Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Evo nove, 1956. godine

Ovdje danas dobra nema. Nego ovo dana što je kome ostalo da proživi u miru i neka nas Bog čuva od krupnih gostiju i velikih događaja… Ivo Andrić, nobelovac
21. travnja 2022. u 16:25 0 komentara 460 prikaza

U listopadu davne 1956. godine domoljubno osviješteni mađarski studenti, zajedno sa skupinom mladih intelektualaca, zahtijevali su reformu političkih i gospodarskih prilika u zemlji. Tražili su veći stupanj ljudskih prava i temeljnih sloboda. Na platou ispred državnog Parlamenta, na bezbroj transparenata, pisalo je: Rusi, van!

Budimpešta je navijestila novo europsko proljeće. Navijestila je obračun s rigidnim političkim ustrojem koji je, u svemu, bio suprotan kulturnoj i duhovnoj tradiciji drevnog europskog naroda - Mađara.

Mađarska pobuna bila je europski politički šok i nevjerica. Preko noći na stranu studenata stalo je stanovništvo, Katolička crkva, poneko javno glasilo, poneki književnik i pjesnik i manje postrojbe mađarske vojske. Revolucionarni zamah, na čelu s Imre Nađom (1896. - 1958.), rigidnu komunističku vlast doveo je na rub provalije.

Privremena vlada proglasila je neutralnost zemlje i izlazak iz svemoćnog Varšavskog pakta. Stege su počele popuštati. Lanci su se počeli kidati. Zemlja s desetak milijuna stanovnika zapala je u stanje općeg kaosa. Nebo se spustilo na drevno mađarsko tlo. Brutalnom silom aktualna vlast pokušala je zaustaviti nemire. Svaku klicu slobodarskih ideja pokušala je u zemlju utjerati.

Nitko nije bio siguran što nosi novi dan i svaka nova noć. Željezna ideološka zavjesa zanjihala se poput pruća na orkanskoj dunavskoj košavi. Ratoborni Kremlj odlučio je reagirati.

Koncem listopada 1956. godine u Mađarsku su, kao danas u Ukrajinu, upale sovjetske trupe sa stotinama tenkova, oklopnih vozila i inih ratnih strašila. Slomljen je otpor pobunjenika. Na čelo zemlje doveden je rođeni Riječanin, zabludjeli komunist Janoš Kadar (1912. - 1989.).

U nemilim događajima poginulo je nekoliko tisuća mađarskih domoljuba. Deseci tisuća su uhićeni, a oko dvije stotine tisuća protjerano iz zemlje. Mađarska revolucija bio je prvi ozbiljan pokušaj promjene stanja u hladnoratovskoj Europi.

Imre Nađ, kao azilant, skrasio se u jugoslavenskom veleposlanstvu u Budimpešti. Vjerovao je da će tu biti zaštićen i da će tako glavu sačuvati. Nikita Hruščov (1894. - 1971.), predsjednik SSSR-a, noću je sletio u zračnu luku u Puli. Na Brijunima se sastao s jugoslavenskim predsjednikom Josipom Brozom.

U strahu da se mađarska pobuna, po istom scenariju, ne prenese na prostore Jugoslavije, Josip Broz (1892. - 1980.) složio se sa sovjetskom intervencijom i predajom Imre Nađa.

Broz se bojao za svoju složenu zajednicu u kojoj su dva pisma, šest jezika, pet republika i dvije autonomne pokrajine.

Znao je da se njegovo političko plovilo neprestano ljulja i da ne može ploviti po uzburkanim vodama. Znao je da se njegova tvorevina preko noći na prvu hrid može nasukati i srušiti kao kula od karata. Njegovu plovilu bilo je potrebno mirno more i stalna politička bonaca.

Pobornik studentske revolucije i predsjednik privremene Vlade, s trojicom odanih generala, odveden je na nepoznato mjesto. Nedugo zatim procesuirani su za najteža kaznena djela i osuđeni na smrt strijeljanjem. Pogubljeni su 15. lipnja 1958. godine. Imre Nađ pokopan je u kutku groblja, u predgrađu Budimpešte.

Stjecajem posebnih okolnosti kofer Imre Nađa, ostao je kod Osmana Đikića, jugoslavenskog veleposlanika u Budimpešti. Što je u koferu bilo, šira javnost nikada nije saznala.

