Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

DOK PALME NJIŠU GRANE Pismo maestra Đele

29. lipnja 2020. u 15:12 0 komentara 253 prikaza

Prošla je godina i jedan mjesec više otkad je društvena, kulturna, a, prije svega, europska glazbena scena, ostala bez hrvatskog skladatelja, gitarista, aranžera, solista i dirigenta, maestra Đele Jusića. Listajući po spisima rasutim na sve strane radnog stola, u fascikli Ivice Ćurkovića, još jednog planetarno poznatog Mostarca, naišao sam na “zalutalo” pismo Đele Jusića. Pismo je staro osam godina i koji mjesec više.
Dugo se s maestrom poznajem.
Često smo razgovarali i prijateljevali.
Nekada pri osobnom susretu na Dubrovačkim ljetnim igrama, nekada na Mostarskom proljeću, najčešće na koncertima ozbiljne i zabavne glazbe, na promocijama knjiga i drugim prigodama u kojima je maestro sudjelovao. Često smo razgovarali telefonom. Nekada onim kućnim “tvrdim”, u posljednje vrijeme najviše i najčešće onim pokretnim, mobilnim. Kada bih ga zamolio za kvalitetnu preporuku s njegovim potpisom ili za pomoć za Mostarsko proljeće, uvijek bi me dočekao s radosnim osmijehom i uzrečicom: “Naravno da hoću! Pa, za Boga milog, moja majka je iz Blagaja, i ja sam Hercegovac”.
Kada je jednog jutra poštar donio, a ja otvorio pismo s pečatom grada Dubrovnika, ostao sam zatečen.
Što se dogodilo, pomislio sam. Što je maestra tako pogodilo i teško pritisnulo pa je, unatoč brojnim obvezama, našao vremena da ispiše jednu veliku stranicu. U pismu nema proreda. Sve je gusto zbijeno kao u njegovim notnim zapisima.
Po svom početku pismo je bilo neobično.
Ovako počinje:
“Poštovani Josipe,
onome tko mu je bio posebno drag, veliki francuski pjesnik Jacques Prevert (1900. – 1977.) obraćao se s Ti. I ja nastavljam u toj maniri, uz sve poštovanje koje gajim prema Tebi. O problemu koji Ti intimno i prijateljski iznosim, prvi put pišem, s molbom da ostane među nama, kao prava odvjetnička tajna”.
Pismo završava riječima:
“Evo, sve sam Ti rekao.
Do novog susreta u Gradu, jednom ili drugom, u dobrom Te zdravlju našao, Đelo”.
Maestru sam odgovorio prijateljskim pismom 13. studenog 2012. godine. Ohrabrio sam ga i, srećom, neke stvari predvidio.
“Poštovani maestro,
davno su Tvoje note okitile vječni grad Dubrovnik. Tvoje palme izrasle su i mašu na sve strane, a pola stoljeća prinosa na oltar sv. Vlaha opravdavaju lovorov vijenac, malu pločicu u tihoj kali ili veliku od bijelog bračkog kamena, na vječnom Stradunu. Budi miran, bezbrižan i ponosan, brzo će to vrijeme doći. Poljski pisac i satiričar Stanislav Lec (1909. – 1966.) davno je napisao: Kepeci najbolje podmeću, to je njihov domet.
Sjećaš li se da je i naš nobelovac Ivo Andrić (1892. – 1975.) napisao:
Nije lako ni mravu u mravinjaku, ni ptici na grani, a kamoli čovjeku umjetniku u vremenu kamenih vladara. Dođe vrijeme kada pametan zašuti, a budale progovore...
Srdačno Te pozdravljam i šaljem grančice behara iz blagajske avlije Tvoje pokojne majke Emine. Radujem se dolazećem Mostarskom proljeću i Tvom dolasku u grad koji Te voli. Baš voli. Josip”.
O maestru sam mnogo znao. U posljednjih nekoliko stoljeća, svojim povijesnim otkrićima, nitko Dubrovnik nije zadužio više od dr. fra Stjepana Krasića, kao što mu na polju glazbene kulture, u svim njezinim rukavcima, nije dao ono što je dao maestro Đelo Jusić. Zanimljivo je da su jedan i drugi rođeni 1939. godine. Jedan u Čitluku, drugi u Dubrovniku. Jedan i drugi – od roditelja čitlučkog, prozorskog i blagajskog roda i poroda.
Davno, ravno prije šezdeset godina, mladi glazbenik Đelo utemeljio je ansambl Dubrovački trubaduri, a deset godina kasnije i dječji ansambl Raspjevani mali Dubrovnik. Ne postoji glazbeno polje u koje maestro nije zavirio i tamo ostavio svevremene hitove: Prijatelji stari, gdje ste, Volim te, budalo mala, Sve se vraća, sve se plaća, Dobro jutro, Margareta, Dok palme njišu grane, Jedan dan, samo jedan dan, La musica di notte... Ovo su hitovi koji se, uz desetke drugih, od vremena njihove promocije do dana današnjeg, s jednakom radošću slušaju.
Rad s djecom u ansamblu Raspjevani mali Dubrovnik posebna je priča. Slušajući mlade glazbenike na prijmu u Vatikanu, u svibnju 1992. godine, papa Ivan Pavao II. (1920. – 2005.), oduševljeno je poručio:
