Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Dođi da vidiš, dođi da se diviš

17. studenoga 2022. u 10:12 0 komentara 299 prikaza

Naslov današnje kolumne posudio sam iz pjesme "Hercegovina u srcu". Njezin je autor i interpretator glazbenik Ranko Boban.

Davno, prije pola stoljeća, kao mlad odvjetnički vježbenik, prvi put došao sam u Gorance. U naselju Drežnjaci sudjelovao sam u sudskom uređenju razbacanih međa i poremećenih susjedskih, rodbinskih odnosa. Bio je snjegovit, leden kasnojesenji dan, a opet ugodan panoramski ugođaj.

Guste zelene šume prošarane bjelogoričnim stablima i snježnim pahuljicama po razbacanim manjim i većim brežuljcima navješćivale su dolazeće božićne blagdane. Ni dolazeći božićni blagdani nisu uspjeli primiriti razbuktale nesporazume oko ničeg pa sam već tada shvatio značenje rimske sentencije: Acerrima proximorum odia ​/ Mržnja među najbližim je najupornija!

Po povratku u ured, pod dojmom onog što sam vidio i doživio, pitao sam glasovitog mostarskog odvjetnika Ivu Čizmića, principala i učitelja, zašto su Goranci u svijesti ovdašnjih ljudi tako daleko, kao da su na ćenaru i na kraju svijeta, a od Mostara, hercegovačke metropole, udaljeni su tek desetak kilometara.

Moguće koju stotinu metara više.

Ozbiljni povjesničari pretpostavljaju da su Goranci, kao ljudska nastamba, nastali tri stoljeća prije Krista. Stari pučki i plemićki grobovi, mali i nešto veći razbacani stećci s nejasnim natpisima, velike gomile i gradine svjedoče da je u povijesti Hercegovine ovo mjesto imalo svoje ne malo značenje. U starim povijesnim knjigama Goranci se prvi put spominju u 15. stoljeću. Spominju se kao plodna brdska nizina koja nije velika, ali je za život pogodna, a za pogled - vrlo lijepa i ugodna.

Pouzdano se zna da je župa Goranci utemeljena 1871. godine i da u njezin sastav ulaze: Planinica, Sovići, Bila, Bogodol, Ladine i Raška Gora.

Župna crkva sagrađena je 1884. godine. Mjesto se nalazi na nadmorskoj visini od oko 700 metara. Najveći vrh je planina Čabulja sa svojih 1780 metara nadmorske visine. Zanimljivo je da se za vedra i sunčana dana s jednog uzvišenja, u predjelu Makarske rivijere, može vidjeti djelić Jadranskog mora.

Lijep je to i ugodan panoramski pogled.

Moje drugo putovanje u Gorance bilo je po istom poslu i s istom namjerom. Bila je to druga, veselija, zanimljivija priča s ugodnijim dojmovima. Na putu do naselja Drežnjaci dojmovi su se sustizali i smjenjivali kao na nekoj pokretnoj traci.

Bilo je rano proljeće.

S jedne i druge strane ceste, po ravnoj i uskoj dolini, oglasilo se proljeće i s njim poljsko cvijeće svih boja: crvenih i crvenkastih, žutih i malo manje žutih, zelenih, modrih, svakakvih. Takav prizor doživio sam jednoga proljeća na putu prema otoku Hvaru. Istina, i na pejzažima slikara Gabrijela Jurkića, velikog meštra kista i boja.

S vremenom sam upoznao Gorance kao malo mjesto velikih mogućnosti. Pravo zračno lječilište. Takva spoznaja potaknula je dr. Ivana Knezovića, glasovitog mostarskog liječnika, da u postojbini svojih predaka utemelji zdravstvenu ustanovu, lječilište.

Upoznao sam vrijedne, ponosne, pobožne i radišne ljude koje je Svevišnji obdario oštroumnošću, gostoprimstvom, blagom naravi i blagom riječi, sve dok netko drugi ne prijeđe crvenu liniju. E, tada njihova riječ zna biti oštra i odlučna poput sablje kovanice.

Ljudi ovog kraja predani su svome poslu.

Njihova misao ne luta.

Njihove ruke ne miruju.

Ni ujutro ni navečer.

Takav odnos prema poslu prenosi se s generacije na generaciju pa je razumljivo da iz takve životne škole izrastaju radini ljudi. Znaju oni da samo marom svojih ruku i predanošću poslu mogu osigurati ono što je potrebno za normalan život obitelji.

Često i brojne obitelji!

Ora et labora - radi i moli; to je stil i način života.

Drugog izbora nema.

Nema ni drugog puta!

Zato nobelovac Ivo Andrić (1892. - 1974.) piše:

"Hercegovina, osobito ona južna i jugoistočna, ima poseban soj ljudi. To je zemlja s puno kamena i malo čega ostalog, ali to malo što rodi hranjivo je i s vodom i čistim zrakom, daje zdrave i razumne ljude. Istina, oni su više skloni računu nego osjećaju, ali njihova računica je tako dobra i sigurna da je redovito prijatnija i korisnija pojedincu i cjelini nego mnogi osjećajni ljudi zamagljena razuma i naopake računice."