Nakon pola stoljeća i koju godinu više, kofer je predan mađarskim vlastima. Sada se nalazi u muzeju koji nosi ime Imre Nađa. S današnje vremenske distance, Mađarska revolucija bila je prvi čavao u lijes homogenog komunističkog sustava. U spomen na ulogu pobune, 23. listopada slavi se kao državni blagdan Republike Mađarske.

Ponovno, na zaprepaštenje svjetske javnosti, posebno zemalja koje su članice Europske unije, Viktor Orban (1963.), aktualni predsjednik Republike Mađarske, na granice svoje zemlje postavio je žičane ograde. Kada je uočio da se kroz bodljikavu žicu može proći i da zemlju ne može zaštititi od nekontroliranog priljeva izbjeglica, počeo je podizati zidove, postrojavati vojsku i pograničnu policiju.

Je li postupak Viktora Orbana sa žičanom ogradom, betonskim zidom, vojskom i policijom na granici prvi čavao u lijesu nove Ujedinjene Europe?

Je li on, poput Imre Nađa, prvi istrčao i politički zaljuljao ideju Europske unije?

Kako god, drugo je ovo vrijeme. Viktoru Orbanu ne prijeti sudbina njegova prethodnika Imre Nađa.

Kada je, prije tridesetak godina, srušeni Berlinski zid i komunistički sustav proslijeđen u ropotarnicu povijesti, mnogi su to protumačili pobjedom prekooceanskog zapada oličenog u moćnim Sjedinjenim Američkim Državama. Mnogi su pomislili da je brigama te vrste došao kraj.

Ako je Zapad pobijedio u vremenu Hladnog rata, on se danas nalazi pred velikom zadaćom. Kako zaustaviti rat u zemljama Srednjeg i Bliskog istoka i - još više i opasnije - kako zaustaviti rat koji je ušetao u dvorište Stare dame, Europe?

Kako prizemljiti bespilotne letjelice i bombardere koji bezdušno i barbarski ruše sve pred sobom: rodilišta i vrtiće, škole i bolnice, crkve i muzeje, obiteljske kuće i nebodere?

U rusko-ukrajinskom ratu, pokazalo se, ima više mržnje, zla i nepodnošljivosti nego je itko mogao zamisliti.

Istina, netko će reći: ima ih onoliko koliko je Bog dao. Što tu živ čovjek može? Živ čovjek, ipak, može sve. To, koliko je ovog časa, mora shvatiti gospodar svega, crni Vladimir. Inače, ratni put odvest će Putina na stranputicu povijesti. Pitanje Ukrajine ili barem nekih njezinih dijelova oduvijek je bilo središnje interesno pitanje carske Rusije. Nimalo manje i nimalo nevažnije od geopolitičkog interesa izlaska na obale Jadranskog mora.

Rusija, koliko europska, toliko i azijska zemlja, svojim angažmanom u Afganistanu i Siriji željela je zaštititi svoje strateške interese, a napadom na Ukrajinu proširiti prostore nekadašnjeg Ruskog Carstva. Prije svega, zaštititi svoju granicu od neposredne prisutnosti moćnoga NATO saveza. Takve radnje poduzele bi i Sjedinjene Američke Države da je drugi vojni pakt došao u njihovo dvorište i balističke rakete rasporedio duž granice susjednog Meksika.

Sjedinjene Američke Države, koje su presudno utjecale na političke prilike u Siriji, Afganistanu…, s daleke prekooceanske distance promatraju što se događa u Ukrajini. Vjerojatno ćemo jednog dana doznati istinu o tome kako je pokrenut ovako ozbiljan rat. Za sada se razuman svijet pita kako ovo, zašto ono, a nitko nikom ne može objasniti ima li ovom bezumlju kraja.

Može li Njemačka, kao obećana zemlja i predvodnica Ujedinjene Europe, izdržati i zbrinuti izbjeglički val?

Može li pokleknuti nesigurna bruxelleska administracija i stvari vratiti na početak - svatko u svoje torove i u svoje granice?

Može li se još jednom dogoditi tajni brijunski sastanak na kojem će, iza naših leđa, veliki namiriti svoje geopolitičke i gospodarske interese, a svima okolo "k'o psu u sinđiru baciti mrve, o sam i grdoba"(Aleksa Šantić)?

