Dum vivis, sperare decet. (Dok živiš, možeš se nadati.)
U slobodnijem prijevodu ova latinska sentenca izgovara se: nada posljednja umire.
Jesu li listopadski izbori posljednja nada Bosne i Hercegovine?
Može li ona, pocijepana i razbucana, u diplomatskom svijetu neugledna i nemoćna, preživjeti još jednu izbornu turbulenciju?
Ono što je sigurno, što i neupućen čovjek vidi, jest da nada lagano umire. Sreća što nije priključena na respiratore aktualnog premijera.
U tom slučaju ne bi joj bilo ni spasa, ni selameta.
Tijekom dugih desetljeća komunizam je demokratskom svijetu bio glavni izvor straha. Bio je nukleus ozbiljnih strepnji jer on nije bio obična i bezazlena diktatura jednih nad drugima, nego totalitaran sustav koji je u sve prodirao, mijenjao i sve deformirao. Dosadašnji religijski i duhovni zasadi proglašavani su zastarjelima - opijumom za neprosvijećeni svijet.
Kako?
Godinama je u svijest ljudi ugrađivana specifična struktura vrijednosti i modela ponašanja. Odmah nakon Drugoga svjetskog rata, u književnom remek-djelu Branka Ćopića Nikoletina Bursać kaže svojoj majci:
- Majko, nema Boga!
- Otkad to, sine moj?
- Od danas!
- Ko to reče?
- Kapetan rek'o!
- Jao meni, šta dočeka'! Šta dočeka' od sina jedinca.
Eto, i tom se pljeskalo.
I tomu se štafelalo.
I pjevalo: Druže Tito, ljubičice bijela…
Sve u svemu, bila je to struktura koja je negirala ustaljene životne i duhovne navike. Njihova promjena nije se mogla dogoditi preko noći. Dug je to proces.
Evo!
Nakon uspostave komunističke vladavine u nekadašnjem Karlovcu, a današnjem Čitluku, stopostotno katoličkom i vjerničkom kraju, u općinskoj administraciji počeo je raditi mlad čovjek. Bio je dostavljač različitih poziva. Dobio je bicikl, novu odjeću i kapu sa znamenjem novog poretka. Novo društvo i novi posao nalagali su nova pravila ponašanja i javnog pozdravljanja.
Muka je nastajala kada bi mladi dostavljač došao u kuću svojih srodnika, prijatelja i poznanika, a ne bi ih pozdravio drevnim katoličkim pozdravom. Dovitljiva hercegovačka lisica, čim s bicikla siđe, na sav glas vikne:
- Dobar dan, sad-zasad.
Ljudi su razumjeli njegovu nevolju, prihvaćali su to kao šalu pa mu nisu zamjerali.
Svijet se snalazio kako je znao i umio.
Prilagođavao se.
Totalitarni polustoljetni sustav nije u svemu uspio. Kada su došla nova vremena, ljudi s ideoloških pozicija požurili su u prve sakralne objekte. Najpoznatije ideološke "face" svećenici i imami počeli su pokopno ispraćati i moliti se za mir njihove duše.
No u prilikama kada se nešto sruši, a ništa novo ne izgradi, ljudi lako padnu u stanje unutarnje praznine, frustracije i razočaranja. Mnogi, ne samo na Zapadu nego i na Istoku, radovali su se padu komunizma i vjerovali kako će se svijet nakon svega urazumiti. Vjerovali su da novo vrijeme neće, kao minulo stoljeće, katastrofalno pogriješiti i proizvesti dva svjetska i bezbroj lokalnih ratova.
Lavina koju je izazvao pad Berlinskoga zida (9. studenoga 1989.), simbola blokovskih podjela, mnoge je na Istoku i Zapadu počela plašiti dolazećim vremenom postkomunizma. U razgovoru s ljudima sve češće se može čuti da je svijet ranije bio pregledniji i humaniji. U tom previranju Bosna i Hercegovina pretvorena je Armagedon, poprište dramatičnih obračuna.
Nesporazumi su uznapredovali.
Iz dana u dan bujaju poput troskota nakon obilnih kiša. Netko razuman morao bi to zaustaviti. U Pismu…, starom stotinu i dvije godine (1920.), genijalni pisac i mislilac Ivo Andrić piše:
"Jer u toj ubogoj i zaostaloj zemlji, u kojoj zbijeno žive četiri različite vjere, trebalo bi biti četiri puta više ljubavi, međusobnog razumijevanja i snošljivosti, nego u drugim zemljama."
