Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Čudna jada od Mostara grada

30. lipnja 2022. u 15:45 0 komentara 482 prikaza

Je li ovako moralo biti?

Ovim riječima završio sam zadnju kolumnu.

Kada je u proljeće 1885. godine, iz pravca Metkovića, na mostarsku željezničku stanicu ulazio prvi putnički vlak, s katoličke i pravoslavne crkve zvonila su zvona.

Iz Južnog, Sjevernog i Zapadnog vojnog logora grmjele su topovske salve. Bilo je to nezapamćeno narodno veselje. Staro i mlado, pa i ono što na svojim nogama nije moglo stajati, izašlo je, načičkalo se, poskakivalo, pjevalo i slavilo.

Dolazak prvog putničkog vlaka u mostarsku željezničku postaju nagovijestio je novo vrijeme.

Baš onako kako je 1969. godine označilo spuštanje američke svemirske letjelice Apollo 11 na Mjesec.

Moćnici su na kugli zemaljskoj osvojili sve što se osvojiti može. Pošli su prema nebeskim prostranstvima u potrazi za novim civilizacijama. Još više prema resursima nepoznatih nebeskih visina. I na nebesima su počeli graditi prihvatne postaje.

S prozračnom čekaonicom, uređenim šalterima, propisno odjevenim osobljem, restoranom, izlaznim peronima i stanovima za osoblje, mostarska željeznička postaja dobila je naziv: Mala bečka postaja. Tako joj je tepao umirovljeni željeznički časnik i pučki pjesnik Mate Lesko.

Dr. Željko Šuman, prof. emeritus, piše da je na željezničkoj postaji u Budimpešti vidio raritetno turističko odredište - carsku čekaonicu. Pred tom čekaonicom, u svako doba dana, u redovima čekaju ljudi da vide na kojoj je stolici sjedio car Franjo Josip i čekao "voz za Brezu", kako pjeva Zdravko Čolić.

Ispred željezničkih kolodvora u Banjoj Luci i Doboju, vidio sam, postavljene su lokomotive kao svjedočanstvo jednog vremena. Ona, mostarska, koju je bivši direktor Božo Bevanda sačuvao, isječena je i, kao rezano gvožđe, prodana. U proljeće ove godine mostarska željeznička postaja porušena je. Spomenik kulture pretvoren je u novi kolnički trak i prekriven crnim asfaltnim zastorom. Nezahvalnost za stoljeće postojanja i služenja.

Ovako nije moralo biti.

S mostarskog željezničkog kolodvora odlazilo se prema obalama Jadranskog mora. Još više, u drugome smjeru, prema bijelom svijetu. Prije sedamdesetak godina odatle se u znanstvene vode otisnuo bljedolik, poput ptića štiglića, malen dječak. U drugom razredu osnovne škole, na tečnom latinskom jeziku, znao je cijelu svetu misu. Na ponos majke Angelike Pavić i oca Vsevolda, Ukrajinca iz tragične Odese, kao ministrant, govorio ju je na ustoličenju mostarskog biskupa dr. Petra Čule (1898. - 1980.).

O ovom mi je pričao legendarni mostarski kirurg dr. Miljenko-Beban Martinović (1932.). Rođeni su iste godine, stanovali u istoj ulici, preplivavali Neretvu, igrali nogomet. Devedesetu godinu života dr. Beban provodi u Las Vegasu, daleko od rodnog grada, svoje Bune i još više Graca na moru.

Riječ je o Predragu Matvejeviću (1932. - 2017.), znanstveniku, književniku i sveučilišnom profesoru, s katedrama u Zagrebu, Rimu, Parizu i drugdje po bijelom svijetu. Riječ je o savjetniku predsjednika Francuske, Italije i Hrvatske za sva pitanja Mediterana. Njegova djela (zamislite!) prevedena su na 25 jezika. Na sve diplomatske i još petnaestak i nacionalnih jezika. Knjige su mu prodane u milijun primjeraka. Riječ je o čovjeku kojega je zaboravio rodni grad.

Kao da se nikada ni rodio nije.

Zna li netko gdje je rodna kuća Mustafe Ejubovića (1650. - 1711.), najplodnijeg pisca bosanskohercegovačkog intelektualnog okruženja. Autor je pedesetak znanstvenih djela i prevoditelj s perzijskog, arapskog, turskog, talijanskog, francuskog i njemačkog jezika. U Istanbulu su mu, kao najumnijem čovjeku Porte, sva vrata bila otvorena. Širom rastvorena. Vratio se u Mostar i radio kao učitelj u medresi. "Samo u Mostaru sunce izlazi", govorio je.

