Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Da se ne lažemo više

02. lipnja 2022. u 10:05 0 komentara 142 prikaza

U svijetu je zla previše.

Namnožilo se!

Po različitim osnovama i strateškim potrebama države se užurbano razvrstavaju i udružuju u strahu da će ih netko napasti i pokoriti. Strah se prelio na sve strane. Dvije suverene, demokratske i civilizirane zemlje, Švedska i Finska, odrekle su se stoljetne neovisnosti i svrstale pod kišobran NATO saveza. Sigurno ne bez razloga. "Do noktiju je dogorjelo", kako kaže pučka mudroslovca.

Republika Mađarska proglasila je stanje opće opasnosti. U Ukrajini se barbarski razaraju bogomolje i bolnice, škole i vrtići, kuće, zgrade i neboderi. Zabrinut za sudbinu svijeta, papa Franjo pisao je Ruskoj pravoslavnoj crkvi i njezinu patrijarhu Kirilu. Odgovora nema. Ruska poslovica kaže

"U borbi protiv psa, ne zovi vuka u pomoć."

Ako je to tako, a tako je, onda nije dobro i nije lijepo, nego daleko od svakoga dobra i svake ljepote.

Otišlo je ovo predaleko.

Neće ovo na dobro izići.

U kavani se ljudi sastaju, nešto popiju, nekada se posvađaju, nekad desnica zna sijevnuti i čaša se razbiti. Kada prođe noć i svane novi dan, sve je onako kako je i ranije bilo. Svi su na istome mjestu, za istim stolom, s istim pićem i istim temama razgovora. Nikome nije razbijeno staklo na prozoru! Zato kavanske svađe nisu posebna opasnost. Opasnost nastaje kada se posvađaju čelnici jedne zemlje i počnu dijeliti ljude koje predvode i predstavljaju. Vrhunac svega nastaje u trenu kada se narodi posvađaju i zarate, kada pod plaštom plitke pameti, kratkog, zamagljenog pogleda i naredbe - pali!, progovori svijetlo oružje.

Koncem prošlog i početkom ovog stoljeća Bosnu i Hercegovinu, unesrećenu domaju, međunarodni i domaći mešetari, ni krivu ni ikome dužnu, pretvorili su u "krčmu u planini", kako pjeva stara dobra sevdalinka. Trideset godina od prestanka rata ne možemo naći odgovor na pitanje - zašto je ovo ovako, a ono onako, zašto se problemi ne rješavaju, dodatno kompliciraju i zašto nikom ne možemo reći ima li ovom društvenom ludilu kraja.

I, konačno, zašto nikom ne možemo savjetovati: strpi se! Sve je prošlo i ovo će proći. Ostani ovdje jer gdje god odeš i dođeš, svatko će vidjeti da to nije tvoja zemlja, tvoj kraj, tvoj narod, ni tvoj običaj ni tvoja molitva. Jer, tamo ne pripadaš! Svijet je umoran od rata, poraća i beznađa pa bježi. Bježi staro i mlado, učeno i neuko, kako narod kaže - glavom bez obzira.

A kako neće bježati!

Umjesto jezika diplomacije, predsjednik Republike Hrvatske u javni je prostor unio jezik ulice - jezik pun uvreda i poniženja. Unio je opako, kancerogeno političko uriniranje. Na sve strane i po svakom! Tako za predsjednika svoje Vlade kaže da je "dijete vojne lekarke", "vojni bjegunac", "mali miš i čovjek kojemu je domovina Bruxelles, a ne Republika Hrvatska". Za predsjednika svog Sabora kaže da je "mali Njono", a za ministra obrane - da je "obična, nepismena lopina".

Njegovi prvi susjedi puni su smrada i otpada.

"Njih treba okupati pa tek onda parfemom osvježiti", govori.

"O, sram i grdoba", pjevao je veliki crnogorski pjesnik Njegoš. Ovoj zemlji, zemlji nobelovaca Vladimira Preloga i Ive Andrića, velikih umjetnika Mersada Berbera, Safeta Zeca i Gabrijela Jurkića, pjesnika Alekse Šantića i Antuna Branka Šimića, gospodine Predsjedniče, dugujete veliku, baš veliku ispriku. S ovih strana prema Vama ne stižu grube i teške riječi, ali ide preporuka - pročitajte što je prije stotinu godina savjetovao nobelovac Ivo Andrić:

"Davno sam shvatio kako dobro mogu govoriti ljudi koji umiju šutjeti!"

Na koncu, gospodine Predsjedniče, poštujte zemlju svojih pradjedova. Ona je i Vaše ishodište!

Odgovorna osoba mora paziti na svaku izgovorenu riječ, posebice kada "zalegne" na važnu društvenu funkciju na kojoj se ona mjerka, secira, analizira, promatra i mjeri - na četiri kantara.

U toj verbalnoj eskapadi vrhunac svega dogodio se koncem prošlog mjeseca. Ljudi starije životne dobi pamte da je, u onodobnoj državnoj zajednici, svibanj bio obilježen proslavom Dan mladosti i rođendana "najvećeg sina naših naroda i narodnosti" - Josipa Broza Tita. Tako se govorilo i pisalo na svakom mjestu i u svakoj prigodi. Iskreno, bila je to manifestacija koja je u svom podilaženju prelazila svaku mjeru ukusa. Svibanj je i mjesec komemoracije i sjećanja na žrtve s Bleiburškog polja i pokolja.

