Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Josip Muselimovic

Živimo u vremenu potpune digitalizacije. U svakome kućanstvu, i u onome ruralnom koje je daleko od malih i velikih gradskih središta, u nizu je poredan aparat do aparata: televizor, radio, hladnjak, video, pećnica i tako unedogled. Svaki od ovih uređaja ima svoj aparatić kojim se pokreće i kojim se gasi.

Nova su vremena. Nije to kao nekada. Za svaki problem u gradu bio je majstor: za cipele postolar, za odjeću krojač, za sat urar, za zidove zidar, za pločice keramičar. Majstore je općenito teško naći. Oni koji nešto rukama znaju napraviti, otišli su prema Zapadu i zemljama Europske unije. Pošli su prema sigurnijim prostorima i zemljama koje im jamče mir i život dostojan čovjeka.

U našoj zemlji ljudi su umorni od političkih potezanja, previranja i nadmudrivanja. Umorni su od neizvjesnosti i od onoga što im pruža najzaostalija, najnepismenija i najkorumpiranija zemlja u Europi. Ni lijepi adventski dani ne mogu popraviti raspoloženje - sve je uzalud. Ne može čovjek biti veseo u zemlji gdje je puno brda i još više problema, ne može osjećati zadovoljstvo u domovini čije je dostojanstvo pogaženo, a ona kao nedonošče bačena u vrtlog nesporazuma. Ni onda kada su se njezina groblja rascvjetala, nitko joj iskreno nije želio pomoći. A ona je lijepa i željna mira, šireg i boljeg života.

Prije desetak dana trebao sam kupiti jedan novi upravljač. Otišao sam u Mepas, u veliki trgovački centar oko kojega se, dan i noć, cijeli grad okreće. U prodavaonici, velikoj kao nogometno igralište, nađoše aparatić koji bi trebao zamijeniti onaj koji sam prodavaču donio i pokazao.

Kineski je proizvod, možda Vam posluži – reče mi. Ako ne bude funkcionirao, pođite u radnju koja se nalazi na vrhu gradske Avenije. U toj radnji ima svega i svačega. Ako ni tu ne riješite problem, pođite u precizno-mehaničku radnju Bolfek.

Radnja se nalazi u istoj ulici s desne strane, odmah iza kružnog toka – reče i pruži ruku za pozdrav.

Kada je prodavačica izgovorila to prezime, kroz glavu mi sinuše minula desetljeća i naše dječačke radosti koje su vezane za gospodina Antona Tonija Bolfeka, slavnoga nogometaša Veleža. Po preporuci, pošao sam u tu drugu radnju. Velika je i vidi se da ima svega i svačega. Ali, opet, nema onoga što je meni potrebno.

Prodavačica lijepo odjevena, pristojnih manira, reče da joj je žao, ali da bih svoj problem mogao riješiti u mehaničarskoj radnji Bolfek.

U radnji nije bilo kupaca pa pođe do izlaznih vrata i pokaza zgradu s desne strane - i jednu radnju s crvenim natpisom. To je precizna mehaničarska radnja Bolfek. To su mađioničari svoga posla, oni će Vam to sigurno riješiti. Zahvalio sam na ljubaznosti i pošao prema kružnom toku. Nije daleko. Samo stotinjak metara.

Nakon lutanja i pretraga po velikim prodavaonicama, pokucao sam na vrata radnje Bolfek. Za pultom sam zatekao jednog mladića. Nadnio se nad neki aparatić i u svom zanosu hoće riješiti problem. Nakon što smo se pozdravili i razmijenili nekoliko riječi, ne znam ni kako, upitah ga:

“Oprostite, ima li ova radnja ikakvih dodira s imenom Tonija Bolfeka, slavnog nogometaša Veleža, 1922. – 2008.?”

Mladi majstor podiže glavu i iz punih pluća ponosno reče:

“Da, to je moj djed.”

Pogledom razgledah radnju i upitah ga:

“Dobro, ali u radnji ne vidim Tonijevu sliku i nikakav drugi znak.”

“Da, nema ga”, reče mi. “Nema ga ni u Vašim knjigama.”

Osjetih prijekor i uzvratih mu:

“Ja sam pisao samo o živim mostarskim legendama, draguljima, o onima s kojima sam se družio, prijateljevao i s njima razgovarao.”

Ovaj prijekor podsjeti me na zgodu iz vremena kada su “Mostarski dragulji za sva vremena” ugledali svjetlo dana.

Jednoga jutra u uredu, dok sam kontrolirao raspored dnevnih obveza, oglasi se telefon i prodoran muški glas. Vatreni navijač Veleža kaže mi da je knjiga dobra, ali da, ipak, ima veliku manu. Pita me kako u knjizi nema Vlade Zelenike, centarfora koji je razornim udarcem Austrijancu na Koševu pocijepao mrežu.

“Sjećate li se kako se vratar vrtio, gledao lijevo i desno, nigdje lopte, a publika urla – goool”, upita me.

“Ja sam, gospodine, pisao samo o živim mostarskim draguljima.”

“Dobro to… Ali, vala, mogli ste i o jednom mrtvom, mogli ste nešto napisati i o Vladi Zeleniki-Pindi.”

“Dobro, Stjepane, hvala Vam na pozivu i savjetu. Kada uhvatim vremena, pisat ću o Pindi Zeleniki, Leu Hrviću, Gordanu Iroviću, Suli Repcu, Danijelu Praji, Žarku Barbariću, Zdravku Rodinu, Kruni Radiljeviću, Seji Kajtazu, Semiru Tuci, Džemalu Hadžiabdiću. Jer da bi bili dijelom europske kulture, treba se sjećati pravih vrijednosti i sjajnih sportaša koji su, bolje nego itko drugi, pronosili slavu grada.