Tako nekako piše i fra Didak Buntić (1871. - 1922.), glasoviti svećenik franjevačkog reda:

"Svijet priča i govori da je Hercegovina siromašna zemlja. Ja tvrdim da to tako nije. Zar ćete igdje na svijetu naći razumnijeg i vrednijeg čovjeka od našeg Hercegovca!? Nećete ga naći!"

To su ljudi kojima ne treba ništa drugo nego pravedan državni okvir i demokratska, ne diktatorska i eksploatatorska, uprava."

Uzak, krivudav i skroman asfaltni zastor iz smjera Mostara putnika i namjernika dovest će u središte samog mjesta. S desne strane ceste nalazi se katoličko groblje "Pod jelom". Ograđeno je klesanim kamenom. Pravom čipkom kakvu znaju izvesti samo hercegovački i dalmatinski majstori klesari. Unutar groblja sve je poredano. Čovjek stječe dojam da se nalazi u malom hercegovačkom Mirogoju. Na tom mjestu najbolje se može osjetiti duhovna snaga jednog naraštaja i njegova povezanost s onima koji su živjeli prije njih.

Odmah do groblja, na razdaljini od nekoliko metara, nalazi se kompleks istoimenog restorana i konobe Goranci. E tu valja stati, predahnuti i počastiti se. U restoranu je, osobito subotom, nedjeljom i blagdanima, živo, prometno, a opet mirno i dostojanstveno. Ni buke ni vike, ni škripe stolice, savršena harmonija objekta, osoblja i gostiju. Ambijent je kao stvoren za predah, sabur i teferič.

"Dobro nam je ovdje, Gospodine", kako u Svetom pismu reče jedan apostol.

Sve u svemu, Goranci su tjelesno i gastronomsko lječilište u kojem se dublje diše, lakše hoda i veselije živi.

U poslovnom svijetu, u pozitivnom smislu riječi, znaju se pojaviti poduzetnici koji od starog žele napraviti novo, iz ničega nešto vrjednije, dojmljivije i prepoznatljivije. To su ljudi koji, poput parne lokomotive, cijelo mjesto znaju povući naprijed.

U Župi dubrovačkoj može se čuti napjev:

"Pusti Stradun, pusti more, idemo u Konavoske dvore." U posljednjem desetljeću po mostarskim ulicama i široj okolici može se čuti šapat:

"Pusti ovo, pusti ono, mi idemo u Gorance…"

U hercegovačkim manjim mjestima stari restorani sliče jedan drugome kao, kako narod kaže, jaje jajetu. Razbacani stolovi i stolice, boce i čaše zatamnjenih stakala, konobari zasukanih rukava…, sve je to u dlaku isto. U restoranu i konobi Goranci sve je drukčije i prisnije, pitomije i pristojnije.

Goranci su mjesto koje ponosno nosi svoj identitet, izdržava i podnosi nebrigu i nerazumijevanje Sarajeva, još više Mostara. Da tako nije, do ovog zračnog lječilišta i izletišta vodio bi prohodan asfaltni cestovni pravac, s proširenjem i odmorištem s kojeg se pruža potpun vidik na cijelu mostarsku panoramu.

Svako mjesto ima svoje priče i svoje mitove.

Čuo sam da je u neka stara vremena u Gorancima živio po mnogo čemu neobičan, razbarušen čovjek. Skupljao je ljekovite trave i sebe častio titulom doktora. Objašnjavao je što je komu trebalo pokazati pa se častio imenom suca. Najčešće se predstavljao kao pastir, sakupljač gljiva, zapinjač gvožđa za ulov sitne divljači. Znao je pustiti svoj umilni tenor i okupiti cijelo mjesto.

Posebna priča goranački je park prirode.

Na ulazu u park svakog izletnika dočekat će prodavaonica u kojoj se mogu kupiti suveniri s motivima Goranaca. Platnene vrećice-ruksaci s prigodnim natpisima i sve što je odraslu čovjeku i malom djetetu potrebno za ugodan izlet. Staze koje vode kroz park uredno su podzidane, a s lijeve i desne strane postavljene su posebne kućice u kojima su smještene razne životinje.

Djeca se mogu družiti s raznim pticama i domaćim životinjama. Ako netko poželi predahnuti i osvježiti se, uz stazu je postavljen automat, a na samom vrhu pravi je ugostiteljski restoran.

Na jednoj uzvisini, na kamenom postolju, postavljena je brončana figura lirske božice koja je prije stotinjak godina pronađena u susjednim Sovićima. U izvornom obliku figura se može razgledati u Muzeju franjevačkog samostana sv. Ante na Humcu kod Ljubuškog.

U parku prirode nitko se ne može izgubiti.

Vidljivi smjerokazi pokazuju gdje je amfiteatar s pozornicom, gdje su igrališta za djecu i odrasle, restoran, fitness-centar, kućice za životinje i planinarska staza. Nakon obilaska parka prirode i predaha u restoranu i konobi Goranci, putnik i izletnik mora se upitati - gdje je bio. U hercegovačkim Gorancima ili švicarskim Alpama?

Zato, kraju ove kolumne pristaje hit Ranka Bobana:

"Dođi da vidiš,

dođi da se diviš

i poželjet' ćeš

ovdje da živiš".

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.