U BiH uvozi se svašta, i što treba i što ne treba. Pogotovo ono što ne bi trebalo, kao što su brojni prehrambeni proizvodi. I nikome nije jasno zašto je hrana u BiH, jednoj od najsiromašnijih država u Europi, skuplja nego u najbogatijima. Uvozni lobiji pravi su meštri svog zanata u odnosu na poljoprivredne proizvođače. Jedva daju disati ratarima i stočarima, a pune blagajne poljoprivrednim proizvođačima u bogatim državama koje vode brigu o proizvodnji hrane jer je ona, kao i obrana, strateška kategorija. Znano je pravilo da si siromašne države ne smiju dopustiti luksuz enormnog uvoza prehrambenih proizvoda, pogotovo onih koje mogu same proizvesti na vlastitoj zemlji i za vlastite potrebe, ali i za - izvoz. BiH ima zemljište i klimu za vrlo uspješne zemljoradnju i stočarstvo, agroindustrijski sektor uopće. No, gdje je zapelo?
Domaći proizvođači ne mogu svojim proizvodima konkurirati onima visoko subvencioniranima iz niza europskih država koje jako drže do proizvodnje hrane. Daju velike poticaje proizvođačima prehrambenih proizvoda, a izvoznicima posebno. Pa trgovci u BiH mogu dobiti jeftiniju hranu iz uvoza, gušeći tako domaću proizvodnju, a kako uspiju dići cijene u nebo, ni samom nebu nije jasno. Bez kvalitetnijih poticajnih mjera poljoprivrednicima bi moglo biti još i gore. Valja znati da svaka država ima pravo uvesti zaštitne mjere protiv visoko subvencioniranih poljoprivrednih proizvoda iz uvoza. Nije vrag da su državi važniji oni koji mešetare od onih koji bi rado radili i konkurirali svojim poljoprivrednim proizvodima onima iz inozemstva ako bi imali iste uvjete, to jest poticaje za proizvodnju i "poguranac" za izvoz. Vrijeme je da se odgovorni odgovornije pozabave ovom problematikom, ne samo iz ekonomskih razloga. Rekosmo da je hrana i strateška kategorija.
Prema podacima Vanjskotrgovinske komore BiH, u prvih pola godine BiH je uvezla proizvoda životinjskog podrijetla za oko 560 milijuna KM, a izvezla takvih proizvoda za tri puta manje novca. U isto vrijeme u BiH je uvezeno povrća i voća u vrijednosti oko 373 milijuna KM, a izvezeno takve robe za samo 74 milijuna KM. U prvih šest mjeseci ove godine u BiH je uvezeno žita, zrnevlja, bilja, njihovih proizvoda i drugih proizvoda mlinarske industrije u vrijednosti većoj od pola milijarde KM, a izvezeno tih proizvoda za četiri i pol puta manje novca. Posebno je velik uvoz masnoća, šećera i proizvoda od šećera, alkohola… Kad se sve zbroji, ukupan uvoz roba iz agroindustrijskog sektora u prvom polugodištu premašuje vrijednost veću od dvije i pol milijarde KM, a izvezeno je tih roba u vrijednosti od samo 625 milijuna KM, dakle, četiri puta manje. To se stanje mora mijenjati. Postoje i fondovi Europske unije, koji bi se mogli koristiti za poboljšanje ukupnog agroindustrijskog sektora. No, za to treba ispuniti neke uvjete - jednostavno se politički približiti EU. Neki to razvidno ne žele, vodeći računa o građanima po onoj: "Ako nemaju kruha, neka jedu kolače!" BiH je predugo lutala kad su poljoprivreda i stočarstvo u pitanju.
U BiH je 1948. godine donesena uredba o zabrani držanja koza na temelju Saveznog zakona, a u Hrvatskoj 1954. Smatralo se da koze uništavaju mlada stabla te onemogućavaju obnavljanje šuma. Tadašnji politički dužnosnici govorili su kako je zabrana uzgoja koza donesena zahvaljujući "dalekovidnosti druga Tita"! Josip Broz je u Trebinju 1954. kazao: "Ja moram reći da sam sretan što ste uništili koze jer sada vidim da se naša brda zelene". Na prostoru prve Jugoslavije bilo je oko tri milijuna koza, a u komunističkoj Jugoslaviji gotovo su smaknute. A poznato je to da je koza najekonomičnija domaća životinja. U vrijeme zemljoradničkih zadruga nakon Drugog svjetskog rata Hercegovci su po dekretu komunističkih vlasti "uzgajali" kikiriki i pamuk! Duhan je u sušnoj Hercegovini bio najisplativija biljka, ali su hercegovački duhanari morali čupati zasađene stabljike duhana, a saditi kikiriki i pamuk. Dobro bi zasukali rukave, a na kraju bi ostajali - kratkih rukava. I praznih džepova, naravno. Jednoj su hercegovačkoj udovici komunističke vlasti oduzele neko zemljište za potrebe poljoprivredne "ekonomije" i trebali joj nešto platiti, ali od novca ni traga ni glasa. Udovica, koja je stanovala blizu crkve, došla je u općinu i upitala vlasti što je s novcem koji joj duguju.
- Neka ti fratri plate - reče joj drsko jedan od dužnosnika.
- Di su pratri, ta jeste li ji sve pobili - uzvratila je hrabra Hercegovka.
"Čobanluku" i motici s vremenom je odzvonilo, ekstenzivnu poljoprivredu nije u planiranoj mjeri naslijedila intenzivna poljoprivredna proizvodnja. Kad su dužnosnici komunističke vlasti jednog starog, duhovitog Hercegovca pitali što misli o govoru Josipa Broza Tita o privrednoj reformi 1965. godine, lakonski je odgovorio:
- Plive puno, zrna malo!
Dobro se sjećamo kako su sredstva za farme četveronožnih domaćih životinja brzo iskorištena na limene ljubimce s četiri kotača. Nadamo se da je došlo vrijeme za konačni iskorak ukupnog agroindustrijskog kompleksa u BiH. Neki projekti pokazuju da se može kad se hoće. Jer, kad ima volje, ima i načina, a kad volje nema, izgovora ima i za - izvoz. Valja krenuti puno ozbiljnije i učinkovitije, da se budući naraštaji ne bi rugali ovom današnjem. Nekada se u Hercegovini pričao vic u kojem jedan Ero upita drugog:
- Di si bijo kad su se koze smicale?
- Drža' tebe za rogove!
Otvori KEKS Pay