Zna li netko gdje je Mustafa Ejubović pokopan i što na njegovu grobu piše? I ovaj velikan uma i duha je zaboravljen.

Na rodnim kućama Alekse Šantića i dr. Ilije Jakovljevića ni traga nema. A bili su najznačajniji pjesnici rodnog grada s prijelaza devetnaestog u dvadeseto stoljeće. Tako je uvijek kada jednom gradu krene naopako. Kada se zanimljivi ljudi s lanca otrgnu, zavladaju i iza sebe počnu ostavljati duge i duboke tragove nesporazuma i zaborava. U razgovoru, oni će reći da grad vole poput svoje duše, a ne vide da ga svojim postupcima ruše.

Iz temelja razaraju.

Prije desetak godina, za vrijeme godišnjeg odmora, put me odveo do brijunskog otočja. Želio sam prošetati i vidjeti gdje su se i kako odmarali gospodari svijeta. Prva dva dana boravka bili su tmurni, oblačni, s povremenim oborinama. Trećega dana odlučio sam otići do Trsta. Dugo nisam bio.

Po dolasku u Trst vozilo sam parkirao na prvom odredištu. U tom času, nebo se rastvorilo. Počeo je snažan pljusak. Zapuhao je čudan ljetni, hladan vjetar. Sklonio sam se pod prvu nadstrešnicu. Čekao sam da oluja prođe i vrijeme se smiri.

Kada je kiša prestala padati, u mokroj odjeći pošao sam prema vozilu. Na susjednoj zgradi ugledao sam veliku, bijelu mramornu ploču. Zastao sam i ostao zatečen. Na toj ploči piše: "U ovoj je zgradi od 1935. do 1937. godine boravio i radio nobelovac Ivo Andrić."

Pozitivna i korisna kultura sjećanja!

Ima li u Travniku, rodnome gradu Ive Andrića, takvo ili slično obilježje?

Nema ga!

Ne trebate ga tražiti.

Za generacije koje će doći, civilizacijska je potreba sačuvati sjećanje na ljude renesansnog duha i uma. Svaki prostor bez njih duhovna je pustoš, poput stabla preko kojega protutnji oluja, grad i tuča.

Istina - znanstvenik, književnik i umjetnik raskošna talenta i lucidna uma i poredak, ponekad ne mogu pod isti krov. Na tim relacijama zna zaiskriti!

Ali, opet…

Oni se moraju čuvati bez obzira na to što nekada sviraju glazbu koja političkom uhu nije najugodnija. Ne smije se na njih, kao ni na mostarske kamene cvjetove, brutalno i rušilački nasrnuti.

Nitko nema pravo dodatno zagađivati već dobro zagađene prostore.

Nemaju pravo ni veliki koji desetljećima nad našom zemljom održavaju generalne probe za juriš i proboj prema Istoku.

E, pred njima se treba ispraviti. I ne dati na se! Dvadeset i sedam godina prošlo je od sporazuma koje su oni kreirali i koje tobože provode. I nešto se brinu! A i poluslijep čovjek vidi da je izgubljen svaki plan i svaki red.

Država i njezini izmišljeni entiteti škripe na sve strane i pucaju po svim šavovima.

Grad Mostar životari u strahu i iščekivanju.

Sve se odvija po nekoj nuždi i po tuđoj volji.

Kao da bjelosvjetski mešetari i našu povijest žele prevariti.

Istina, otkad postoji svijet, postoje i nesporazumi među ljudima i narodima. Protiv takvih nesporazuma valja se boriti svim raspoloživim demokratskim sredstvima.

Da ne bude kasno!

Da ne bi bilo prekasno!

Nama je živjeti zajedno.

Drugog puta nema!

On ne postoji.

Oni koji misle drukčije, nestat će na stranputicama svojih zabluda.

"Konačno, svi zajedno postat ćemo razumni ljudi i ozbiljan narod kada sve razlike svedemo na mlin koji vuče i potiče naprijed", piše Ivo Andrić.

Tako nekako, na onom drugom svijetu, razgovara sv. Petar s bosanskim svećenikom fra Serafinom:

"Da ti pravo kažem, fra Serafine, ono, ta stvar s vjerama 'vamo kod nas, na ovom svijetu, nije kao što je kod vas i u vas tamo dolje, naročito u Bosni. Ovdje se, ako pravo hoćeš, i ne pita 'ko je kakve vjere, nego kakav je čovjek po srcu i po duši.

Po tome mi sudimo.

Eto, to ti ja rekoh, fra Serafine.

A ti nemoj nikom ovo govoriti.

Nitko ti u Bosni neće vjerovati.

A možeš, moj fra Serafine, rđavo proći."

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.