Kada bi danas, na nekom putu, naišao na raskrižje s kojeg se račvaju putovi nade i optimizma s putovima koji vode u suprotnom smjeru prema vodama beznađa i pesimizma, nisam siguran u kojem bi smjeru bio moj prvi iskorak. Kada bi zastao, glavu sagnuo, duboko razmislio, slutim da bi moj prvi korak otišao prema vodama beznađa i pesimizma.

Zašto?

Podloga takvog stanja je strepnja od onog što bi se, još ove godine, moglo dogoditi i što bi nam mogao donijeti novi nesporazum, da ne kažem - u što bi nas mogao odvesti novi ratni sukob. Jer trideset godina nakon rata problemi se ne rješavaju, nego se dodatno zamagljuju, kompliciraju i zaboravljaju. Nataloženi nesporazumi mogu perforirati i iz svoje utrobe gnoj i smrad prosuti. Teško bi mostarska bura i posavska košava takvu baruštinu, zadugo, mogli provjetriti.

Povijest nas uči da se u Bosni nikada ne zna na čemu smo. Usred lijepa vremena, planine se znaju zatamniti, sastaviti se kao obrve iznad očiju i – eto nevremena. Nigdje se vrijeme tako naglo ne mijenja pa otud i pučka krilatica: Čuvaj se Bosne, ona je poput prodrte kabanice iz koje odasvud puše.

Puše slijeva,

puše zdesna,

udara slijeva.

udara zdesna

a onda i sa svake strane.

I po južnoj sunčanoj Pokrajini dugo pušu nepoznati, kosi, hladni vjetrovi. Nekada s Veleža, nekada s Leotara, a nekad i s jedne i druge planine. Iznad vrhova ovih planina i svih drugih stvari koje nas dijele, puno je više onih koje nas povezuju. A to i nije čudo. U svojoj povijesti Pokrajina je duže bila podanik nego gospodar svoje sudbine. Za njezin oporavak, političko sazrijevanje, trebat će stoljeće. A sve drugo ima. Ima svjetlost poput blistavih stranica svetih knjiga, najvećim dijelom mediteransku klimu i ljude radine i sposobne.

Hercegovini, po tko zna koji put ponavljam, stoljećima nedostaje stabilan politički okvir i samostalan bankovni sustav. Uništenjem privatne Hercegovačke banke, međunarodna zajednica počinila je grijeh biblijskih razmjera.

"Sve što je dobro i lijepo, uzet će sebi, sve što je mrak i tegoba, ostavit će nama. Jer ni sunce ni mjesec nisu jednako njihovi i naši", prije stotinu godina upozoravao je mudri nobelovac Ivo Andrić.

Na prijelomu dvaju stoljeća, na kraju jednoga i početku drugog, ne navješćuju se bolja, stabilnija, zrelija i politički sigurnija vremena. Istina, nije ovo vrijeme stilskih vježbi, površnih analiza i osvrta. Na djelu je naša poslovična nesposobnost za dijalogom i dogovorom. Izabrani narodni predstavnici drže se svoga mišljenja k'o pijan plota jer vjeruju da je svako drugo mišljenje pogrešno i nepotpuno.

Njihov jezik postao je politički jezik. Postao je ubojito oružje iz kojeg se svakog dana puca i svakog dana zajednici šteta nanosi. Jer tko svoj identitet gradi na mržnji prema drugom, taj radi sebi o glavi. Tko puca u drugog i drukčijeg od sebe, on puca u sebe sama. Puca u budućnost svoga potomstva.

Istina je, svako zajedništvo može se dovesti u pitanje. Iz vremena studentskih dana u sjećanju su mi ostale dvije latinske sentence: Acerima proximorum odia (Mržnja između bliskih je najupornija) i – Afonte puro, pura defluit aqua (Iz čista izvora, čista voda teče).

Svete knjige naučavaju da je bit svih zala u oholosti. Oholi Vladimir mora znati da u zajedničkom europskom vrtu ne može vladati mir ako njegovo sjeme sami ne posijemo, čuvamo i izgrađujemo.

Mir je prvi zakon prirode!

Krvlju se ništa nije opralo.

Prerezanim grkljanima ništa se nije riješilo.

Izabrani politički predstavnici tri desetljeća vode nas od zla prema gorem.

Kao da ne znaju da krv ide na krv.

Kao da ne znaju da iz blatnjava bunara čista voda poteći ne može.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.