Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Genocid je to

19. srpnja 2021. u 10:13 0 komentara 445 prikaza

Nakon stravičnih zločina počinjenih u Prvome svjetskom ratu, prije stotinjak godina (1925.) donesena je Ženevska konvencija kojom su propisana temeljna pravila ponašanja u ratu i pružena zaštita ranjenicima, bolesnicima i ratnim zarobljenicima. U posljednje vrijeme, iz godine u godinu, osobito u srpnju, pred političkom, vojnom, duhovnom i znanstvenom javnošću postavlja se ozbiljno pitanje: je li u Srebrenici 1995. godine zaista počinjen genocid?
Pravna znanost točno i precizno odgovorila je na pitanje - što je to genocid.
Genocid je kovanica grčke i latinske riječi - genos (rod) i occidedere (ubiti).
Pravna znanost kaže da to kazneno djelo postoji kada se, s izravnim umišljajem - dolus directus, poduzimaju ratne vojne akcije protiv članova nacionalne, etničke, rasne ili vjerske skupine u cilju njezina potpunog ili djelomičnog uništenja. Zapravo, riječ je o svjesnom provođenju planirane zločinačke politike kojom se odriče pravo na ostanak i opstanak određene zajednice ili jednog njezina dijela.
Kada je na Palama, na početku rata, generalu Ratku Mladiću, osuđenom ratnom zločincu na doživotnu kaznu zatvora, predstavljeno ono što na terenu treba provesti, nalogodavcima je kazao: “Pa to je genocid!”
Samo ta izjava dovoljna je za zaključak kako je general znao što treba uraditi i da prihvaća posljedice koje iza toga mogu doći.
Glasoviti beogradski odvjetnik Toma Fila (1941.), sin još slavnijega odvjetnika Filote (1914. - 1983.) u svojoj knjizi “Završna reč” piše kako je jednom prigodom, kao član Uprave Srpske pravoslavne crkve, bio pozvan na audijenciju kod patrijarha Pavla. Do patrijarha su dolazile zastrašujuće vijesti o ratnim zbivanjima u Bosni i Hercegovini. Još više, bliže i strašnije na prostoru koji su nadzirale srpske vojne snage.
“Rat je!
Nisam mogao odbiti poziv zabrinutog patrijarha. Stavio sam, kako narod kaže, glavu u torbu i otišao u Bosnu. Nekoliko dana promatrao sam raskol, beznađe, šverc, kriminal i razbojstva. Vratio sam se u Beograd i posjetio patrijarha. Još dok smo držali ruke u pozdravu, patrijarh me upita:
‘Iskreno mi recite – jesmo li u Bosni okrvavili ruke?’
Jesmo, jesmo, Vaša Svetosti, i više nego što zamisliti možete, odgovorio sam.
Volio bih da generala Ratka Mladića (1943.) u životu nikada nisam ni sreo, ni vidio. Prema tom čovjeku nemam nikakvih simpatija.
Patrijarh se okrenuo. Pognute glave otišao je u tihu, pobožnu molitvu.
Svjedočenje iskusnog odvjetnika za mene je važno poput pravične sudske odluke…”
Precizna statistika Međunarodnog suda za ratne zločine svjedoči da su, nakon seriozne provjere i ocjene provedenih dokaza, u dvanaest činjenično i pravno obrazloženih presuda, trideset i četiri međunarodna suca iz dvadeset i devet zemalja jednoglasno zaključila da je u srpnju 1995. godine u Srebrenici počinjeno kazneno djelo genocida. Iza autora ove kolumne pola je stoljeća sudske prakse u najtežim kaznenim predmetima.
E, a opet - tko sam ja da o tome govorim na drugi način i kažem: u Srebrenici nije počinjen genocid.
Ozbiljno pitanje je tko može počiniti ovako stravične zločine?
Je li to zaslijepljenost svojim umišljenim i uzvišenim svojstvima i zadaćama na ovom svijetu?
Naime, episkop Srpske pravoslavne crkve Nikolaj Velimirović (1881. - 1956.) podignut je na čast oltara 2003. i proglašen svetim Nikolajem Žičkim. Episkop je autor zanimljive poslanice:
“Srbi su Božja djeca i ljudi arijevske rase. Njima je sudbina dodijelila počasnu zadaću da budu čuvari na kapiji Europe da plemena slabije rase i niže vjere ne uznemiravaju krštenu Europu”.
Jesu li ratni zločinci mislili da su pobijeni ljudi slabije rase i niže vjere i da zato trebaju nestati iz Bosne, a time i krštene Europe? Episkop Nikolaj bio je veliki teolog, vrstan govornik, propovjednik i nacionalni predvodnik.
U kolumni “Gori biti ne može” prije nekoliko tjedana oprostio sam se od Valentina Inzka, odlazećeg visokog predstavnika. Poželio sam mu sretan put i podsjetio ga da je iza sebe ostavio politički kaos, iznevjerena obećanja i zemlju uprljanu i oblijepljenu velikim plakatima i muralima koji slave osuđene ratne zločince. Osuđene na doživotne kazne zatvora.
“U civiliziranoj Europskoj uniji toga biti ne može!”, poručuju iz bruxelleske prijestolnice.
Kada bih danas, sa životnom košaricom punom iskustva, naišao na raskrižje s kojeg se razdvajaju putovi nade i optimizma, i oni drugi koji vode prema pesimizmu i beznađu, ne znam i nisam siguran u kojem bi smjeru bio moj prvi iskorak. Ipak, kada bih na tom raskrižju zastao, pa ujutro, dok je zrak svjež i duh odmoran, duboko promislio te ljekarničkom vagom sve odmjerio, slutim da bi me prvi korak odveo prema vodama beznađa, a time i pesimizma.