Čovjeka, običnog promatrača, najbolje može uvjeriti emisija Hrvatske televizije "Nekad i sad", koju je vješto i novinarski savršeno vodio Goran Milić, neponovljivi publicist i putopisac. Sudionici njegovih emisija kažu kako su nekada djecu besplatno školovali, besplatno se liječili, dobivali stanove, besplatno ljetovali. Sedam dana mora u radničkom odmaralištu - budzašto - dosta!
Danas, u doba demokratskoga procvata - nigdje ničega. Onaj tko djecu želi školovati, tko se želi liječiti, krov nad glavom sagraditi ili se na moru odmoriti, sve mora platiti. Vojska nezaposlenih, a i onih koji rade za male i ponižavajuće plaće, moraju pokucati na vrata novčarskih kuća koje se imenom zovu banke.
Pokušao sam riješiti etimologiju riječi banka.
Nisam uspio!
Kada bih ih po svom uvjerenju i osjećaju mogao krstiti, nazvao bih ih tuđim, nemilosrdnim profiterskim pećinama. Koliko je ljudi zbog kreditnih klauzula ostalo bez zdravlja i krova nad glavom? Koliko je ljudi počinilo samoubojstvo? To najbolje znaju odvjetnički uredi kroz koje se zrcali društvena stvarnost i okolnosti u kojima ljudi žive pod financijskim terorom stranih bankarskih kuća. Kada država izgubi financijski suverenitet, s njezinim građanima svatko može raditi što hoće.
Jednom prigodom u ured mi dođe prijatelj. Nije to čovjek koji dođe kada mu nešto treba, nego karizmatik čija znanstvena karijera zavrjeđuje naklon do poda. Vidim da je uzbuđen. Još dok je tražio stolicu na koju će sjesti, poče pričati.
- Prije tri godine uzeo sam vozilo na leasing… Uredno sam plaćao mjesečne rate i još urednije čuvao uplatnice. Kredit sam otplatio, fascikl zatvorio i odložio…
Što se dogodilo? - upitah ga.
- Prije desetak dana dođe mi opomena pred tužbu. Pišu da nisam uplatio ratu iz kolovoza prošle godine. Otvorio sam fascikl, pronašao uplatnicu, fotokopirao je i otišao u banku. Službenici, koja me je ljubazno primila, počastila kavom i stolicom, dao sam presliku uplatnice. Onu iz kolovoza prošle godine. Službenica gleda i vidi da se sve slaže. Iznos rate, datum uplate, potpis, pečat. Sve! Zatečena onim što vidi, pozvala je šefa odjela. Nakon svega, šef i službenica su se ispričali kako je to propust njihova računalnog sustava. Dobro, pomislio sam. Svatko može pogriješiti. Svakom se pogreška može potkrasti. Može i računalnom sustavu. Pozdravili smo se! Dok sam zatvarao jedna pa druga vrata, na izlazu sustiže me šef odjela i na sav glas moli da se vratim. Izvolite, što je sada, upitah ga.
- Znate, s vašim uplatama sve je u redu, to smo vidjeli. Ostali ste dužni uplatiti trošak opomene.
- Što trebam uplatiti? - upitah ga.
- Dvanaest maraka i ništa više. Opomena je opomena!
- Dakle, ja uredno uplatio, vi pogriješili, nepotrebno me zvali i sada još jedno poniženje. Nikada u životu nekoga - priča mi prijatelj - nisam slađe i iz punih usta poslao u tri p… materine kao tog bankarskoga časnika i djelatnika. U jednom času - priča mi - bijaše mi žao. Što će čovjek?
Zna on da je to tuđa kuća, tuđa banka, tuđa uprava, a on samo mali crv koji dan i noć, za malu plaću, radi za velikog, stranoga gazdu.
Zato - nauk!
Što god s bankama radite, četvere oči otvorite.
Sve pročitajte, pa i ono što u kutku ugovora sitnim slovima piše. Nikad se ne zna što vas može zaskočiti.
Velika je marka tuđina!
Nije to vaša banka!
Prijatelj se raspričao.