“Srdačno pozdravljam sve članove dubrovačkog zbora koji su iz voljenoga grada došli u Vatikan da pjesmom izraze želju svog naroda da živi u miru i slobodi. U ovim dramatičnim trenucima punim boli i patnji, kako za Dubrovnik, njegovu okolicu i druge hrvatske krajeve, jednako tako i za susjednu Bosnu i Hercegovinu, molimo se za pravedan mir”.
Maestro Đelo dao je nemjerljiv doprinos radu međugorskog dječjeg ansambla Golubići mira.
Časna sestra Slavica Kožulj, voditeljica dječjeg ansambla, na jednom mjestu napisala je: “Slava i hvala Bogu što je na moj životni put doveo maestra Đelu”.
Golubići mira pjevaju po svijetu i pjesmom šire istinu o onom što se u minulom ratu dogodilo njihovoj surovo napadnutoj domovini.
U ljeto 1993. godine, u Hrvatskom domu hercega Stjepana Kosače, pod kišom granata koje su dolazile s istočnih obronaka Mostara, pjevali su s Malim raspjevanim Dubrovnikom. Znao je maestro da Međugorje nije bez glazbene tradicije. Prije zamalo stotinu godina (1924.) u Međugorju je utemeljen veliki, ozbiljan tamburaški orkestar.
U dramatičnim ratnim trenucima, maestro je, pod granatama i svakojakom paljbom sa Srđa, s kamerom u ruci, od kantuna do kantuna, bilježio tragediju opkoljenoga grada. Radeći u kriznom stožeru Dubrovnika, kao predvodnik duhovnog otpora, skladao je pjesmu nade:
Kad zazvone dubrovačka zvona,
i objave svome put mir,
Sveti Vlaho skalat će s trona
i na Stradun poći će u đir...
Suvremenici s razlogom i pokrićem govore da je maestro čovjek s četiri života: najbolji hrvatski gitarist, skladatelj, aranžer i najbolji učenik Lovre plemenitog Matačića, jednog od najboljih dirigenata dvadesetog stoljeća.
Iza maestra su ostali genijalni oratoriji, mjuzikl, operna, baletna i kazališna glazba: De civitate libertatis veritas – Istina o gradu slobode, Sveti Vlaho, molitve naše čuj, Dan od amora, opera Mjesečina endeluske noći. Glazbenoj riznici naše zemlje darovao je veliko baletno djelo - Katarina, posljednja bosanska kraljica. Srebrenički inferno dirigirao je pred američkim predsjednikom Billom Clintonom.
Maestro je pisao i skladao glazbu koja je stvar uzvišenog duha i uma, to je glazba koja duboko veže tisućugodišnju tradiciju i kulturu jednog podneblja i jednog naroda.
U jednom razgovoru maestro kaže da nema problema s vlastima, ali da ima s ozbiljnim budalama. Vremena su se promijenila. Ozbiljne budale došle su do pameti i pustile maestra da radi u miru. Vlast je naoštrila svoje zube. O tomu mi piše i žali se.
Maestro je umro u petak, 31. svibnja 2019. godine. U ponedjeljak, 10. srpnja pokopan je u obiteljskoj grobnici na zagrebačkom groblju Mirogoj. Samo četrdeset dana od smrti, u Gradu je postavljena mramorna ploča s natpisom: Ulica maestra Đela Jusića. Grad Dubrovnik odužio se bez dvojbi i oklijevanja.
U godinama rata i poraća znaju se pojaviti kameniti vladari. Samo što se stišala halabuka oko maestra, zapuhala je druga, još opasnija i surovija, oko znamenitog gospara, znanstvenika, erudita, uspješnog intendanta Dubrovačkih ljetnih igara i člana Umjetničkog vijeća međunarodne kulturne manifestacije Mostarsko proljeće dr. Ive Prlendera.
U ranu jesen 2015. godine, u vrijeme središnjega večernjeg dnevnika na prvom programu Hrvatske televizije, voditeljica ugodne vanjštine i još ugodnijega glasa, u jednom trenu zastala je s čitanjem i kazala: Dragi gledatelji, s programom ćemo načas zastati radi priopćenja važne vijesti.
Muk!
U tom času nije bilo čovjeka koji nije pomislio da je moguće počeo Treći svjetski rat, da je počinjen atentat na neku znamenitu osobu ili da je razorni potres sve sa zemljom sravnio. Svestrani i uspješni intendant slavnih Dubrovačkih ljetnih igara dr. Ivo Prlender nije opravdao rashod od šezdesetak tisuća kuna, reče voditeljica Dnevnika i nastavi s čitanjem drugih vijesti i različitih osvrta.
Izmišljena i razorna vijest nikada nije ponovljena niti je od velikog intendanta, znanstvenika i kulturnog pregaoca itko tražio objašnjenje. Ujutro rano, s osvitom dana, nazvala me slavna glumica Milka Podrug Kokotović. U strasnom bijesu, na njoj svojstven način, izreče kletvu:
“Prokleti bili, što našem Ivi uradiše! Neka ih more odnese što dalje od nas i od ovoga grada”!
Tako je u vremenu kada glave strše, a o njihovim sudbinama odlučuju kameni vladari

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.