Bijela boja, kojom je prije nekoliko dana prebojana skandalozna freska kardinala Alojzija Stepinca u paklu u pravoslavnoj crkvi sv. Jovana bogoslova u Beloj Crkvi, ipak nije uspjela sakriti sve tragove toga, s kršćanskog stajališta, bezumnog čina. Štoviše, upravo je prebojavanje sporne freske otkrilo ono što je velikom dijelu javnosti trebalo i dalje ostati skriveno, a to je uloga lidera Katoličke crkve u Srbiji na zaustavljanju kanonizacije kardinala Stepinca. U prvome redu odnosi se to na nadbiskupa beogradskog mons. Stanislava Hočevara, koji je najburnije reagirao na skandaloznu fresku u srpskopravoslavnoj crkvi.
On je u HRT-ovoj radijskoj emisiji “Religijski forum” prvo tražio “za oproštenje sve katolike u Hrvatskoj i čitav hrvatski narod što nismo prije saznali za ovaj slučaj” te obećao kako će se osobno angažirati u aferi i zamoliti susret s parohom toga hrama i župnikom toga kraja, a kada čuje njih, “kao i tzv. freskoslikara”, onda će otići i katoličkom biskupu i pravoslavnom biskupu da bi završio s Njegovom svetosti patrijarhom SPC-a.
Budući da freska već godinama stoji u spomenutoj crkvi, što je to toliko uzbudilo i angažiralo mons. Hočevara? Čak do te mjere da je rekao kako “stvarno plače” i sam će “učiniti pokoru”. Zašto? Zato što je netko drugi u nekoj drugoj crkvi, koja ne pripada njegovoj vjerskoj zajednici, debelo pretjerao pa je nekoga brata kršćanina smjestio u pakao? Bi li to učinio i da je neki drugi lik bio na freski, a ne onaj kardinala Stepinca? I kojem bi se onda narodu i vjernicima ispričavao? Zapravo, zašto bi se beogradski nadbiskup uopće treba ispričavati za ono što je neki bezumnik učinio?
Odgovori, dakako, ne leže u crkvi sv. Jovana bogoslova u Beloj Crkvi, nego u samom Beogradu u kojemu stoluje mons. Hočevar, koji je na zalazu svojega mandata, jer je prošlo više od godinu dana kako je ispunio uvjete za umirovljenje. Odgovor je u rukama samoga mons. Hočevara, za kojega se u zagrebačkim crkvenim krugovima pričalo kako je najzaslužniji za dostavu pisama patrijarha SPC Irineja papi Franji, nakon čega je zaustavljena Stepinčeva kanonizacija.
Kada smo ga na stranicama Večernjeg lista prije nešto manje od pet godina pitali upravo o tome, rekao je kako mu je “poznato što se sve govoru u Zagrebu”, ali da to ne “govori” o njemu, nego o odnosima Beograda i Zagreba. “Ja nisam sluga ni jednog ni drugog grada. Tražim samo put razumijevanja, a to uvijek prouzrokuje i nerazumijevanje. Sv. otac Franjo ne bori se bez razloga tako odlučno protiv svih dimenzija ‘ogovaranja’”, rekao nam je tada mons. Hočevar, inače Slovenac po nacionalnosti, baš kao i njegov prethodnik nadbiskup Franc Perko.U spomenutom intervjuu mons. Hočevar kazao je kako se “ne radi se o ‘stopiranju’, nego o procesu međucrkvenog razlučivanja; ne radi se toliko ‘o blaženom Alojziju Stepincu i o njegovoj kanonizaciji’, već o sagledavanju povijesnog odnosa Hrvata i Srba. Središnja ličnost bl. Alojzija Stepinca samo je povod potrebe izraženijeg međusobnog razlučivanja prošlosti”. A na našu intervenciju kako je papa Franjo osnovao komisiju koja će se baviti kardinalom Stepincem prije, poslije i za vrijeme II. svjetskog rata, a ne sagledavanjem povijesnog odnosa Hrvata i Srba, mons. Hočevar slikovito je odgovorio kako “svaka kovanica ima dvije strane, na jednoj je grb dotične zemlje, na drugoj nominalna novčana vrijednost” i “samo tako kovanica može imati svoj pravi identitet”.”Razumljivo je da čitav hrvatski narod toliko čezne i želi što skoriju kanonizaciju bl. Alojzija Stepinca. Odakle ta izvanredno velika želja kojoj se dive i svi drugi narodi? Zar on nije u očima sviju par excellence predstavnik hrvatskog naroda u zamršenim povijesnim vremenima?
Tako ispada da ista osoba postane za onog drugog partnera u razgovoru katalizator svih odnosa među dvama narodima. Ono što je mene od samog početka mojeg boravka u Beogradu boljelo jest to što na moje ustrajne molbe da netko dođe i tu, u Beogradu, objektivno predstavi lik nadbiskupa/kardinala Alojzija, nije bilo odaziva. Kad je pak Sveti Otac odlučio da se osnuje imenovana komisija, u javnosti i s jedne i s druge strane bilo je mnogo nejasnoća u definiranju ciljeva i metodologije rada komisije. Ustrajno sam predlagao i jednoj i drugoj stani da se bolje definira upravo ‘identitet’ komisije”, rekao je tada mons. Hočevar, otkrivajući posve svoju ulogu u priči o Stepinčevoj kanonizaciji.Zato sada nikoga niti ne treba čuditi njegov silan angažman oko neke bezumne freske i “krokodilske suze”, koje su potekle nakon njezina otkrića nakon više godina. A što je sve, možda, i znak da će Stepinčeva kanonizacija uskoro doći k svome kraju. Pa beogradskom nadbiskupu valja popraviti ono što su odgovorni krugovi o njemu u Zagrebu pričali.
