U knjizi "A, što sada", s kolegijalnim poštovanjem i naklonom do poda, pisao sam o pjesniku prava, o prognanom tuzlanskom sucu, sada beogradskom odvjetniku Iliji Raduloviću (1938.). Pisao sam o njegovoj čudesnoj knjizi "Nužna obrana duše", ali i o presudama koje su, kao pravno biserje, ušetale u povijest prava, pravne znanosti i sudačke časti.
Tamo će i ostati poput Zakona dvanaest ploča rimskog prava – zakona koji je, 450 godina prije Krista, bio postavljen na Rimskom forumu.
Sve je na pločama bilo propisano i određeno.
Svatko je znao što može, što ne može i, što je najvažnije, znao je što ne smije. Znao je zašto može završiti u tamnici, zašto u progonstvu, i kako se bez glave može ostati.
Zakon dvanaest ploča rimskog prava danas se proučava i proučavat će se dok ljudi zemljom budu hodali. Tako će se i presude Ilije Radulovića pokazivati ljudima koji će u ruke uzeti sudačko žezlo i njime mjeriti prava i slobode čovjeka. One su već sada uvrštene u obvezujuću literaturu za studente, magistrante i doktorande u svim zemljama zapadnog svijeta.
Nekoliko presuda Ilije Radulovića uzburkalo je domaću javnost, više, teže i dublje nego se itko nadao! Presude su donesene u vremenu teškog jednoumlja kada su drukčije mišljenje i kritički izgovorena riječ mogli donijeti ozbiljne nevolje. I ozbiljne godine zatvora! To je bilo vrijeme u kojem su se, u socijalističkom samoupravnom poretku, počele otvarati pukotine; kada je uz kritike, s izvana i iznutra, disao jednim plućnim krilom i održavao se uz pomoć "respiratora" Međunarodnog monetarnog fonda. Ljudi ovog vremena ne mogu razumjeti društvene i političke okolnosti u kojima su ove presude donošene.
Sarajevski proces muslimanskim intelektualcima, Hrvatsko proljeće, beogradske demonstracije…, bili su previše da bi krhki poredak mogao u miru živjeti. Nad tekovinama socijalističke revolucije i radničkog samoupravljanja represivni poredak bdio je danju i noću. Svjesni svireposti rigidnih snaga, mudri ljudi primirili su se. Pokorili se i zašutjeli. Mnogi su, a prije svih filozofi, pjesnici, književnici i umjetnici, mir potražili u zemljama zapadne demokracije.
Nastupilo je vrijeme teške, duboke i neizvjesne tišine. Ljudi su u strahu gubili nadu i pravac. Nitko nije znao što nosi novi dan, a što noć i tko bi se sutra mogao naći na optuženičkoj klupi. To je vrijeme uzbudljivog procesa koji je, pred Okružnim sudom u Mostaru, vođen protiv profesora Ivana Alilovića (1927. – 2003.). Matici hrvatskoj u Hercegovini i susjednoj Dalmaciji upućeno je upozorenje:
"Ruke dalje od radničkog samoupravljanja, bratstva i jedinstva naših naroda i narodnosti!"
Ako prognanog tuzlanskog suca upitate – otud mu hrabrost suditi kako je sudio, uvijek će odgovoriti: "Non sub homine, sed sub lege!/ Nikada prema čovjeku, uvijek prema zakonu i sudačkoj savjesti! To je moje životno i sudačko opredjeljenje. Moj otac bio je pravoslavni svećenik. Na vrijeme sam upoznao filozofiju Svetog pisma. U svojim odlukama štitio sam pravdu i pravičnost."
S vremena na vrijeme, najveći politički autoriteti iz Sarajeva i Beograda dolazili su u Tuzlu i tražili presude kakve su odgovarale političkim prilikama u zemlji. S Romanije i velikog narodnog skupa grmio je svemoćni Josip Broz Tito (1892. – 1980.). Bogamu, drugarice i drugovi, ovdje kod vas u Tuzli ima neki sudac koji donosi romantičarske presude. Kuda nas to vodi!? Bogamu, drugarice i drugovi!"
Osuđujuća presuda dvojici istaknutih prvoboraca, oslobađajuća presuda beogradskom profesoru i tuzlanskom katoličkom svećeniku, učinile su suca Iliju besmrtnim pravednikom. U razgovoru sudac, sada odvjetnik, rado će vam predstaviti svoje životno i profesionalno opredjeljenje: Omnia mea mecum porto/ Sve svoje nosim sa sobom.
Rado će sugovornika podsjetiti na Veletovce i poučnu priču Ive Andrića (1892. – 1975.). U okolici Tuzle, uz rijeku Drinu, u jednom zabačenom selu, Osmanlije su progonile odmetnutog hajduka Stojana. Nisu ga mogli uhvatiti. Nisu mu mogli stati u kraj. Uz pomoć jataka, hajduk se vješto skrivao. Osmanlije su ga željele živog uhvatiti, glavu mu odsjeći, posoliti je i izložiti na javnom mjestu kao poruku i opomenu. Za ovakve progone svaki poredak traži jatake i izdajnike.
Pod kulu, u kojoj se hajduk "utvrdio", Osmanlije su doveli strica, nemoćna starca Miloja, i tjerali ga da dozove Stojana i kaže mu da se preda i spasi obitelj i cijeli kraj. Dok su Osmanlije iz žbunja provirivale i čekale da Miloje izgovori ono što je od njega traženo, starac se u jednom trenu ispravio, vrat ispružio, ruke podmotao oko usta pa iz sveg glasi viknuo:
"Ne predaj se, Stojane, živ se ne predaj!
Nikako se ne predaj!"
Dok je starac izgovarao posljednje riječi, puške su se oglasile. Starac je dušu ispustio.
