•
U rujnu, kada se smire ljetne vrućine i priroda počne pripreme za jesenje doba, po nekom nepisanom pravilu na našim prostorima nagovijeste se uzbudljivi i opasni događaji. O njima narod priča, naklapa i od njih strahuje. Inače, bez jasnih zakona i čvrstih pravila neuređeni državni prostori lutaju i, po svemu sudeći, lutat će do sudnjega dana.
Svijet je umoran od neimaštine i neizvjesnosti. Uvukao je svoju dušu, pogled oborio, nikom ne vjeruje i ničem se dobrom ne nada. Strahuje. Tako je u Crnoj Gori i na Kosovu, a ništa bolje ni veselije nije u Makedoniji i Bosni i Hercegovini. Sve je na tragu izopačenog plana i izgubljena reda. Nitko ne zna što će nam donijeti tvorci Novoga sveta. Njegov projektant, glasnogovornik ratnog užasa s Pala i Dedinja, tvorac krilatice “Za jednog našeg – stotinu njihovih; u mojoj kući ima mjesta za svakog ratnog zločinca…” – izaziva strah, nemir i nespokoj.
Uglavnom, režiseri kaosa, crnih kapuljača i nemira ne miruju. Uoči minulog rata na Kosovu polju, u šumama Jarinja, presretnut je Srbin Đorđe Martinović i nabijen na polulitarsku pivsku bocu. Dogodio se zločin! Strasti su se uskomešale. Sve je mirisalo na žestok obračun. I dogodio se!
Repriza ovog nemilog slučaja ponovila se u rujnu ove godine. Ponovno na Kosovu polju, ponovno na prostoru Jarinja, presretnuta su tri Srbina. Napadnuta su i pretučena. Stvari su se ponovno uskomešale. Dok pišem ovu kolumnu, crte razdvajanja nadlijeću borbene letjelice, a kolona tenkova vršlja oko granice razdvajanja dvaju ljuto posvađanih naroda. Ima li u ovim slučajevima neka poveznica? Ja mislim da ima. Režiseri su na istome mjestu, s istim projekcijama i istim, krivim planovima.
5. rujna 2021. godine
Ovo je dan i datum oko kojega bi se u Crnoj Gori, njezinu bližem i daljem okružju, stvari mogle prelomiti. Možda će ovaj dan postati toliko bitan da će u povijest biti upisan kao datum posebne važnosti. Vrijeme nikada ne stoji. Ono se kreće po svojim zacrtanim ciklusima, a s njim i ljudi koji ga oblikuju.
Zapravo, postoje državnici koji osluškuju ritam vremena, prate ga, prilagođavaju se i po njemu organiziraju život. Ali ima onih koji na nasilan način, preko noći, žele ostvariti zacrtane političke ciljeve. Ova tjeskoba najčešće zahvati državnike koji se domognu velike vlasti i velike moći pa neke stvari žele postaviti onako kako oni misle da trebaju biti postavljene. Takve moćnike zasljepljenost zna odvesti na granične stranputice na kojima se zubi polome. Zubi polome, a iz svega se ne izvuku pouke. Na našim prostorima povijest nikada nije bila učiteljica života. Ona je uvijek bila poticaj za nove sukobe i ratne obračune.
U jednoj ranijoj kolumni predstavio sam pjesnika prava i aristokrata duha, prognanog tuzlanskog suca, sada beogradskog odvjetnika, Iliju Radulovića. Predstavio sam pravosudnog viteza koji je, protivno uputama svemoćnog Josipa Broza, njegovih zamjenika Cvjetina Mijatovića i Franje Herljevića, u doba rigidnog komunističkog sustava sudio po svome znanju i svojoj savjesti. I donosio oslobađajuće presude u predmetima koji su vođeni protiv tuzlanskog katoličkog svećenika, beogradskog sveučilišnog profesora i domaćih “privilegiranih” osoba – sudionika narodnooslobodilačke borbe. Presude tuzlanskog suca, kao obvezna pravna literatura, proučavaju se na pravnim fakultetima u Sloveniji, zapadnoj Europi i Americi.
Ustoličenje Joanikija, svećenika Srpske pravoslavne crkve, u samostanu na Cetinju društvene i političke prilike u Crnoj Gori dovelo je do usijanja, na rub ratnog sukoba i krvavog obračuna. Kao sin kotorskog pravoslavnog svećenika, kao pobožni vjernik, Ilija Radulović ponovno se oglasio. Patrijarhu Porfiriju uputio je otvoreni apel i pozvao ga na razum.
“Vaša Svetosti, podignite svoju riječ na razinu i visinu kristoliku i kažite – Joanikije, mali i sitni čovječe, povuci se! Bog je isti u Podgorici i na Cetinju. U Podgorici je Bog mira, sreće, napretka, svjetlosti i nade, a na Cetinju – Bog prkosa, mržnje, zla, krvi i rata. Tvoj poziv na Cetinje poziv je na rat i krvninu. Zato kažem: stidi se, mali, sitni čovječe! Vaša Svetosti, ja vas molim, molim do preklinjanja, ukažite svom zabludjelu sinu da nijedna kap krvi nije vrijedna posvećenja na Cetinju!”
Unatoč pregrađenim ulicama, patrijarh Porfirije i vladika Joanikije, u pratnji subraće svećenika i do zuba naoružanih specijalaca, helikopterom su doletjeli, obavili posvećenje i vratili se u Podgoricu. Crnoj Gori i njezinim ljudima naneseno je poniženje. Posljedice ovog postupka dugo će opterećivati odnose crnogorskog i srpskog naroda u Crnoj Gori. Može li se posvećenje na Cetinju pretvoriti u detonator obračuna u Crnoj Gori, na Kosovu, u Makedoniji i Bosni i Hercegovini?
