Prošle su dvije godine od masakra 7. listopada, događaja koji je ušao u kolektivno pamćenje židovskog naroda i modernu povijest Izraela kao najstrašniji napad na Židove nakon holokausta. Ono što se dogodilo tog tamnog subotnjeg jutra nije bilo samo djelo terora. Bilo je to izbijanje nečovječne okrutnosti, dan kada su temelji morala i ljudskosti bili uništeni.
U ranim satima 7. listopada 2023. godine, dok su obitelji pripremale proslavu židovskog blagdana Simchat Tore, tisuće naoružanih terorista iz Hamasa infiltrirale su južnu granicu Izraela iz Gaze. Ono što je uslijedilo bio je nezamisliv pohod ubijanja, silovanja, mučenja i otmica. Cijele su zajednice bile uništene. Civili - djeca, žene, stariji ljudi - bili su glavne mete. Nije se pravila nikakva razlika, nije bilo milosti. Bio je to krvavi masakr.
Više od 1200 ljudi brutalno je ubijeno u nekoliko sati. Scene su preživjeli i vojnici opisivali gore od noćnih mora. Bebe su bile masakrirane hladnokrvno. Žene su bile silovane i unakažene. Stariji djedovi i bake ubijeni su u svojim krevetima ili spaljeni živi u svojim domovima. Obitelji su bile pogubljene zajedno. Na glazbenom festivalu Nova stotine mladih ljudi koji su slavili mir i glazbu bile su progonjene, neki su ubijeni dok su bježali, drugi oteti. Ovi činovi divljaštva nisu bili spontani, već sustavni - snimani od samih terorista, koji su ih poslije slavili kao trofeje.
Bila je to okrutnost kakva nije viđena u modernim vremenima. Bio je to napad ne samo na Izrael već i na osnovne temelje ljudske civilizacije.
Dvije godine poslije bol nije nestala. Četrdeset i osam talaca još uvijek je u rukama Hamasa u Gazi. Smatra se da ih je otprilike dvadeset još uvijek živo iako je njihovo stanje izvještavano kao katastrofalno. Žive u paklenim uvjetima - nedovoljno hrane, mučeni, izolirani, lišeni svake dostojanstvenosti. Otišli su iz svojih domova, svojih zajednica i života - i svijet, većinom, šuti.
Izraelska javnost još uvijek čeka, još uvijek tuguje, još uvijek se nada. Tisuće ljudi su i dalje raseljene iz svojih domova u južnom Izraelu. Zajednice poput Kibuca Be'eri i Kfar Aze, koje su nekoć bile simboli mirnog suživota i otpornosti, sada su gradovi duhova. Obitelji su uništene. Djeca žive s traumama s kojima nijedno dijete ne bi smjelo živjeti. Roditelji pale svijeće za svoju ubijenu djecu. Cijele generacije su traumatizirane.
A svijet?
Svijet, čini se, već ide dalje. Međunarodni naslovi su nestali. Prosvjedi diljem svijeta pozivaju na "otpor" i pjevaju podršku Hamasu, ispirući užase 7. listopada. Prosvjednici traže prekid vatre, a da ne priznaju što je pokrenulo rat. Raste i opasna amnezija, odbijanje priznanja zločina koji su pokrenuli ovaj ciklus nasilja.
Ovo kolektivno zaboravljanje nije samo izdaja pravde već prijetnja samim vrijednostima na kojima se temelji zapadni svijet - ljudska prava, zaštita civila i borba protiv terorizma. Brutalni masakr i jeziva podrška koju su pokazali nasilni prohamasovi prosvjedi diljem zapadnih gradova jasni su znakovi. Kada svijet tolerira ili opravdava takvo zlo pod krinkom političkog izraza, potkopava vlastite moralne temelje. Ako se to može dogoditi u Izraelu, može se dogoditi bilo gdje.
Nakon masakra Izrael je pokrenuo vojnu operaciju u Gazi s dva jasna cilja: osloboditi sve taoce i okončati Hamasovu vladavinu terora u Pojasu Gaze. Godinama je Hamas Gazu pretvarao u tvrđavu terora, preusmjeravajući međunarodnu pomoć za izgradnju tunela, skladištenje oružja i planiranje napada. Masakr 7. listopada nije bio izolirani incident - bila je to kulminacija godina militarizacije, mržnje i indoktrinacije.
Izraelska kampanja u Gazi bila je duga i teška. Urbani rat, Hamasova upotreba civila kao ljudskih štitova i složenost spašavanja talaca produljili su sukob daleko više nego što je bilo tko mogao očekivati. No, ciljevi su ostali nepromijenjeni i nepopustljivi: osloboditi taoce i uništiti terorističku infrastrukturu koja prijeti životima Izraelaca.
Dvije godine poslije Izrael je još uvijek u ratu. No, to nije samo vojna borba već i emocionalna i moralna borba. To je borba za očuvanje pamćenja, za sprječavanje svijeta da napiše povijest iznova i za zahtijevanje odgovornosti. Liječenje ne može početi dok se ne donese pravda i dok se taoci ne vrate kući. Važno je zapamtiti da ovaj rat nije počeo Izrael. Počeo je masakrom nevinih: beba, obitelji, posjetitelja koncerata, stanovnika kibuca. Počeo je veličanjem smrti i terora. Svijet ne smije pomiješati uzrok i posljedicu, agresora i branitelja, terorista i žrtvu.
Ipak, tijekom posljednje dvije godine svjedočili smo sve većem međunarodnom pritisku na Izrael, pozivima na istrage i rastućem neprijateljstvu u javnom diskursu. Moralna jasnoća koja je trebala proisteći nakon tako brutalnog masakra umjesto toga zamagljena je propagandom, dezinformacijama i selektivnim bijesom.
Ovo nije samo izraelski problem. Svjetski neuspjeh da odgovori snažno na takve zločine i spremnost da ih tolerira ili čak opravdava, simptom je dublje bolesti. Ako se terorizam može opravdati kada cilja Izraelce, tada će se ista logika primijeniti i drugdje. Tišina, apatičnost i, u nekim slučajevima, podrška takvom barbarizmu stvaraju opasan presedan. Kako obilježavamo dvije godine od masakra 7. listopada, moramo se ponovno posvetiti pamćenju istine o tome što se dogodilo. Moramo odati počast žrtvama pričajući njihove priče, zahtijevajući povratak talaca i odbijajući dopustiti svijetu da zaboravi. Moramo prepoznati da je borba protiv terora ne samo borba Izraela već i globalna borba.
Izrael ostaje snažan, ali rane su duboke. Još uvijek čeka, za mir, za liječenje, za zatvaranje. A najvažnije, još uvijek čeka na povratak svakog posljednjeg taoca.
Neka sjećanje na 7. listopada bude poziv savjesti, ne samo za Izraelce ili Židove već za sve ljude koji vjeruju u svetost ljudskog života i nužnost suprotstavljanja zlu. Jer ono što se dogodilo tog dana nije bio samo zločin protiv jedne nacije - već protiv čovječanstva.
Otvori KEKS Pay