Nikako da stane…
Prekidam ga, tješim i pričam mu: i drugim ljudima to se događa.
Nekoliko mjeseci kasnije zastupam privatno poduzeće koje dobro radi, dobro proizvodi, dobro izvozi i ozbiljno kupuje. Znam da se cjelokupan platni promet odvija preko jedne sarajevske banke. Klijent za poželjeti, kako za odvjetnički ured isto tako i za svaku financijsku kuću.
Evo što mi je prijatelj ispričao…
- Večer je!
Samo što sam odslušao Dnevnik, oglasi se telefon. Na displeju mobilnoga telefona vidim pozivni broj 033.
Dakle, Sarajevo je.
Dobra večer!
Oglasi se muški, očito nešto mlađi glas. Jeste li vi… - Jesam - odgovorih mu.
- Znate, prema našim evidencijama, ostali ste dužni 7,90 KM za nešto.
Zašto u ovo doba i kakvih 7,90 maraka - ljutito sam odbrusio i spustio slušalicu.
Ujutro - pitao sam šefa računovodstva - jesmo li našoj banci nešto dužni? Pola sata kasnije dobio sam podatak da je naše prošlogodišnje poslovanje na razini nekoliko milijuna maraka i da nikome, pa ni banci, nismo ništa dužni. Zaboravio sam na poziv prethodnih dana.
Nisam reagirao.
Nekoliko dana kasnije, za vrijeme obiteljske večere, opet telefonski poziv.
Opet pozivni broj 033.
Opet isti glas i opet upit kada ću uplatiti onih 7,90 maraka.
Suzdržao sam se.
Nisam vikao.
Nisam psovao.
Nakon svega, pitao sam se - ima li u ovom vremenu, u ovom tuđem bankarskom svijetu, imalo morala, etike i elementarne pristojnosti i pravde?
Opet, kakva pravda, pitam se.
Priča za naivne i neuke!
Zar s tenkovima nisu upali u najbolju, Hercegovačku banku?
Zar trezore eksplozivom nisu raznijeli i novac odnijeli? I na koncu - nitko - nikome. Sve je u redu!
Na Hrvatskoj televiziji i njezinu Prvom programu svako jutro u šest i pol sati može se pogledati emisija u kojoj se govori što se dogodilo toga dana, tko se značajan rodio, tko je umro, tko je koga napao i tko je koga prevario.
Zanimljiva i poučna emisija!
U jednoj jutarnjoj emisiji slušao sam zanimljivu ispovijest Paula Meadlea, američkog časnika, aktivnog sudionika vijetnamskoga ratišta.
- Prije pedeset i četiri godine (1968.) ušli smo u selo Son My, u središnjoj vijetnamskoj provinciji, i dobili zapovijed da sve živo pobijemo.
Zapovijed je bila jasna: - Ako vi ne pobijete njih, ja ću vas, od prvoga do zadnjega, pobiti! - prijetio je zapovjednik. Izvršavajući surovu vojničku naredbu, poubijali smo radnike na rižinim poljima, stare ljude, žene i djecu.
I stoku smo pobili.
Mnoge, pa tako i našu zemlju i njezine narode, uznemiruju postupci demokratskoga Zapada. Jer, nigdje dobra i nigdje lijepog. Sve je daleko od dobrog i još dalje od lijepog.
Kako se u našoj zemlji čovjek danas može osjećati?
Kako živjeti u luđačkoj košulji koja je do pod grlo zakopčana?
Akademici, sveučilišni profesori, znanstvenici, književnici, pjesnici i svećenici, najumniji ljudi poručuju:
Stanje je nepodnošljivo!
Ovu državu treba urediti.
Četvrt stoljeća tapkamo u mjestu.
Svaki dan gore je, teže i neizvjesnije.
Ljudi kao na pokretnim stubama klize i odlaze.
Bježe!
Je li za ovakav Daytonski sporazum netko odgovoran?
Jest!
Došlo je vrijeme da se o tom dobronamjerno progovori.
Da se skinu maske i otklone zablude!
Ovu kolumnu završit ću molitvom Ive Andrića:
Gospode, ne dopusti da srce naše ostane prazno, nego daj, pošto od tvoje volje sve ovisi, da se nadamo i da naše nade ne ostanu uzalud…
