Posljednjih dana puno se govori i piše o sve zategnutijim odnosima između Hrvatske i Srbije nakon verbalne rafalne paljbe srpskog predsjednika Aleksandra Vučića po slavljenju Oluje u Lijepoj Našoj, usporedivši današnju Hrvatsku s nekadašnjom Hitlerovom Njemačkom. Na što je hrvatski premijer uzvratio: “Što je previše, previše!” Od takvog viška zaboli glava svakoga tko ima glavu.
No Vučićevi verbalni plotuni bili su mačji kašalj (makar od Vučića) u usporedbi s predizbornom retorikom pojedinih političkih i politikantskih struktura iz političkog Sarajeva po hrvatskim strankama u BiH, koje se zalažu za legitimno predstavljanje Hrvata u tijelima vlasti države triju konstitutivnih naroda. Nevjerojatno je to da se u 21. stoljeću dižu glave s mozgom iz 12. stoljeća. I to ne samo na brdovitom Balkanu. Normalan svijet pita se što je to s nekim ljudima, ima se dojam da su neki samo zahvaljujući malom mozgu uravnoteženi. U BiH je sve više i onih neubrojivih koji neće ni čuti da u Bosni i Hercegovini postoje tri konstitutivna naroda, za njih u BiH postoje samo Bosanci, i to isključivo kao građani, a Hercegovina je za njih južna Bosna u kojoj žive uglavnom - malograđani.
Na svoj način tumače bosansku povijest, a povijest Zemlje Humske, odnosno Hercegovine, za njih, naravno, i ne postoji. Od dignutoga “građanskog” nosa ne vide bh. šumu, a budućnost ove države vide u načelu jedan građanin Bosanac - jedan glas. Pa podsjećaju na nezgodnu zgodu u jednom razredu “dviju škola pod jednim krovom”. Nastavnik povijesti upita individuu na dnu razreda:
- Kada je vladao Kulin-ban, otac Bosne?
Ovaj nema pojma, a on mu postavi drugo pitanje:
- Kad je bio Berlinski kongres?
Ovaj nijemo šuti, a nastavnik nastavlja:
- Ne znaš, a, sram te i stid bilo. A kad je bio Sarajevski atentat?
- Nemam pojma, mene su poslali iz gradskog vodovoda da provjerim instalacije - odgovori u dnu razreda nazočna individua.
Samodopadni “građanski” instalateri prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Bosne (kojoj, po njihovoj logici, pripada i Hercegovina kao južni dio) opijeni “građanskim” opijatom vode BiH u sunovrat, podsjećajući na Muju koji se žedan od rakije i ćevapa u sitne sate vraćao doma putom uz rijeku Bosnu. Onako žedan kleče pored rijeke i reče:
- Bosno moja, što si tekla, tekla!
Nadamo se da takvi neće glasačku kutiju pretvoriti u onu Pandorinu, iz koje bi ponovno mogla izići sva bosanskohercegovačka zla. Zaigrali su opasnu igru, sličnu ruskom ruletu, ali, na sreću, u politici ipak, za razliku od lutrije, dobiva većina. Većina glasača glasovat će za najvjerodostojnije izborne kandidate koji će njihove interese zastupati na najbolji način. Svidjelo se to zagovornicima pseudograđanske, odnosno “građanske”, BiH ili ne. Bez konsocijacije u višenacionalnoj državi nema demokracije, bez jednakopravnosti konstitutivnih naroda BiH će ostati i bez građana. Jer takva joj je gradnja, sve drugo je razgradnja. Nema ništa jasnije od toga, to je aksiom o kome se na raspravlja. A ti raspravljači i rastavljači BiH to što je kristalno jasno nastoje zamagliti “građanskom” maglom, šaljući “građanske” dimne signale u javni eter.
Bosna i Hercegovina drugog puta osim europskoga nema, ali neke političke i politikantske strukture više vole stranputice koje vode BiH u zemlju Nedođiju. Da bi se približila euroatlantskim asocijacijama, BiH se mora na europski način urediti ili će se na neeuropski način - unerediti. A vidi se iz aviona da su nekima puna usta EU, a iz ušiju im viri YU. Ako ne ono YU sentimentalno, jest ono mentalno. Njihovo podmetanje noge demokraciji, konsocijaciji i hrvatskoj naciji podsjeti na nezgodnu zgodu s jednim štrajkom zaposlenika u jednoj državnoj tvrtki. Direktor se zatvorio u kuću i skrio od javnosti, ali nakon pet dana želio je saznati je li štrajk ipak završen pa reče supruzi da nazove tajništvo tvrtke. Supruga okrenu telefonski broj tajništva, a onda veselo reče suprugu direktoru:
- Počeli su raditi sto posto, nitko ne diže slušalicu!
