Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Bosno moja

14. travnja 2019. u 09:00 0 komentara 228 prikaza

Bosno moja, lijepa li si,

još bi stoput ljepša bila

da te davno nije

sila strana pokorila…

Tako je pjevao stari pučki pjesnik.

Prošlo je vrijeme nabrajanja i jadikovanja. U jednoj prethodnoj kolumni pisao sam da je međunarodna zajednica – ujedinjena strana sila, u našoj zemlji skuhala neprobavljivu hranu od koje se svakom konstitutivnom narodu, s vremena navrijeme, povraća.

Svakom iz svojih razloga!

Je li recept za neprobavljivu hranu rezultat nepoznavanja povijesti jedne zemlje ili se radi o napravljenom političkom scenariju kojemu se, u ovom času, ne može sagledati ni kraj ni konačni ishod?

Hoće li Bosna i Hercegovina, kao cjelovita državna zajednica, preživjeti turbulentna vremena?

Hoće li ostati u okvirima nadiđenoga daytonskog mirovnog rješenja?

Može li zaživjeti u formi nekoga trećeg ustroja koji će donijeti vrijeme i politička previranja na nemirnom i nestabilnom Balkanskom poluotoku? Pitanje do pitanja, svako složenije od onog prethodnog.

Kada bi čovjek želio stvari pojednostaviti i sve do kosti ogoliti, mogao bi s pravom reći: sve je moguće!

Jer – Bosna i Hercegovina davno je izgubila svoje dostojanstvo. Natežu je slijeva i zdesna, kako kome neka stvar očvrsne.

Pišući ovu kolumnu, sjetih se poruka američke državne tajnice iz vremena predsjednika Billa Clintona. Prigodom poslijeratnog službenog posjeta Madeleine Albright Zagrebu (1941.), iskreno i nediplomatski, reče:

“Po mom mišljenju, u Europi nema više nacionalnih država. Narodima Bosne i Hercegovine treba vratiti prava koja su imali prije, s tom razlikom da se sve mora odigrati u okvirima danas neovisne države”.

Tako je nekako, nakon II. svjetskog rata, Nikoletina Bursać govorio svojoj majci:

“Majko, nema više Boga.”

“Što? Jadna ja! Što doživjeh! Od koga si to čuo, nesretniče?”

“Komandir je, majko, rekao”, skrušeno i posramljeno uzvratio je mali Nikoletina.

Eto, tako došlo je vrijeme da neki drugi komandiri kažu:

“U Europi nema više nacionalnih država. Vrijeme je državnog bućkuriša”.

Je li zbog toga počelo naseljavanje Staroga kontinenta nesretnicima, ljudima drukčijim po svemu?

Dakle, tko razuman tumači zagrebačku poruku američke državne tajnice, jasno je da Bošnjaci, Srbi, Hrvati i ostali narodi moraju ostati u Bosni i Hercegovini, u njezinim međunarodno priznatim granicama i živjeti kako su i do sada stoljećima živjeli.

Je li ovo iskrena ispovijest moćne državne tajnice?

Jer Daytonski mirovni sporazum plod je njezine države i njezine administracije. Njezin kolega i zamjenik, diplomat i sveučilišni profesor Richard Holbrooke (1941. – 2010.) od Bosne i Hercegovine napravio je dvosmjernu ulicu bez pravog raskrižja, bez kružnoga toka i sigurnog izlaznog smjera.

Ni na jednom cestovnom pravcu i ni na jednom mjestu ne postoji politički prometni znak – STOP!

Svatko vozi na svoj način. Sudaramo se u svakoj krivini. Sudaramo se i u najblažem zavoju.

Svatko radi ono što odgovara njegovu narodu. Na političkoj sceni odigravaju se srednjovjekovna potezanja i nadmudrivanja.

Ni sudske odluke ništa ne znače. Ne poštuju se. Ne provode se! Ni one najvišeg – Ustavnog suda.

“A kada se od države odmaknu zakoni, što je to nego razbojnička jazbina?!”, prije skoro tisuću godina napisao je talijanski dominikanac, filozof i teolog sv. Toma Akvinski, 1274. godine.

Pravosudni sustav u našoj zemlji rascjepkan je. Rascjepkan je kao što je i sama država rascjepkana. Neučinkovit je kao što je sama država neučinkovita. Jedno s drugim ide ruku pod ruku!

Ni čemu ne koriste Holbrookova naknadna opravdanja:

“Pogriješio sam kada sam prostoru pod srpskom kontrolom dopustio upotrebu imena Republika Srpska.”

Kao sveučilišni profesor i znanstvenik, prije svega kao diplomat, morao je znati da se u međunarodnom pravu, od kada je Boga i čovjeka, ni jedan prostor nije nazvao republikom ako nije imao državne atribute. Prije svega – međunarodno priznate granice.

Neka počiva u miru Božjem!

Ali ovaj američki diplomat iza sebe ostavio je politički nered.

Razriješiti bosanskohercegovački čvor neće biti lako.

