Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Doktor je bio lav

11. siječnja 2021. u 16:05 0 komentara 520 prikaza
Pogledajte galeriju 1/2

Nomen est omen latinska je uzrečica koja se izgovara kada nečije ime ili prezime nosi značenje koje se podudara s njegovim karakternim osobinama. Narod zna reći: U imenu je znak.

Ako se ova latinska izreka može primijeniti na neku osobu kojoj ona u svemu odgovara, onda je to čovjek kojemu posvećujem prvu novogodišnju kolumnu. Riječ je o dr. Lavu Znidarčiću (Split, 1918. – Zagreb, 2011.), zagrebačkom odvjetniku, katoličkom intelektualcu prvoga reda, bliskome suradniku blaženog kardinala Alojzija Stepinca i časniku Matice hrvatske.

Na koncu, ovo je deseta godina od njegove smrti. Prilika je, makar na trenutak, vratiti sjećanje na jednoga, po mnogočemu, neobična i zaslužna čovjeka. Na gromadu, na stećak od čovjeka!

“Neka se osuši desnica moja, ako tebe, Jeruzaleme, zaboravim!” (Psalam 137,5)

Nekako na početku moje pripravničke karijere u ured principala dr. Ive Čizmića iz Zagreba je, s vremena na vrijeme, znao doći dopis i molba za kolegijalnu suradnju i pomoć. Bilo je to vrijeme u kojemu je za mene ovaj zagrebački dopis bio kao i svaki koji je došao od kolega iz Sarajeva, Banje Luke, Ljubljane, Novoga Sada, Beograda. Iz svakoga drugog mjesta bivše države. Nisam poznavao i ništa nisam znao o adresatu pisma koje je dolazilo iz Zagreba.

Moj principal, dr. Ivo Čizmić, bio je čovjek otmjena držanja i ponašanja. Intelektualac i odvjetnik prvoga reda. Najveća nesreća tako obdarena i umna čovjeka bila je što su ledene ideološko-političke prilike sputavale njegov intelektualni raspon i što je svoj radni i životni vijek, ipak, proveo u malo većem bosanskohercegovačkom gradu. U Mostaru.

Uvijek mi je persirao. Sjećam se da mi se na redovitom jutarnjem sastanku jednom prigodom obratio riječima:

“Kolega, na svaki dopis i svaku zamolbu dr. Lava Znidarčića trebamo obratiti posebnu pozornost”.

Za mene je to bila zapovijed. Naša profesionalna suradnja funkcionirala je poput švicarskoga sata.

Zapravo, dr. Lav Znidarčić bio je generalni punomoćnik – odvjetnik zagrebačkog Kaptola, pa tako i Mostarsko-duvanjske biskupije. U to vrijeme Mostarska biskupija bila je opterećena stotinom različitih problema i nevolja.

Gradnja katedrale.

Vlast ne da ni jedan kat više. Projekt se mora “rezati” i spuštati na razinu visoke prizemnice. Katastrofa!

Poznati hercegovački slučaj rasplamsao se svom žestinom. Svećenici franjevačkog reda trebali su nekoliko župa predati biskupskom kleru. Sukob vjernika s mostarskim biskupom dr. Petrom Čulom (1898. – 1985.) nije se dao ugasiti. A i potican je iz različitih “podzemnih” pravaca i sumnjivih namjera.

Zaredala su uhićenja svećenika. Nepravedno oduzeta imovina nije se mogla povratiti. Ni Bogu se nije moglo posve slobodno i javno moliti. Sve su to bili složeni politički, društveni, duhovni i pravni problemi koji su Mostarsku biskupiju i cijelu Hercegovinu pritiskali svom svojom težinom. I neizvjesnošću.