Pod izgovorom vjerskog obreda, u svetištu i središtu crnogorske duhovnosti, promovirana je nova politička ideja Novog sveta. Sve drugo su priče za malu djecu. Za vrijeme posvećenja svećenici su uglas pjevali: “Kad se vojska na Kosovo vrati”. U pozadini je to. To – i ništa drugo!
I neka nitko ne kaže da je to bio samo vjerski čin. Bila je to vjersko-politička provjera stanja u Crnoj Gori.
15. rujna 2021. godine
Na prostranom beogradskom platou, u neposrednoj blizini spomenika Stefanu Nemanji, održan je narodni skup “srpske sloge, bratstva i zastave”. Poziv predsjednika Srbije da svaki Srbin na taj dan treba istaknuti nacionalnu zastavu. Predsjednik države, k tomu još i pravnik, mora znati da se nacionalne zastave u drugim državama ističu u točno određenim, iznimno značajnim ili izvanrednim prilikama. Je li ovo bio prvi poziv za moguću mobilizaciju u pohodu prema Crnoj Gori, Kosovu i Republici Srpskoj? Našem je narodu znano da iza barjaka idu popovi, iza popova topovi i, na koncu, lopovi svih boja, vrsta i uzrasta.
Ovakav pretpoziv dogodio se na Kosovu polju i u lipnju 1989. godine. Pred milijun razularenih ljudi Slobodan Milošević je poručio: “Nalazimo se pred bitkama – i onima koje mogu biti oružane!” Ovakve, apsolutno slične poruke, šalje aktualni ministar obrane Republike Srbije. U ovim događajima ima režijske i političke sličnosti.
Desetak godina prije rata Branko Mikulić, predsjednik Saveznog izvršnog vijeća, pošao je u službeni posjet Zagrebu. Prije toga obavio je razgovor sa svemoćnim šefom Josipom Brozom Titom i rekao mu da želi posjetiti Miroslava Krležu.
“To je izvrsno! Posjeti Frica i prenesi mu moje pozdrave!”, rekao je Josip Broz.
U Krležinoj vili na Gvozdu počeo je razgovor.
“Gospodine predsjedniče, možete li mi reći kakvo je stanje u našim oružanim snagama?”, zapitao je Miroslav Krleža.
“Ne znam, gospodine Krleža. Vojska je pomalo specifična i dobro zatvorena struktura. Na to pitanje ne mogu ništa posebno i konkretno reći”, uzvratio je Branko Mikulić.
“Dobro, ali ja mislim da ta struktura lagano klizi ispod Brozova vojničkog šinjela”, reče Miroslav Krleža.
“Vidite, gospodine predsjedniče, ja ne bih želio biti svjedokom onome što bi se nakon Brozove smrti moglo dogoditi. I to u roku ne duljem od dvadeset godina.”
Tako i bi. Deset godina nakon zagrebačkog susreta iz Beograda je pošla kolona tenkova u osvajačke pohode prema Sloveniji i Hrvatskoj, a na koncu i prema našoj zemlji, Bosni i Hercegovini.
22. rujna 2021. godine
Kada bi me netko upitao što će se u susjedstvu i u našoj zemlji dogoditi nakon 5., 15. i 22. rujna, mirne savjesti rekao bih mu: “Ako ne bude razumnih ljudi u međunarodnoj zajednici, ne bih želio biti svjedok onoga što će se dogoditi ne za dvadeset godina, kako je govorio Miroslav Krleža, nego što će dogoditi u iduće dvije godine. Zašto? Zato što je jedno nenormalno stanje pretvoreno u najnormalnije ponašanje.”
Stvari su se uzburkale. Ratovi ne prestaju kada umuknu topovi i kada se vojske povuku u vojarne. Ratovi prestaju u času kada se otklone njegovi uzroci i povodi. Uzroci i povodi minulog rata su nabrekli. Nabrekli do puknuća. Ako se to dogodi, nema saniteta koji će rasuti gnoj pokupiti i prolivenu krv saprati.
U veljači 1972. godine predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Richard Nixon ozvučio je svoj ured. Želio je saznati što pripremaju njegovi politički protivnici. Tako je izbila afera “Watergate”. Moćni predsjednik najmoćnije svjetske sile morao je odstupiti i ostavku podnijeti.
Prije nekoliko dana našu javnost uzburkala je snimka razgovora između glavne državne tužiteljice i šefa obavještajne službe. U snimljenom razgovoru šef hladno priznaje da prisluškuje novinare, političku oporbu, suce i tužitelje. U tom razgovoru spominje tužiteljicu koja reketari osumnjičene osobe u jednome kaznenom predmetu.
Umjesto da istog časa podnese ostavku, stvar je usmjerena na istragu – tko je to uradio, tko je razgovor snimio?
U Švedskoj je ministrica, inače naše gore list, podnijela ostavku jer je upravljala vozilom s 0,2 promila alkohola u krvi. Francuski ministar financija odstupio je jer je večeru sa suprugom platio službenom karticom. Jedan britanski ministar podnio je ostavku jer je uhvaćen kako se u vrijeme pandemije ljubi sa svojom suradnicom.
U našoj zemlji sve je naopako. Opakije biti ne može. Predsjednik države javno, po stoti put, govori da država ne valja, da je treba rasturiti i podijeliti.
Predsjednik Vlade do deset sati radi u svom uredu, a nakon toga u sudskim klupama brani se od optužbe za grubu pljačku počinjenu u izvanrednim pandemijskim okolnostima.
Prvi čovjek obavještajne službe s kupljenom diplomom i ovim skandalom radi svoj posao kao da se ništa dogodilo nije.
Kriva drveta i luda naroda nikad neće nestati, kaže jedna pučka poslovica
