Neskrivena radost koja je krajem prošloga tjedna preplavila Hrvatsku nakon objave da je mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije postao novim patrijarhom Srpske pravoslavne crkve otkrila je da su se doista ostvarile one riječi iz njegove nastupne besjede u Zagrebu 2014., kada je, parafrazirajući stihove Arsena Dedića, rekao da će se on i Zagreb “voljeti javno”. Reakcija velikog dijela Hrvatske na njegovo imenovanje na najviše mjesto u Srpskoj pravoslavnoj crkvi može mu biti potvrda da je uspio u tome svome naumu i da mu je Zagreb, tj. Hrvatska uzvratila ljubavlju koju joj je ponudio tada već na prvom koraku.
Što se to dogodilo da su se Hrvatska i jedan mitropolit Srpske pravoslavne crkve “voljeli javno”? Osobito kada se ima u vidu da su odnosi Srpske pravoslavne crkve s početka 90-ih i kasnije bili opterećeni bremenom ratnih godina, tj. otvorenim stavljanjem SPC-a na stranu Slobodana Miloševića i agresora na Hrvatsku. Sjećamo se da su s početkom agresije na Hrvatsku svi episkopi i najveći dio pravoslavnog svećenstva napustili Hrvatsku dajući pritom legitimitet agresoru i nadajući se brzom povratku nakon sloma hrvatske obrane. No to se ipak, kao što znamo, nije dogodilo. I nakon niza godina provedenih izvan svoga sjedišta, u Zagreb se vratio mitropolit zagrebačko-ljubljanski Jovan (Pavlović) s potpuno drukčijom retorikom od one u ratnim godinama. Njegov je povratak de facto značio priznavanje upravo onoga zbog čega je otišao, a to je suverenost i samostalnost hrvatske države, s kojom se vrh SPC-a nije mogao pomiriti prvih godina. Od ratnog mitropolita on je postao mitropolit mirotvorac. I samo bi bezumnik odbio tu prihvaćenu ruku pa je hrvatska strana za njegovih posljednjih godina upravljanja Zagrebačko-ljubljanskom mitropolijom našla sugovornika i partnera za dijalog. U tome su se odnosu i jedna i druga strana dobro osjećale pa su na neki način priredile teren za Jovanova nasljednika.On se u pravome svjetlu dogodio upravo u dolasku Porfirija (Perića) na čelo Zagrebačko-ljubljanske mitropolije. Vladika Porfirije, osim simboličnih riječi otvorenosti s početka ovoga teksta, vrlo je brzo pokazao da svojom intelektualnom širinom i duhovnošću vješto slama barijere i brzo gradi mostove na sve strane. Za njegovim stolom znali su se naći ljudi posve oprečnih političkih stavova, vjernici i nevjernici, pravoslavni i katolici. Porfirije ih je revno okupljao, baš kao što se s osmijehom zaustavljao u razgovoru sa svakim Zagrepčaninom koji bi ga pozdravio dok bi hodao Ilicom ili Cvjetnim trgom. Epizoda s pjevanjem četničkih pjesama u Chicagu trebala je već u samome startu srušiti sliku te njegove otvorenosti i došla je kao naručena i za radikale u Srbiji i za radikale u Hrvatskoj, jer je za jedne bio premalo četnik, a za druge previše četnik. No Porfirije po svome habitusu nema nikakve veze s četništvom, a u obraćanju javnosti objasnio je nehotične okolnosti toga čikaškog tamburanja. S katolicima i Katoličkom crkvom u Hrvatskoj uspostavio je dijalog na više razina. Od one kad se pojavio na dočeku sv. Leopolda Mandića u zagrebačkoj katedrali do sudjelovanja u ozbiljnim ekumenskim razgovorima s biskupima, koji su najčešće išli u posve drugome smjeru od onoga koji je zagovarao ondašnji vrh SPC-a predvođen patrijarhom Irinejem. Jedna od tih razlika između Porfirijeva i Irinejeva stava bolno je pitanje za hrvatske katolike o blokadi kanonizacije kardinala Stepinca, na kojoj je Irinej inzistirao, a Porfirije to tretira kao interno pitanje Katoličke crkve u koje se SPC ne treba miješati. Hoće li tako ostati i dalje, nakon što je od mitropolita postao patrijarhom, vidjet ćemo. No, ako su mu nastupne besjede, kao ona kad je postao mitropolit u Zagrebu i ova sad kad je postao patrijarhom u Beogradu, odrednice za buduće djelovanje, onda katolici i Hrvatska i dalje mogu biti optimistični i radosni jer je prošloga tjedna na ustoličenju patrijarh Porfirije Hrvatsku nazvao svojom “drugom domovinom“. S kojom će se i dalje, kako zasad izgleda, voljeti javno.