Koncem prošlog mjeseca, u predvečerje kumrovečkog okupljanja, Zoran Milanović reče:

"U bleiburškoj koloni, u svibnju 1945. godine, ubijene su tisuće ljudi.

Bez suda!

Tamo je bila Titova vojska!

Ubijeni su uz Titovo znanje i znanje Andrije Hebranga.

Da se ne lažemo više.

Sve je to ista banda!"

Dakle, ako je vjerodostojno preneseno ono što je govorio predsjednik Republike Hrvatske na austrijskom Bleiburškom polju, u svibnju 1945. godine pobijene su tisuće ljudi. Bez suda i utvrđene krivnje - "pobila ih je banda Josipa Broza Tita i Andrije Hebranga".

Ovom izjavom predsjednik Republike Hrvatske otvorio je teško povijesno pitanje i nitko sa sigurnošću ne može reći što će se još čuti do isteka njegova trogodišnjeg predsjedničkog mandata. Po svemu sudeći, prije će se sresti rimski Papa i moskovski Patrijarh, pomiriti predsjednici Rusije i Ukrajine, nego što će se primiriti, urazumiti, pogotovo ugasiti požar koji se rasplamsao na relaciji Pantovčak - Banski dvori.

Zapravo, gori li gori!

Predsjednik Republike Hrvatske i predsjednik njezine Vlade moraju znati da je njihova zemlja mala i beznačajna europska, pogotovo svjetska činjenica, i da jedva stoji na nogama svojim. Vika oko položaja hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini - ne donosi dobro. Tko sam ja da sudim?… Ali mogu reći da se ovi problemi rješavaju iza zatvorenih vrata, a ne na stranicama Dnevnog lista, Dnevnog avaza, malih i velikih ekrana, preko zapaljivih javnih glasila.

"Jer - nad nama je nebo zatvoreno,

ne prima nam ni plača ni molitve,

suza naša nema roditelje", piše, zapravo pjeva, nobelovac Ivo Andrić.

I na zemlji je pravde sve manje. Sve manje je i kod onih koji u sudnici, na temelju provedenih dokaza i utvrđenih činjenica, trebaju donositi zakonite i pravedne odluke.

Ne ide!

Češki knez Filip (1715. - 1735.) davno je napisao: "Dobro stanje u jednoj državi poznaje se po dobrim sudovima pred kojima svatko do pravde može lako doći."

Bosanskohercegovačko pravosudno tlo ne smiruje se. Podrhtava i upozorava. Kao legalist, znam da se nepravomoćne sudske presude ne komentiraju i ne iznose pojedinačni sudovi. Međutim, postoje društvene okolnosti u kojima se mora progovoriti i ukazati na stranputice kako ne bismo zaglibili u velikom jarku iz koga se nikada izvući nećemo.

Dvadeset i sedam godina sudjelujem u procesu Bihaćkog suda, u procesu koji je vezan za ubojstvo generala Vlade Šantića. Dvadeset i sedam godina obitelj ubijenog generala čeka pravdu.

I - ne dočeka je!

U pismu od 24. travnja 2014. godine, državni odvjetnik piše mi ovako:

"Na osnovi iskaza svjedoka, nesporno je utvrđena činjenica da je general Vlado Šantić fizički zlostavljan u hotelu Sedra u Bihaću. Nesporno je utvrđeno s kim je za stolom sjedio, tko je naredio da se otprati na spavanje, tko je to uradio, tko ga je razoružao i tko se, nakon svega, vratio za isti stol. Sve je jasno, ali eto!"

Prije nekoliko dana Županijski sud u Bihaću donio je oslobađajuću presudu. Nije dokazana kaznena odgovornost optuženih osoba. Što bi nakon svega rekao češki knez Filip, osim onog što se na svakom koraku može čuti, u ovoj postdejtonskoj državi, sve je moguće.

Siguran sam da se nikada i ni u jednoj državi, ni u jednom sudskom postupku, nije dogodilo ono što se dogodilo na Županijskom sudu u Sarajevu. To je ono što zove na posljednji alarm. Za smrt doministra unutarnjih poslova Joze Leutara optužene su osobe koje s tim događajem nisu imale nikakva dodira. Nakon dugotrajnog sudskog postupka, sve optužene osobe oslobođene su kaznene odgovornosti. Braniteljima po službenoj dužnosti isplaćena je naknada za njihov rad. Optuženim osobama isplaćena je naknada za bespravno lišenje slobode. Sve je urađeno onako kako zakon nalaže.

Međutim, ostaju dva ozbiljna pitanja koja traže odgovor.

Zašto je, protivno izričitoj Odluci Vlade Federacije Bosne i Hercegovine, prije pravomoćnosti presude, predstavniku međunarodne zajednice isplaćeno pola milijuna maraka?

Nije malo!

Zašto zaštićeni svjedok koji je lažno svjedočio nije izložen kaznenom postupku i progonu. I zašto mu je za lažno svjedočenje isplaćena "nagrada" u iznosu od pola milijuna maraka?

U postdejtonskoj Bosni i Hercegovini i ovo je moguće! •

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.