Na pravosudnoj sceni, pred Okružnim sudom u Mostaru, odvijao se proces profesoru Ivanu Aliloviću. Ustvari, to je bio dobro osmišljen, a loše pripremljen postupak protiv Matice hrvatske i skupine ljudi koji su, kako je pisao Centralni komitet Saveza komunista BiH, djelovali s pozicija koje su protivne samoupravnom socijalističkom poretku i bratstvu te jedinstvu naših naroda i narodnosti.

Zagrebački, splitski, dubrovački i mostarski odvjetnici ujedinili su se i okupili oko obrane prof. Ivana Alilovića. Svoj angažman “krvavo” je platio predvodnik obrane, mostarski odvjetnik dr. Petar Znaor. Samo što je završio povijesni sudski proces protiv profesora Ivana Alilovića, podignuta je nova optužnica. Na optuženičkoj klupi našao se dr. Petar Znaor. Svojom obranom popločao je trogodišnji boravak u zatvoru u Foči.

Veliki i najmoćniji odvjetnički ured u Hercegovini raspao se. Raspala se i obitelj. Po povratku iz zatvora, Petar Znaor nije mogao ishoditi obnovu upisa u Imenik odvjetnika. Za takva čovjeka nije bilo mjesta u bosanskohercegovačkom odvjetništvu, pravosuđu, prosvjeti, privredi.

Nigdje!

Tako je čovjek iznimno bogatog pravnog znanja i iskustva završio kao “pisar” u odvjetničkom uredu Paške Repušića. U rodnom Imotskom.

U procesu protiv prof. Ivana Alilovića, nas, mlade vježbenike, najviše je zanimala obrana dr. Jerka Šimića, glasovitog zagrebačkog odvjetnika i brata slavnih pjesnika Antuna i Stanislava. Sjećam se jedne šale koju je, u stanci procesa, pričao na terasi hotela Hercegovina.

“Pitali mog brata Antuna ovako: Dobro, Antune, evo, Vi i vaš brat Stanislav veliki ste i poznati pjesnici. Što Vašem trećem bratu Jerku bi pa ode u odvjetnike?

Pa, što ćete, on je zavolio svoj poziv i vjerno mu služi.

A je li i on imao kakvog smisla za poeziju, pitao je znatiželjnik.

Ma, jest kako da nije...

Dobro, je li što napisao?

Naš brat Jerko napisao je najbolji stih u šimićevskoj poeziji. Na kući u Zagrebu u kojoj je imao ured napisao je: Advokat, prvi kat. Eto, to je taj naš najvrjedniji stih”.

Smijeh...

U okolnostima takvog vremena i suradnje, jednom prigodom upoznao sam kolegicu Zvjezdanu Znidarčić-Begović, kćer dr. Lava. Pošla je očevim odvjetničkim stopama. Naslijedila je njegov ured. Poslovnim potrebama posjetio sam je u njezinu zagrebačkom uredu i ostao zatečen prizorom koji sam vidio. Odlazeći iz ureda, na putu do hotela, pitao sam se: Bože, kako bih ja prošao da sam u svoj ured u Mostaru postavio veliku sliku Majke Božje Bistričke? Ili još gore i teže – sliku Gospe Međugorske.

Nezamislivo!

Boraveći u Zagrebu, u razgovoru s prijateljima, doznao sam da je mala, krhka kolegica Zvjezdana, majka šestero djece, bila jedna od najvažnijih idejnih začetnika i vođa studentskih nemira, pokreta i otpora. Pravi spiritus movens! Istina, zajedno s kolegicom sa studija, pravom heroinom, Ljerkom Mintas, kćeri odvjetnika dr. Vladimira.

Vrijeme neumitno protječe. Rat je okončan. Obnovljen je rad Matice hrvatske. Na godišnjoj skupštini izabran sam za člana Suda časti. Tu sam, konačno, sreo umirovljenu odvjetničku enciklopediju – dr. Lava Znidarčića, predsjednika Suda časti.

