Bosna je divna zemlja, zanimljiva, nimalo obična, i po svojoj ljepoti i po svojim ljudima. Bosanski čovjek krije u sebi, nesumnjivo, mnoge moralne vrijednosti koje se kod njegovih susjeda rjeđe nalaze. Malo je zemalja u kojima ima toliko čvrste vjere, uzvišenog karaktera, nježnosti i dubine osjećaja, privrženosti i nepokolebljive odanosti - piše nobelovac Ivo Andrić.

Što bi Ivo Andrić napisao da je doživio ono što je uradio njegov susjed čestiti Bugojanac Husejn Smajić?

U starim knjigama, ne znam u kojima ni kada, pročitao sam i upamtio priču o neobičnoj indijskoj mitskoj ptici Bherundi. Ptica je imala veliko tijelo, dva duga, ispružena vrata i na njima dvije omanje glave. Imala je dvije odvojene svijesti, pa tako i dvije pameti. Ptica je dugo živjela. Vrijeme je učinilo svoje. S vremena na vrijeme dvije senilne glave počele su se sukobljavati.

Na početku svađale su se oko sitnih, uglavnom nebitnih stvari. S vremenom nesporazumi su nastajali oko važnih i ozbiljnijih tema. Na koncu, nesporazumi su eksplodirali. Dvije svijesti i pameti ni o čemu se nisu mogle dogovoriti. U jednoj i drugoj glavi, u jednoj i drugoj svijesti, nastao je nemir. Zavladao je nutarnji duševni kaos. Malo-pomalo mržnja je počela upravljati životom ptice.

U istom tijelu život je postao nemoguć.

Dijelile bi se, a ne da se!

Puče kolan svečevoj kobili i odoše kola niza stranu, pjeva veliki crnogorski pjesnik Njegoš.

Jedna svijest počela je uzimati otrov. Druga također. Jedna i druga glava, jedna i druga svijest, počele su pobolijevati i u bolovima umirati. Milošću svetoga Krišne jedna i druga svijest su ozdravile i nastavile živjeti u slozi, bez nesporazuma koji su ih doveli na prag umiranja.

Konačno došle pameti, kako se u našem narodu može čuti.

Ove indijske bajke trebali bi se češće prisjećati odgovorni ljudi u čijim se rukama nalaze politički ključevi vlasti i ovlasti. Jer kod nas u Bosni i Hercegovini stvar je teža.

Puno je kompliciranija.

Naša mitska ptica odrasla je u prašumi Zelengore. Za razliku od one indijske, ima kompliciraniju tjelesnu građu: tri vrata, tri glave i tri samostalne svijesti i pameti.

A svetoga Krišne nema.

Nigdje ga!

Naša društvena stvarnost još je složenija. Svaka od ove tri glave i tri svijesti ima mentora koji ne savjetuje, nego odlučuje. Nekada i naređuje. Ti ćeš ovako, ti onako, a u podsvijesti stoji požuda: bit će onako kako meni odgovara. Kada nekom zemljom upravljaju visoki predstavnici, još pritom i stranci, tu žive mali, nevažni, pokoreni, često izluđeni narodi. Tako povijesna iskustva govore.

U Bosni i Hercegovini stvar je dodatno nezgodna. Ni jedan od dosadašnjih visokih predstavnika, pa ni ovaj što se Christian zove, ne može preuzeti ulogu svetog Krišne. Ni jedan visoki predstavnik, do dana današnjeg, u našoj zemlji nije napravio ništa dobro. Jedan je, u osvit jutra, tenkovima upao u privatnu Hercegovačku banku, eksplozivom raznio trezore i novac pokupio. Bio je to brutalan gospodarski atentat nad hrvatskim gospodarstvom u usponu. A onaj drugi, pozivom na bonnske ovlasti, potezom pera, masakrirao je prava hrvatskoga naroda. Iza dosadašnjih visokih predstavnika ostali su nered i ozbiljni nesporazumi.

Sve tri glave bosanskohercegovačke ptičurine, u ove vrele ljetne dane, izgubile su svijest.

Sunčanica i vrtoglavica.

Nesporazumi uzeli maha, samo što lonac prekipio nije.

Jedan bi prebrojavao i postrojavao, drugi bi naoružavao i ratovao, a ona treća ptičurina, što ima vrat malo kraći od indijske žirafe, oči izvalila pa ispod velikih naočala, zamišljena, promatra kako bi ono što je tuđe, na sve četiri okolne strane, moglo njezino postati.

I eto povijesnog sna.

Eto blagostanja.

Razumljivo je da čovjek s ovom spoznajom ne može miran spavati.

Ludilo, kažu stari, pravi Splićani.

