Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Hoće li neodgojeni unuci samopopisivači naštetiti broju katolika u Hrvatskoj?

30. rujna 2021. u 09:29 0 komentara 260 prikaza

I nformacija da kod samopopisivanja ima slučajeva da mlađi ukućani one starije popisuju kao ateiste, a ne kao katolike, iznenadila je Crkvu. Ali ne samo nju, jer se radi o manipulaciji koja vrijeđa i zdravu pamet i zakonsku regulativu i vrijedi za sve drugo lažiranje podataka pri popisu stanovništva, a ne samo po pitanju vjeroispovijesti.

Vijest je prvo objavio “Glas Koncila”, jer su to primijetili na društvenim mrežama, a i vrlo su brzo počele pristizati pritužbe u Crkvu da ima takvih slučajeva. Naravno, vijest je odmah izazvala lavinu reakcija, među kojima je bilo svakakvih, ali dvije su zavrijedile posebnu pažnju.

Jedna bi se mogla nazvati klasičnom objedom, a glasi kako je Crkva zabrinuta da će joj opasti statistička brojka vjernika i da će tako izgubiti utjecaj u društvu. Poznato je da je u Hrvatskoj oko 87 posto katolika, što mnoge nuka Hrvatsku nazivati “katoličkom zemljom”. To, dakako, nije točno, jer Hrvatska nije “katolička džamahirija” tj. vjerska država, nego demokratski uređen sustav u kojemu su katolici većina među vjerskim zajednicama. Odnosno, kršćani su zajedno apsolutna većina. Drugi je par rukava kakvi su to kršćani i katolici, tj. jesu li oni praktični vjernici i žive li doista svoju vjeru ili su se samo deklarativno tako izjasnili, kako bi se opredijelili kulturološki, povijesno ili svjetonazorski.

To pitanje ne muči samo javnost, nego i Crkvu.

“Jasno je da govorimo o katolicima koji se deklariraju takvima na formalnoj razini”, sjajno objašnjava fra Ante Vučković u svojoj najnovijoj knjizi “Neostvarena sloboda”, koja će u nakladi “Saleziane” izaći baš ovoga petka. “Mnogi će reći: ‘Ja sam kršten, dakle katolik sam.’ Sasvim je legitimno to tvrditi, no prebacimo li se na razinu življene vjere, brojke su sasvim drukčije – nema više velike većine, nego se brzo nađemo između petnaest i dvadeset posto stanovništva koje ide redovito na nedjeljnu misu i živi sakramentalno.

To je velika razlika. Ona, između ostaloga, objašnjava i kako mi, katolička zemlja, za svoje političke predstavnike biramo nekatolike. Kao što nekom formalnom katoliku ne znači mnogo sakramentalni život, tako mu ne znači mnogo ni pripadnost nekog političara Crkvi ni stav neke političke stranke u pojedinim političkim pitanjima”, objašnjava fra Ante Vučković.

Dodaje kako se “politička opredijeljenost lakše prepoznaje u pitanjima interesa negoli pitanjima vjere” i navodi primjer pobačaja kao snažan lakmus-papir, jer je, kako veli, “mnogo onih koji će za sebe reći da su vjernici, a da pritom njihova pripadnost Crkvi ne isključuje sudjelovanje u pobačaju ili njegovo odobravanje. Štoviše, nije rijetkost susresti ljude koji sebe smatraju vjernicima, a o abortusu govore isključivo proabortivnim jezikom”.

I što se te teme tiče, sve je jasno.

No, zanimljiv je jedan drugi prigovor Crkvi, koji se mogao pročitati na jednom Facebook profilu, a to je da je ova manipulacija pri samopopisivanju okarakterizirana kao “osveta prisilno krštenih”. Odnosno, tobože prisilno kršteni unuci, koji su kršteni kao tek rođena djeca, osvećuju se svojim odraslima i starima zbog toga nametnutog čina. S takvom tezom mogla bi se povući paralela da se radi i o “osveti prisilno rođenih”. Jer nitko nije birao želi li se roditi ili ne. No, ne sviđa mu se njegov život pa se zbog biološke činjenice oplodnje, spajanja stanica, začeća i rađanja osvećuje svojim roditeljima do trećeg koljena. Dakako, takva teza ne može opstati.

Radi se, zapravo, o odgoju. Nije dovoljno roditi dijete, nego ga valja i odgajati da bi postalo čovjekom. Ista je stvar i s krštenjem. Nije dovoljno krstiti dijete, nego ga treba odgajati u vjeri.

Zato u sustavu Katoličke crkve i postoje “kumovi”, koji su odgovorni za vjerski odgoj svoga “kumčeta”, pa ima slučajeva da roditelji nisu vjernici, ali su odlučili krstiti svoje dijete i njegov odgoj povjerili su djetetovom krsnom kumu. Svatko zna da ako se dobro i ispravno ne odgoji dijete, od njega neće biti dobra čovjeka, a isto se pravilo može primijeniti i na vjerski život.

Pa su bake i djedove kao ateiste popisivali loše ili nikako vjerski odgojeni unuci. Ili pak oni koji su zbog nekih razloga otpali od vjere, tj. odustali od puta kojima su ih (vjerski) odgajali njihovi stariji ukućani, što je posve legitimno.

Ovaj popis manjkav je zbog nečeg drugog, a to je nemogućnost izjašnjavanja unutar Katoličke crkve, kao rimokatolika ili grkokatolika. Odnosno, starokatolika, kako je bilo u rubrikama 1991 i 2001., čega na prošlom popisu, kao i ni sada, nema. I tu će se sigurno dogoditi pogreške u prebrojavanju.

Na štetu onih statističkih inferiornijih, dakako. I to je država kao popisivač mogla predvidjeti. Baš kao i navedene manipulacije, koje su s pravom uznemirile Crkvu kad su izašle u javnost.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.