Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Kolumne

Autori Tome put do publike su našli...

04. siječnja 2022. u 07:59 0 komentara 107 prikaza
toma zdravković

Sada kada je 2021. iza nas, svode se i neke kulturne bilance. Pa se mjeri i uspješnost pojedinih kulturnih politika, kulturnih institucija, kulturnih djelatnika, kulturnih proizvoda. Ako se malo pogleda u podatke o gledanosti filmova, lako je uočiti da je, što se regije, ali i Hrvatske tiče, enormnu gledanost imao film “Toma” Dragana Bjelogrlića i Zorana Lisinca.

U regiji ga je s kupljenom kinoulaznicom vidjelo više od milijun posjetitelja, a od toga u Hrvatskoj njih više od 60.000, što je podatak o kojem su hrvatski redatelji sa svojim filmovima u kinima prošle godine mogli samo sanjati. Nakon što je poharao kina u cijeloj regiji, film “Toma” emitiran je u novogodišnjem televizijskom programu u Srbiji te Bosni i Hercegovini, i to prvog dana siječnja u udarnom terminu, nakon glavnih vijesti.

A u planu je i emitiranje televizijske serije koja će gledanost “Tome” još dodatno podebljati, a producentima i autorima donijeti i dodatnu zaradu. O uspjehu filma o srpskom pjevaču Tomi Zdravkoviću koji je pisao i glazbu i tekstove za svoj repertoar utemeljen na tradicionalnoj narodnoj glazbi koja se prvotno izvodila u kavanama, napisano je puno novinskih tekstova. Ali, i bez velikih analiza potkrijepljenih brojkama, jasno je da je film pogodio žicu najšire publike, što redatelju Bjelogrliću, koji je prije svega glumac, i nije prvi put. Momak očito zna što radi. Jasno je da “Toma” ima elementarnu emociju koja ljude dira u srce. Da je odlično snimljen i raskošno produciran.

Da je maksimalno autentičan, naravno, ne u nekoj činjeničnoj linearnoj i dosadnjikavoj dokumentarnosti, nego u filmskoj nadgradnji autentične atmosfere koja je postojala u bivšoj Jugoslaviji, i to na polju propulzivne narodne glazbe koja se bavila ljudskim emocijama u najdoslovnijem smislu te riječi.

Treba istaknuti i da su uloge sjajno podijeljene i još sjajnije odglumljene te da je ovaj film stvorio nekoliko velikih glumačkih imena. Nađen je i odličan pjevač koji je mogao otpjevati Zdravkovićeve pjesme u najboljem mogućem izdanju, a to nije nimalo lagan i bezazlen vokalni i emotivni zadatak. Ne treba zaboraviti niti da je Željko Joksimović (uz Tozovčevu pomoć) stvorio veliki glazbeni hit “Ponoć” po uzoru na svoje velike prethodnike iz ranijih vremena, a u kojem je barem na filmu konačno i zauvijek spojio Tomu Zdravkovića i njegovu veliku i umjetničku i intimnu opsesiju Silvanu Armenulić.

A kemija između ta dva lika u redateljskom viđenju Dragana Bjelogrlića i Zorana Lisinca, ostat će možda i najveći probitak čitavog filma. Njegova čarobna formula. I apsolutno najveći mamac za publiku željnu lijepe i pomalo patetične ljubavne priče koja, kao i brojne druge ljubavne priče, čak i kod najvećih i najcjenjenijih klasika svjetske literature, nema sretan kraj.

I baš ta nevjerojatna fatalna tragika koja je pratila cijeli prilično kratak Zdravkovićev život, a o kojoj je tako bluzerski snažno sam progovorio u amblematskoj pjesmi “Dotako sam dno života”, oduvijek je privlačila i na neki način čak i opčinjavala ljude poput nekog ne baš najlakšeg i ne baš umirujućeg opijata. A tu je tragiku film “Toma” dočarao iznimno snažno i plastično i upravo maestralno i zato mu se publika odužila hrleći u kina.

A vječne pjesme Tome Zdravkovića koje su ionako dio standardnog repertoara brojnih sadašnjih glazbenika u cijeloj regiji dobile su najsnažniji novi zamah do sada. No, film “Toma” nije neka velika novost ni neka prekretnica u filmskoj industriji Srbije.

Nije “Toma” ni izdaleka prvi srpski film koji je postao najgledaniji u tamošnjim kinematografima. Događalo se to i nekim drugim filmskim srpskim ostvarenjima proteklih godina. Ostvarenjima koja su imala bolje rezultate od holivudskih filmova iza kojih stoje ogromne multinacionalne mašinerije i ogroman novac. Sve to svjedoči o činjenici da je srpska filmska kinematografija vitalna. I da se, ulažući novac u srpske filmove (naravno, ne sve), nešto može i zaraditi, a to je prilično lijep osjećaj koji snaži vjeru u moć i snagu kulture.

Jer kultura mora imati svoju publiku. Mora pronaći put do nje, a to se ne može političkim ni državnim proglasima i lamentacijama ni kulturnim strategijama. Film “Toma” i njegovi autori svoj su put do filmske publike našli i na tome im treba čestitati. Znaju svoj posao i oni su pravi ljudi na pravom mjestu od kojih bismo i mi u Hrvatskoj imali što naučiti.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.