Ljudi koji su spletom sretnih okolnosti malo dulje poživjeli nagledali su se svega i svačega, pa i onoga što je u određenom času, posebno na određenom prostoru, teško zamisliti.

Pogotovo razumjeti.

Jedno je kristalno jasno: utorak, 2. kolovoza 2022. godine, treba upamtiti i u svojoj glavi s pozlatom sačuvati.

Radeći na svom imanju u mjestu Vesela Straža, u bugojanskoj dolini, Husejn Smajić naišao je na tragove starokršćanske crkve iz XV. stoljeća. Savjestan i dobronamjeran čovjek polagano je otkopavao. Sve što je nalazio, to je ostavljao: skelet bosanske kraljice Jelene Grube, kip, svilenu i pozlaćenu odjeću bosanskih velikaša.

Ništa nije zatrpavao, nego dalje otkopavao.

Ništa nije skrivao, nego pokazivao.

Ništa nije uništavao, nego kao oči svoje čuvao.

Nakon svega odlučio je, na svom imanju i o svome trošku, sagraditi crkvu istih dimenzija i poručio:

"Učinio sam ovo za ljubav naših naroda i naše zemlje, da se više ne razdvajamo, nego da se kao ljudi poštujemo. Da ne živimo poput plemena."

Grad Bugojno, bugojanska dolina, pa tako i Vesela Straža bili su poprište nemilog ratnog sučeljavanja. Vojno i političko vodstvo grada Bugojna protjeralo je 14 tisuća Hrvata. Trideset i šestorica najuglednijih ljudi - Hrvata grada Bugojna odvedena su iz logora Stadion. Za njihovu sudbinu se ne zna. Gradom su upravljali, a i sada ga predstavljaju oni za koje se opravdano sumnja da su kreatori ovog zločina.

"Nacionalizam je svugdje isti. Uvijek mu je jedina namjera suprotstaviti se istinskom zajedništvu. Svaki narod njeguje svoj nacionalizam na isti način, po istim pravilima, po istom modelu, pa tako obmanjuje sebe i svijet oko sebe, nekim svojim specifičnim, genijalnim svojstvima i vrijednostima", piše veliki hrvatski književnik Miroslav Krleža.

Husejn Smajić je iznad ovog vremena. On je iznad priznanja koje mu je dodijelio Večernji list. Nije on Osoba samo 2014. godine, već domoljub, vitez i svjetlokaz za vrijeme koje je pred našim potomcima. Objektivno i bez pretjerivanja, Husejn Smajić dostojan je Nobelova priznanja za mir i humanizam.

Dok pišem ovu kolumnu navire mi jedno razmišljanje, a odmah iza toga i teško pitanje. Što bi uradio jedan Hrvat katolik iz Ljubuškog ili Širokog Brijega, pravoslavac Srbin iz Nevesinja ili Bileće, koji bi radeći na svom imanju naišao na tragove muslimanske bogomolje iz davnih osmanskih vremena?

Bi li on polako, pažljivo i uredno otkopavao, ono što bi našao na sigurno mjesto odlagao, svijetu pokazivao te, na kraju svega, takav objekt o svom trošku izgradio. I bi li na dan otvaranja džamije i minareta u svom dvorištu ugostio reisa, desetak hodža, imama i mnoštvo muslimanskog svijeta? Uvjeren sam da bi jedni i drugi, obični, radini i čestiti ljudi uradili ono što je u Bugojnu uradio plemeniti gospodin Husejn Smajić.

Dobrih ljudi ima na sve strane. U kolumni od 3. kolovoza 2022. godine Jozo Pavković piše kako je u rodnom Konjicu hrvatski poduzetnik Luka Rajić podigao muslimansku bogomolju, kako čovjek musliman čuva ključeve crkve u Srebrenici, kako je pravoslavna žena u Drvaru vratila katoličkoj crkvi stari artefakt i tako redom. Zato Ivo Andrić i piše o Bosni i njezinim ljudima čvrsta i uzvišena karaktera.

Svi smo mi, uglavnom, nijemi promatrači onoga što se oko nas događa. Kada dođe vrijeme parlamentarnih izbora, onda se moramo trgnuti i razmisliti o tome tko je dostojan našeg glasa i povjerenja da preko njega upravlja i odlučuje.

O fenomenu mržnje, napose o svojim propustima, malo tko je pripravan otvoreno govoriti. Malo tko je pripravan skrušeno priznati mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa - moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh. Na političku scenu nahrupili su ljudi izopačenog osjećaja. Zemlji iza koje su stoljeća ropstva, totalnih režima, svakog jada i bijede, trebaju politički predstavnici uzvišenog karaktera i nepotkupljive odanosti.

Ova stranka je najveći gubitnik na izborima