Gotovo je nevjerojatno što se događalo prije i poslije Uskrsa u zagrebačkoj župi sv. Blaža, tj. u prostoru njezine dvorane, koja je desetljećima u Zagrebu poznata pod kultnim nazivom Kinoteka. U Kinoteci su se, osobito u socijalizmu, rijeke mladih napajale filmskim maratonima, koji su odudarali od ondašnjeg socijalističkog kulturnog mejnstrima, pa je Kinoteka bila neka vrsta underground kulturne meke u središtu grada. Zbog toga sam spomen njezina imena kod mnogih, osobito onih sredovječnih Zagrepčana, izaziva lijepe uspomene. Ondašnja Kinoteka nikoga nije provocirala i izazivala, posebice nije kršila socijalistički pravni poredak, nego je naprosto postojala sa svojim filmskim programom, koji je imao svoje konzumente. No, danas je posve drukčije i Kinoteka se, tj. oni koji je vode, prometnula u nešto sasvim drugo.
Prostor Kinoteke oduvijek je bio u vlasništvu Crkve tj. župe sv. Blaža. Komunisti su ga, kao i većinu imovine, oduzeli Crkvi, no Kinoteka je prije 17 godina vraćena sv. Blažu. Župa je nakon toga prostor iznajmila Gradu Zagrebu, koji ga je dao na korištenje i upravljanje Centru za kulturu i film August Cesarec. To je nešto posve logično. S jedne strane, župa će ubirati najamninu koja joj je potrebna za funkcioniranje i održavanje župe, a gradu će ostati kultno kino.
Ali ta idila svoj je fijasko doživjela pred ovaj Uskrs, kada je župnik vlč. Borna Puškarić od župljana doznao da će se nakon Uskrsa u Kinoteci održati filmski program "Queer momenti". Odmah je reagirao i 12. travnja uputio je ravnateljici Centra za kulturu i film August Cesarec dopis kako bi je upozorio da bi održavanje takvoga filmskog festivala bilo kršenje njihova sporazuma.
"Ne zaboravimo da se to sve nažalost zbivalo pred Cvjetnicu i u Velikom tjednu. S Gradom Zagrebom nisam komunicirao, osim neslužbeno, te sam i tad ponavljao da se sporazum mora poštovati", rekao je za Glas Koncila vlč. Puškarić.
On se, naime, pozivao na čl. 2 međusobnog sporazuma koji kaže kako se "Centar za kulturu i film August Cesarec obvezuje da dvoranu ne će koristiti za aktivnosti i sadržaje koji su protivni učiteljstvu Katoličke Crkve i kršćanskomu moralu. Ako bi došlo do povrijede morala i nauka Katoličke Crkve, Centar je suglasan da se iseli iz poslovnoga prostora i preda ga u posjed i na korištenje župi sv. Blaža". U slučaju najavljenog filmskog festivala očigledno je prekršen taj članak ugovora. Međutim, kako priča župnik Puškarić, vidio je da i u Gradu Zagrebu i u Cesarcu žele kupiti vrijeme kako bi izigrali ugovor, pa je angažirao odvjetnika, koji je podnio zahtjev za privremenom mjerom zabrane toga događaja Trgovačkom sudu. No tek tu se ludilo pokazalo u svoj svojoj veličini!
"Naša je argumentacija bila vrlo jasna: Pacta sunt servanda! Ako smo se dogovorili da se dvorana ne će koristiti za aktivnosti i sadržaje koji su protivni učiteljstvu Katoličke Crkve i kršćanskomu moralu, taj se dogovor mora poštovati", pojašnjava Puškarić. "Sud je u ponedjeljak 25. travnja, premda jasno istaknuvši da bi održavanje takvoga programa kako je najavljeno moglo dovesti do vrijeđanja vjerskih osjećaja i sablazni u župljana župe sv. Blaža i vjernika katolika općenito, odbio privremenu mjeru koju smo tražili. Sud je čak konstatirao da je organizacija programa queer-tematike provokacija prema župi sv. Blaža, što je ne samo neprofesionalno, nego i izraz nepoštovanja", posvjedočio je župnik Puškarić dodajući kako mu je žao što sud nije prihvatio privremenu mjeru jer je to bio u konačnici jedini način koji nam je preostao da se zaštiti ugled župe sv. Blaža i njezinih vjernika.
Ovaj primjer iz sv. Blaža nije samo blamaža pravnoga sustava. Čak niti očigledna provokacija najmoprimca Grada Zagreba i Centra za kulturu i film August Cesarec. Ne može se čak svrstati niti pod egidu političke korektnosti prema spolno drukčijim orijentacijama i manjinama, već ga se može gledati kao svojevrstan kulturocid i silovanje kultnog prostora Kinoteke, koji bez obzira na to što danas pripada svojem starom vlasniku - Katoličkoj crkvi i dalje služi na dobro Zagrepčanima, kao što je oduvijek služio.
Međutim, upravo ta činjenica, da je u crkvenom vlasništvu, nekome je bila povod da krene u gore opisani sumanuti pothvat, koji nikakve veze nema ni s čijim pravima i slobodama, osim onih koje su navedene u spomenutom ugovoru između Crkve kao najmodavca i Grada kao najmoprimca. Da se to desilo negdje drugdje i nekome drugome, skandal bi se u javnosti podigao do neba. Ovako ostaje dojam da je dopušteno da se Crkva i njezina imovina mogu silovati. Pa ćemo ovdje zabilježiti, da se ovaj slučaj ipak ne zaboravi.