Neće biti ni jednostavno. Mnoga će se koplja polomiti. Za sanaciju poremećenih odnosa trebat će desetljeća. Moguće i potoci nove krvi.

Pošteno govoreći, hrvatski narod u Bosni i Hercegovini, kao najmalobrojniji, izigran je.

Od jednih i drugih.

Od tuđih i svojih.

Sve je bilo podređeno povratu istočne Slavonije u AVNOJ-evske granice Republike Hrvatske.

Tko je uništio prosperitetnu privatnu Hercegovačku banku? Tenkovima uništio i doveo druge, tuđe strane banke, koje sve odnose i ništa ne ostavljaju?

Tko je ukinuo Erotel, izvrsno organiziranu informativnu televizijsku kuću? Ukinuo je da bi, dvadeset godina nakon toga, pričali o posebnom kanalu.

Tko se odrekao svega što je jamčilo ravnopravnost u složenoj državnoj zajednici? Tko je za to imao narodnu ovlast?

Muk!

U siječnju ove godine na Svjetskom rukometnom prvenstvu u četvrtfinalnoj utakmici sastale su se reprezentacije Njemačke i Hrvatske. Sudio je švedski sudac Martin Gjeding.

Nakon utakmice u više navrata izjavljivao je:

“Petnaest puta pregledao sam snimku utakmice i nije mi jasno kako sam na takav način mogao pogriješiti!?”

Nema nepogrešivih ljudi. Sportski suci svoje odluke donose u trenu. Ovisno o mjestu i kutu iz kojeg promatraju spornu situaciju, pogreške su zaista moguće.

Griješio je sudac Gjeding i tako pomogao reprezentaciji domaćina da pođe prema polufinalnim borbama. Njegove isprike, kao ni one Richarda Holbrooka, ne znače ništa. Gjeding je odsvirao svoje. Holbrooke također. Griješili su planski i dogovorno.

Svako vrijeme nosi sa sobom zanimljive sudske procese. Posljednjih dvadeset i pet godina našu pozornost zaokupljao je jedan, drugi, treći i svaki proces koji se odvijao pred Haaškim sudom.

Haaški procesi podsjećali su na upute Josipa Broza Tita. Kada je 1971./72. godine trebalo procesuirati nositelja hrvatskog proljeća, moćni Maršal rekao je:

“Drugarice i drugovi, meni je jasno da sve treba biti po zakonu, ipak – ovdje se radi o narodnim neprijateljima. Zakoni vas ne trebaju sputavati. Ne treba ih se kao pijan plota držati.”

Jednako tako moglo bi se reći i za haaške suce i minule procese. Oni su trebali presuditi ljudima koji su optuženi za počinjenje teških kaznenih djela, onima koji su dobili status ratnih zločinaca pa, eto, neka bude malo ovako, malo onako, može i svakako.

Da postoji međunarodna pravda, onda bi na optuženičkoj klupi morala završiti bivša glavna haaška tužiteljica Carla del Ponte.

Uz nju, morala bi biti puna klupa sudionika u nezabilježnom kaznenom skandalu. Nema dvojbe da je baš ona, s Vladom Republike Srbije, zaključila sporazum da se dokumenti koji svjedoče o umiješanosti u rat u našoj zemlji mogu zatamniti.

O svemu se piše, samo ne o zatamnjenim dokumentima koji su kružili haaškim sudskim dvoranama. Tako je međunarodna pravda pretvorena u pravosudnu iluziju.

Nakon što je Haaški sud zaključao svoje kapije i zatvorio procesne dvorane i preostale poslove prepustio Međunarodnom mehanizmu za kaznene sudove, nastavljen je pravosudni igrokaz. Osuđeni Radovan Karadžić pogriješio je što za svoga branitelja nije imenovao Bakira Izetbegovića. U tom slučaju bio bi oslobođen kaznene odgovornosti.

Kako?

Kada je visoki dužnosnik Stranke demokratske akcije napao televizijskog novinara i snimatelja, u svom obrambenom pledoajeu Bakir Izetbegović kaže:

“Nije on napao čovjeka! On je napao kameru!”

Tako bi Bakir, kao branitelj Radovana Karadžića, uzviknuo:

“Nije moj branjenik nikoga napao i nikoga ubio! Sve su to uradili nesretni topovi i njihove ispružene cijevi.”

Tako bi Radovan Karadžić, kao slobodan čovjek, mogao doći u Studentski dom u Palama koji nosi njegovo časno ime i mladim studentima predavati o ratnoj etici i moralu.

Baš onako kako je, prije nekoliko dana, u zagrebački studentski dom doveden čovjek koji je osuđen za kaznena djela ratnog zločina i pozvan da mladim studentima propovijeda o deset Božjih zapovijedi.

Ne ubij!

Ne sagriješi bludno!

O tempora, o mores!

Čudnih li vremena! Davno je uzviknuo rimski odvjetnik, filozof i državnik Marko Tulije Ciceron, 106. - 43. prije Krista.•

 

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.