Podloga beznađu i pesimizmu strah su i razumna strepnja od onoga što bi nam mogla donijeti dolazeća godina, novi izbori i s njima stari, za mnoge neizmireni računi minulih vremena. Da ne kažem u što bi nas mogao odvesti novi pogranični sukob - onaj na rijeci Drini, Morači ili Bijelom Drimu, svejedno je.
Na djelu su, i pri vlasti su, politički vjetropiri što u jednoj ruci nose slamu, a u drugoj vatru, koji nesporazume priželjkuju i potajno se pripremaju. Oni žele biti predstavnici pobjedničkoga pohoda. Oni žele poći putem zamišljenih ciljeva, a daleko je sinje more, kao da ne znaju to! Nerazumnim željama zapetljali su se u ozbiljan gordijski čvor. U čvor čija se zavrzlama ne može u miru razriješiti.
S pravom se nobelovac Ivo Andrić pita: jesu li naši narodi ovdje samo zato da jedni drugima, s vremena na vrijeme, nanose zlo?
Prije stotinu godina genijalni pisac i mislilac piše da je kao pripadnik Mlade Bosne bio žestoki protivnik Austro-Ugarske Monarhije i za jedinstvo Južnih Slavena. S oduševljenjem smo dočekali kraj rata i stvaranje jugoslavenske zajednice. Ali, ubrzo nas je napustilo oduševljenje. Nije to bila zajednica kakvu smo željeli i kakvu smo očekivali. Mnogi naši ideali bili su iznevjereni.
Ideali moguće državne zajednice pokopani su u lipnju 1928. godine. Puniša Račić (1886. - 1944.), član Srpske radikalne stranke, u Narodnoj skupštini u Beogradu 20. lipnja 1928. godine pucao je na Stjepana Radića (1871. - 1928.), pariškog studenta, prvog diplomiranoga politologa, književnika, publicista i neprikosnovena lidera hrvatskog naroda. U skupštinskom masakru ubijeni su narodni zastupnici Ivan Pernar, Đuro Basariček, Ivan Granđa i Pavle Radić.
Osam dana kasnije Stjepan Radić podlegao je od zadobivenih ozljeda.
“Stjepan Radić, naivni tamburaš i romantični ljubavnik Hrvatske, obrao je bostan od onih s kojima je zaigrao narodno kolo”, pisao je Miroslav Krleža.
Ljudi naših prostora bistra su uma i velikog radnog poleta. Dakle, nisu glupi i nisu lijeni. Tko god je promatrao kako rade, morao je vidjeti kako se nitko drugi sa svojim poslom ne saživi kao što to oni čine. Pri radu - njihova misao ne luta. Njihove ruke ne oklijevaju. Kada se pred njima pojavi prepreka, oni će se snaći i prepreku će svladati. Otklonit će je. Kao mravi će raditi, planine prokopati i kroz njih tunel provući. Nemirnu planinsku rijeku mostom će premostiti da s teretom i bez njega, u podne i u ponoć, po suncu, mjesecu i mrklom mraku, na drugu obalu mogu doći.
Kada se pojave trenuci političkog, religijskog i kulturološkoga razvrstavanja, povodljivi su. Može se reći da ih emocije znaju preplaviti i odvesti tamo kud ne bi trebali poći. Za prvu polovinu prošlog stoljeća, u neku ruku, to je razumljivo. Današnju lakomislenost teško je razumjeti. Još teže opravdati. Živimo u vremenu šarolikoga tiska, različitih radijskih i televizijskih postaja, satelitskoga komuniciranja pa se stoga ovakve pogreške ne mogu baš tako lako pravdati. Svatko razuman može razabrati pravi put i na njega iskoračiti. Ipak, unatoč svemu, ljudska narav zna biti destruktivna.
U hrvatskom narodu, onom koji živi u Bosni i Hercegovini, dogodile su se neobjašnjive podjele. Uz Hrvatsku demokratsku zajednicu, stožernu stranku, ima još jedna. Ista takva, samo što ona u sebi nosi naznaku godine utemeljenja - 1990.
Uz nacionalnu svetinju, uz sarajevsko Hrvatsko kulturno i prosvjetno društvo “Napredak”, ima još jedan Napredak u Mostaru.
Uz Hrvatsku akademiju za znanost i umjetnost u BiH, najveću nacionalnu znanstvenu ustanovu, u Mostaru ima još jedna akademija.
Uz Maticu hrvatsku ima i Pleter, još jedna udruga s istim predznakom, istim programom i istim ciljevima.
Na koncu - i u Katoličkoj crkvi nastale su ozbiljne podjele, podjele koje su iznjedrile poznati “hercegovački slučaj”.
Međugorje, mjesto molitve i mira, duboko je podijelilo katolički kler. Dok se svećenici jednog reda mole i ispraćaju tisuće i stotine tisuća hodočasnika iz cijelog svijeta, drugi ga niječu ozbiljnim, debelim knjigama. Samo su moja politička, religijska, kulturološka i znanstvena stajališta ispravna - sve drugo je tuđe i pogrešno!
Nije to dobro. Nije dobro ni za jednu narodnu zajednicu, osobito malu, koja u svojoj ukupnosti predstavlja tek predgrađe velikog europskog grada.
Ne treba biti naivan i vjerovati da postoji neka zemlja ili neki kutak u kojemu nema mržnje, zlobe i zavisti. Ali, što je previše, previše je! Kao da je sindrom podjele, zlobe i zavisti usađen u svaki segment našeg naroda.
Negdje manje, negdje više, negdje trajno, negdje, očito je, i neizlječivo. I, na koncu, razumljivo je da bezbrižno ne može spavati čovjek koji se s ovakvim podjelama spotiče i u snu i na javi. 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.