Sedamdesetih godina prošloga stoljeća u tuzlanskoj sudnici prognani sudac Ilija se uspravio, izdigao iznad dnevno-političkih prilika, naloga i zahtjeva, i sudačkim žezlom nepravdu sasjekao; krive ljude osudio, a one koji su bili nevini, oslobodio odgovornosti. Zapucali su politički metci. Pravednik prava istjeran je na ulici nepravde.
Nepravda do nepravde.
Ministarstvo rumeno od stida.
Nobelovu nagradu za književnost Ivo Andrić primio je 26. listopada 1961. godine. Nagradu AVNOJ-a 1967., a nagradu "27. jula" – 1971. godine. Dvije posljednje nagrade došle su "same" od sebe. Nije bilo konkurencije. Jer – tko bi se usudio natjecati s čovjekom koji se ovjenčao lovorovim vijencem Nobelove nagrade? Oko one prve nagrade, priča je zanimljivija.
Uzbudljiva je.
Američki, engleski, francuski i njemački moćni lobistički centri, dopuštenim i manje dopuštenim sredstvima, nastojali su da velike nagrade dođu u ruke njihovih književnika i znanstvenika. Slave nikad dosta. Dominacije na kulturnom planu isto tako. U nadmenim glavama nije normalno da najveće književno priznanje ide u ruke književniku male, neugledne i neutjecajne zemlje. Niti je kraljevina, niti carevina, niti kneževina, nego uboga i sirota balkanska klisura.
Iznos Nobelove nagrade, davne 1961. godine, predstavljao je pravo bogatstvo. Milijun dolara Ivo Andrić darovao je za razvitak bibliotekarstva u Bosni i Hercegovini. Nagradni iznos drugih nagrada dao je u istu namjenu. Nikom drugom. Ni Hrvatskoj koja ga je školovala, ni Srbiji u kojoj je živio.
"Jedino nas knjige mogu izvesti iz tamnog vilajeta.
Televizija daje privid i ona nikada ne može zamijeniti knjigu", govorio je.
O ovom jedinstvenom događaju ne govori se. Kao da neke podzemne snage žele sačuvati prostor da ime nobelovca blate i skrnave.
"Kada sam bio u Švedskoj, imao sam susret sa svojim stockholmskim izdavačem. Za vrijeme svečane večere, reče mi da bi želio biti izdavač moje nove knjige. Zahvalio sam i rekao da nemam spreman rukopis. Ali kod nas postoji književnik koji je u cijelom svijetu poznat, cijenjen i poštovan. Rekao sam mu da je to Miroslav Krleža (1893. – 1981.). Njegov književni opus možda i prije mog zaslužuje Nobelovo priznanje."
Ovom gestom Ivo Andrić pokazao se kao čovjek koji ne uzima ni veću ni manju mjeru od one koja odgovara događaju i vremenu koji ga prati.
"Teško je u Europi naći zemlju koja je zanimljivija od moje Bosne. U Hercegovini uvijek nešto naučim, čujem i vidim. Kada čovjek prenoći u Mostaru, nije zvuk ono što ga probudi, nego svjetlost. Svjetlost me dočekala pri ulasku u Mostar, pratila za vrijeme moga boravka od jutra do navečer, a kasnije ostajala u meni kao glavno sjećanje. Uvijek mi se činilo da ono što sja iznad Mostara je neka osobita svjetlost, izuzetna po jačini i kakvoći.
Uvijek sam mislio da s njom u čovjeka ulazi ljubav za život, vedrina, smisao za mjeru i stvaralački rad. Mostar u malom sliči na Firencu. Ništa ne može umanjiti njegovu gizdavu ljepotu. Inače, u Mostaru se lakše hoda, brže misli i veselije pati. Pogledajte Staru ćupriju koja izdaleka izgleda poput mlade žene koja je u vodu zagazila, suknju zagrnula da je ne bi skvasila. Sve što je bosansko i hercegovačko, i moje je", govorio je i pisao slavni nobelovac.
Bosna i Hercegovina iznjedrila je dvojicu nobelovaca. Vladimira Preloga (1906. – 1998.) i Ivu Andrića (1892. – 1975.).
Vladimir Prelog rođen je u Sarajevu. Iz njega otišao kao mladić. Nikada mu se nije vraćao. Prema rodnom gradu i Bosni nije pokazao osobit odnos. Istina, u vrijeme rata, zajedno sa skupinom nobelovaca, apelirao je da se rat u Bosni zaustavi.
To – i ništa više!
U posljednjih nekoliko godina Federalno ministarstvo obrazovanja i znanosti upriliči sjećanje na nobelovca Vladimira Preloga.
U mostarskom Parku nobelovaca okupe se sveučilišni profesori, studenti, predstavnici Ministarstva, izgovore nekoliko prigodnih riječi i polože cvijeće. Svi se prave ludi i slijepi i ne vide da se na udaljenosti od dva metra, u istoj liniji, nalazi poprsje nobelovca Ive Andrića.
O ovom Bosancu "s dna kace", kako je za sebe govorio, ni riječi!
Ni o tome da je u svojim djelima matičnu domovinu i grad Mostar opisao kao nitko drugi, podigao im nadnaravni spomenik veći od vrhova Velež planine. I na koncu – dao joj bogatstvo na kojemu je u Bosni i Hercegovini utemeljeno bibliotekarstvo.
Eto, zato kažem da se Federalno ministarstvo obrazovanja i znanosti mora rumenjeti od stida!
Okupiti se oko nobelovca koji za matičnu domovinu nije uradio ništa, a okrenuti leđa onom koji je svojoj rodnoj domovini podigao spomenik u nadnaravnoj veličini, veći od vrhova Velež planine, nešto tu nije u redu.
Zaudara!