“Pred nama je široko polje”, pomisli u sebi.

Kako opisati tragičare poput Franje Džidića, rođenog nogometaša, virtuoza s predispozicijama desnog veznog svake najveće europske momčadi - Reala, Barcelone i Bayerna.

Jedan klizeći start, lom noge i – kraj.

Na putu prema uredu često sretnem Vladimira Skočajića-Tarambu, nogometaša kojemu nitko nije ukraj mogao stati. Sve su to legende koje, kako vrijeme više odmiče, sve dublje padaju u zaborav, i onima koji su po kiši i ledu, po mostarskoj buri i hercegovačkoj žegi, na stadionima navijali, hrabrili ih, njima se ponosili.

Mostar je oduvijek bio nepresušno vrelo sportskih talenata. U drugoj polovini prošlog stoljeća, na mostarskom asfaltu, malim igralištima razbacanim po baščama i uličnim proširenjima, na mahalskim turnirima, stasale su generacije izvrsnih nogometaša. Iz Mostara se odlazilo u velike gradove i velike klubove.

Sula Rebac otišao je u splitski Hajduk i danas, deset godina nakon smrti, živi u sjećanjima svojih suvremenika pa i mlađih ljudi.

Ivica Ćurković otišao je u Partizan i tamo dosegao planetarnu slavu.

Duško Bajević otišao je u atenski AEK i postao sportski idol. Postao velik kao Panteon.

Nikola Benco otišao je u veliki zagrebački Dinamo i tamo postao general obrane.

Od onih koji su, s vremena na vrijeme, dolazili u Mostar i igrali u Veležu, samo se Anton Toni Bolfek iz velegrada i zagrebačkog Dinama spustio na obale plavooke ljepotice Neretve i tu ostao živjeti.

Ostao tada, ostao dovijeka. Ostao do odlaska na drugi svijet.

Antona je, jedni kažu, zahvatila nesreća, a oni drugi – on je pravi sretnik. Jedan stari putopisac i sakupljač bosanskih običaja pripovijeda kako je najopasnije usnuti i pod stablom oraha zaspati. Onaj tko pod orahom zaspi, probudit će se nekom bolesti za koju nema lijeka. Ovakva bolest može se dobiti i pod nekim drugim stablom, ali pod orahom zaspati opasno je da opasnije biti ne može. Ni sefardske ljekarije takvoj bolesti ne mogu pomoći.

A oni drugi kažu: tko u Mostar dođe, Radobolje se napije i sretne ljepoticu poput Aleksine Emine, za njega ni u Beču lijeka nema. On će u Hercegovini ostati i pjevušiti: vezani smo uz taj kamen, k’o da je od suhog zlata, iako su drugdje bila širom otvorena vrata...

U Mostar je Anton Toni Bolfek donio pravu nogometnu loptu, frak i kajkavski govor:
“Kaj ste hteli, kaj si rekel?”

A onda bi mu mostarske liske govorile:
“Moj Toni, ovdje se kaže: šta ćeš bolan i šta si rek’o? Da si još malo štofa kupio umjesto fraka, mogao si zimski kaput sašiti.”

Generacija Tonijevih suigrača preselila se na drugi svijet. Ekipi velikih i slavnih nogometaša posljednji se pridružio Bruno - Bruna Repar (1934. – 2019.). Pripremajući ovu kolumnu, razmišljao sam o tome tko bi mogao imati najbolje sjećanje na Antona Tonija Bolfeka.

I tako, nenadano, na vrata ureda pokuca slavni Nikola Benco - Rura nogometaš Veleža, zagrebačkog Dinama i nekoliko značajnih europskih nogometnih klubova.

Došao je u rodni grad pa navratio na kavu i razgovor. Pitam ga za Tonija Bolfeka i odmah, kao slap, poteče priča i sjećanje.

“Na treningu nogometaša Dinama, Toni je uklizao suigraču i slomio mu desnu nogu. Da nesreća bude veća, ozlijeđeni igrač bio je veliki, opasni boss protuobavještajne službe. Od njega je Zagreb strahovao. Toni je doznao da ga po gradu traže ljudi u kožnim mantilima. Prekonoć se uputio u Sarajevo. Tu se kratko zadržao i doselio se u Mostar. S Tonijem je došao pravi nogomet. On je igrao desnog, a ja lijevog beka. Gordana Irovića i Žaru Barbarića učio je kako treba braniti, mene kako se treba postavljati u igri.

Toni se za utakmice spremao kao pravi ratnik. Stavljao je dvostruke štitnike. Jedne naprijed, druge otraga. Da bi zaštitio gležnjeve, za razliku od sviju nas, igrao je u dubokim kopačkama. Zapravo, on je bio duša onovremenog Veleža. S njim je klub prešao iz Treće u Drugu ligu, iduće godine – iz Druge u Prvu i tu se stabilizirao kao respektabilan nogometni kolektiv.

Razvitku nogometa i usponu Veleža Toni je dao nemjerljiv doprinos. To se nikada ne smije zaboraviti”, kaže Nikola - Rura Benco.

Jednog popodneva u uredu me je posjetio Vladimir Trninić, čovjek zrelih godina, enciklopedijskog znanja i diplomatske elokvencije. Njegova sjećanja duga su šezdeset godina. U njima su sjećanje na odbojkaški klub Student, na nogometaše Veleža i sve ono što je Mostar prošao u drugoj polovini minulog stoljeća. Devedeset i prvom godinom života plovi Jovo-Cojla Semiz, dugogodišnji čelnik Veleža. Njihova sjećanja identična su onome što mi je ispričao Nikola Benco-Rura. Drugih sugovornika nisam mogao naći.•

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.