U sutrašnjim nedjeljnim liturgijskim čitanjima (dvadeset i druge nedjelje kroz godinu C) dopunjavaju se Prvo čitanje uzeto iz Knjige Sirahove i evanđeoski odlomak iz Lukina evanđelja. Obrađuju se teme poniznosti i oholosti. Sirah smatra kako je voljeniji čovjek koji njeguje krotkost u svojem poslu, nego onaj koji dijeli darove. Onima koji se smatraju velikima savjetuje poniznost. Sirah, učitelj mudrosti, svrstava oholost u bolesti za koje nema lijeka. Za njega je mudrac čovjek koji se vježba steći pažljivo uho, a razborit čovjek je onaj koji razmišlja o izrekama. Isus obrađuje teme oholosti i poniznosti prispodobom. Jedne subote bio je gost kod jednog farizejskog prvaka. Promatrao je kako gosti dolaze na svečanost te biraju prva mjesta. Prispodobu završava savjetom kako je bolje na svečanostima birati posljednja mjesta, a ne prva. Bolje je i radosnije da nas onaj koji nas je pozvao na svečanost pozove pomaknuti se na veće mjesto, nego da nas s prvih mjesta pomakne na neko manje važno mjesto.
Francuski filozof i književnik Blaise Pascal (1623. - 1662.) piše: “Pravi smo slijepci ako ne uvidimo da smo puni oholosti, slavohleplja, požude, slabosti, bijede i nepravičnosti.” (450) On poziva ljude na “poniženje oholosti”. (581) Ruski književnik Ivan Sergejevič Turgenjev (1818. - 1883.) kaže: “Prekomjerna oholost oznaka je sitnih duša.” Rimski car i filozof Marcus Aurelius Antoninus (121. - 180.) govorio je kako je najgora oholost ona koja se uznosi lažnom skromnošću. U Katekizmu Katoličke crkve u glavne grijehe ubraja se oholost. A zovu se glavni jer oni rađaju druge grijehe i mane. Zatim piše kako oholost rađa - mržnju na Boga (2094) i zavist (2540). Ohol čovjek teško se može moliti Bogu. Ponizan čovjek je spreman moliti se. Kaže se “Poniznost je temelj molitve” te “Poniznost je nužno raspoloženje za primanje nezaslužna dara molitve: čovjek je prosjak Božji”. (KKC 2559).•