Opisati intelektualne i karakterne osobine čovjeka zrele životne dobi i mladalačkog poleta, trebala bi debela knjiga čvrstih korica i još čvršćeg poveza. Iz te sjajne biografije, kao iz Svetoga pisma, ne bi smjela otpasti nijedna misao. Nijedno slovo. Nijedno sjećanje. Boljeg nauka za obavljanje često rizičnog odvjetničkog posla, teško je i zamisliti.

Mladi diplomirani pravnik i doktor struke našao se na udaru novog vremena i njegovih ideoloških okvira. Dosljedan sebi i svome odgoju, šesnaest puta mijenjao je zaposlenje, šest puta se selio, četiri puta doživio premetačinu stana i četiri puta (1950., 1953., 1975. i 1976.) bio u zatvoru. Zanimljivo je da nikada nije oglašen krivim za radnje za koje je bio osumnjičen i pritvoren. Dvije godine proveo u zatvoru, a da optužnica nikada nije podignuta. Supruga dr. Lava, gospođa Hella, bila je praktična vjernica – katolkinja, profesorica matematike i njemačkog jezika. U svakome mjestu boravka u crkvi je svirala orgulje, glasovir ili neki drugi glazbeni instrument. Postojeći poredak to je smatrao ideološkom provokacijom.

Ono što je najzanimljivije u splitskoj obitelji Znidarčić jest da je rođena sestra dr. Lava, petnaest godina starija Anka Berus (1903. – 1991.), bila velika antifašistkinja, nositeljica svih odlikovanja i najviših političkih funkcija u Republici Hrvatskoj. Koliko je sestra bila posvećena ateizmu i jugoslavenstvu, njezin brat, dr. Lav, bio je praktičan vjernik i zagovornik slobodne i samostalne Republike Hrvatske.

“Vuk na ovcu svoje pravo ima k’o tirjanin na slaba čovjeka. Ali tirjanstvu stati nogom za vrat, dozvati ga poznaniju prava, to je ljudska dužnost najsvetija...”

Stihovi slavnog crnogorskog pjesnika Njegoša bili su životni i profesionalni kredo dr. Lava Znidarčića.

Za vrijeme šestogodišnjeg boravka u Kaknju dr. Lav sprijateljio se s legendarnim zeničkim odvjetnikom dr. Fadilom Imamovićem. Postao je vježbenik u njegovu uredu. Usred Bosne, u tom i tako turbulentnom vremenu, primiti u ured prognanog čovjeka iz Zagreba, čin je dostojan divljenja i poštovanja. Tragom tog saznanja, nakon malo dulje vremena, nazvao sam dragu kolegicu Velidu, umirovljenu odvjetnicu, inače kćer dr. Fadila Imamovića. Želio sam čuti njezina sjećanja. Razgovor se otegao.

Iz sjećanja kolegice Velide nahrupila je priča o prijateljstvu koje traje dulje od polovine stoljeća – baš onako kako rijeka Bosna nadođe kada se s Vlašića i okolnih planina spuste vode otopljenog snijega.

“Dr. Lav i moj otac Fadil bili su u bliskim prijateljskim odnosima. Do kraja života. Takvo prijateljstvo njegujemo i mi, njihova djeca. S istim poštovanjem i djeca naše djece”, tečno, bez zastajkivanja i s ponosom, pripovijeda kolegica Velida, jedna od ikona bosanskohercegovačkog odvjetništva.

Usred rata, u zagrebačkoj prvostolnici, 10. rujna 1943. godine, nadbiskup Alojzije Stepinac vjenčao je dr. Lava Znidarčića i Hellu, rođenu Ivšić. Iz brojnih pisama nije teško prepoznati odnos iskrenog prijateljstva i poštovanja. Tako u pismu od 25. kolovoza 1958. godine uzoriti nadbiskup piše svom prijatelju, dr. Lavu: “Unatoč tomu što prolazite teške dane, ne bojte se ni za sebe ni za svoju obitelj. Ova nesreća razbit će se o glavu njihovih ideologa i propagandista. I nećemo dugo čekati”.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.