Nakon vojnoga prevrata generala Dušana Simovića u Beogradu 27. ožujka 1941., Nijemci više nisu dvojili oko opstanka Kraljevine Jugoslavije. Opredijelili su se za njezino razbijanje. No, problem im je bila Hrvatska jer su Nijemci željeli zaobići Italiju i ustaše. Hitler je stoga kontrolu nad Hrvatskom kanio prepustiti Mađarskoj, ali ona zbog svojih unutarnjih problema za to nije pokazala zanimanje. Berlin je potom nastojao pridobiti vođu HSS-a Vladka Mačeka kako bi on u Hrvatskoj preuzeo vlast. Budući da je i on odbio tu ponudu, Hitler više nije imao izbora te se pomirio s time da u Hrvatskoj vodeću ulogu preuzmu Italija i ustaše na čijem je čelu bio Ante Pavelić. Novu državu, prozvanu Nezavisna Država Hrvatska, proglasio je 10. travnja 1941. u Zagrebu pukovnik Slavko Kvaternik u ime ustaškog vođe Pavelića, koji se u to vrijeme još nalazio u Italiji. Nakon nekoliko dana vratio se iz emigracije u Zagreb u pratnji ostalih ustaških emigranata. U Koprivnici su ustaše odmah nakon preuzimanja vlasti osnovali prvi koncentracijski logor u NDH. Logor Danica osnovalo je Ministarstvo unutarnjih poslova NDH 15. travnja 1941., isti dan kada su ustaše s Pavelićem na čelu iz Italije stigli u Zagreb. Svojom teorijom o superiornosti čiste arijevske rase Hitler je započeo dotad neviđeni pogrom Židova, ponajprije u Njemačkoj. Početkom Drugoga svjetskoga rata takva se Hitlerova politika prema Židovima proširila na gotovo sve zemlje pod njemačkim utjecajem, a cilj joj je bio potpuno uništenje Židova. To je bilo jedno od osnovnih programskih načela nacizma. Uspostavom NDH svaki su dan izdavane uredbe, naredbe i zakonski propisi protiv Židova, kao, primjerice, zabrana isticanja nacionalnih zastava na židovske kuće, odredba o nošenju žutih vrpci i o posebnom označivanju židovskih trgovina, ograničenja kupnje na tržnici, zabrana ulaska u javne lokale i kina... Ustaške su vlasti 30. travnja 1941. objavile Zakonsku odredbu o rasnoj pripadnosti, kojom je propisano da je “arijevskog podrijetla osoba koja potječe od predaka koji su pripadnici europske rasne zajednice ili koji potječu od potomaka te zajednice izvan Europe”. Ta se odredba odnosila i na Rome. Istoga je dana objavljena i Zakonska odredba o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskog naroda, kojom je brak Židova i drugih osoba koje nisu arijevskog podrijetla s osobama arijevskog podrijetla bio zabranjen. Zakonska odredba o obveznoj prijavi imetka Židova i židovskih poduzeća donesena je 5. svibnja. Mjesec dana poslije, 5. lipnja, objavljena je i Zakonska odredba o sprečavanju prikrivanja židovskog imetka, kojom su se kažnjavali na jednu do pet godina zatvora i oduzimanjem imovine oni koji su kršili tu odredbu. Židovima su u trgovine postavljani posebni povjerenici jer su njihovi vlasnici izgubili pravo slobodnog raspolaganja vlastitom imovinom. Pavelić je 26. lipnja donio izvanrednu odredbu i zapovijed kojom su Židovi bili optuženi kao kolektivni krivci za širenje lažnih vijesti o eventualnim progonima jednoga dijela pučanstva “te će se protiv njih postupati i spremati ih povrh kazneno-pravne odgovornosti u zatočenička zbirališta pod vedrim nebom”. Nakon te odredbe započela su masovna uhićenja Židova. Nakon odvođenja Židova, njihova je imovina bila rasprodana ili iznajmljena na javnim dražbama. Oduzet im je sav novac, dragocjenosti i štedne knjižice. U njihove su stanove, na temelju dozvole Državnog ravnateljstva za gospodarsku ponovu iz Zagreba, useljavani Hrvati s drugih područja države koji su imali jamstvo o političkoj ispravnosti. Politika koju su ustaše provodili prema Srbima bila je zacijelo sudbonosna za opstanak NDH. Pokušavali su je braniti tezom da su Srbi prvi počeli s ustankom i zločinima na hrvatskom teritoriju. Dakako, na odnos prema Srbima utjecala je i velikosrpska politika za vrijeme jugoslavenske monarhije, kada su Hrvati bili brutalno proganjani i ubijani. Stoga su osnivanje NDH neki jedva dočekali kako bi se prvom prigodom osvetili Srbima, bez obzira na to je li tko od njih bio kriv ili nije. Vlast se ravnala kolektivnom krivnjom.

Ustaška vlast nije priznavala pravoslavnu vjeru sve do kraja veljače 1942., kada je Pavelić dao inicijativu za osnivanje Hrvatske pravoslavne crkve. Radio postaja GUS-a već je od 1. travnja 1941. izbacivala parolu “Srbi psine, bješte preko Drine” i slične, a 25. travnja donesena je Zakonska odredba o zabrani ćirilice na području NDH. Zatim je 7. lipnja izdana Naredba o dužnosti prijave Srbijanaca. Ona se odnosila na sve građane srpske narodnosti na području NDH koji su se doselili nakon 1. siječnja 1900., kao i na njihove potomke. Na udaru ustaškog režima našli su se i Romi. U Zakonskoj odredbi o zaštiti arijevske krvi i časti hrvatskog naroda bilo je navedeno da “kao Ciganin u smislu ove zakonske odredbe vrijedi osoba koja potječe od dvaju ili više predaka drugoga koljena koji su Cigani po rasi”. Zaključno, NDH je sramotna ljaga u povijesti hrvatskoga naroda. Istina jest da je velika većina Hrvata željela neovisnu državu, da je većina i pozdravila osnivanje NDH, ali Pavelićev režim ubrzo je pokazao svoje prave namjere. Zločinački režim danas nekome da je uzor? Suludo, doista! Jasno i glasno treba ponavljati da današnja Hrvatska počiva samo na pobjedi u Domovinskome ratu!