Hrvatski vojni vrh opet se našao u prilično shizofrenoj situaciji. Obljetnica, i to 31., osnivanja Oružanih snaga RH je jedna, ali su organizirane dvije svečanosti. Akademija je održana u organizaciji MORH-a, a nekoliko kilometara sjevernije, na Pantovčaku, svečani je prijam priredio vrhovni zapovjednik, Zoran Milanović. I premda se te dvije svečanosti nisu odvijale u isto vrijeme, na onoj prvoj se nije pojavio predsjednik, a ona druga prošla je bez ministra obrane Marija Banožića. Generali, istina, nisu trebali izvlačiti brojeve iz šešira kako bi se podijelili, no prvi put se vidjelo da već gube živce što se moraju već dulje od devet mjeseci razvlačiti između Pantovčaka i MORH-a. U stilu "jedna duša, a njih dvoje". Načelnik Glavnog stožera, admiral Robert Hranj, karakterno je najsmireniji od hrvatskih generala, no da je i takvome već dosta vidjelo se kada su ga novinari pitali nešto o toj podvojenoj lojalnosti, pa je admiral prvi put potvrdio da je vojsci to "neugodno". A kada to kaže osoba poput Hranja, onda znači da im je već nepodnošljivo.
Hrvatski generali se inače jako čuvaju od bilo kakvog javnog istupanja u kojemu bi se moglo osjetiti zauzimanje političkih stavova ili strana. Podsvjesno pamte situaciju iz 2001., kada je novoustoličeni predsjednik RH Stjepan Mesić preko noći umirovio ili na drugi način uklonio grupu od 12 ratnih hrvatskih generala, od kojih su svi bili heroji Domovinskog rata, sve samo zbog jednog pisma upućenog javnosti. U pismu su izrazili zabrinutost što je nova vladajuća garnitura pokrenula kampanju kriminalizacije Domovinskog rata te vrijeđanja i omalovažavanja HV-a. I premda je pismo bilo otvoreno i javno, Mesić i Račanova Vlada zaključili su da je riječ o vojnom udaru, pa su se tako prema generalima i ponijeli, kao prema pučistima. Od tada, dakle, dugih 20 godina hrvatski generali su šutjeli, pa čak i previše, u nekakvoj svojoj autocenzuri, ne da se nisu petljali u politiku, nego se nisu često usudili petljati ni kao stručnjaci u svoj posao, u opremanje i modernizaciju HV-a. Godine su prolazile, premijeri i vlade se se mijenjali, vojni proračuni bivali su sve manji, otpuštanje vojnika sve veće, tako da je HV od pobjedničke i jake vojske postao njezina sjena. I u tome naši generali imaju dio krivnje, jer ako im je sada neugodno što ih politika razvlači i rasteže, mnogima je bila neugodna i njihova malodušnost i neambicioznost zbog koje je HV gotovo razoružan. Stoga je ova Hranjeva izjava da im je neugodno gotovo revolucionarni nastup hrvatskih generala. Kako se osjećaju, vidi se uostalom i po njihovu govoru tijela jer se počinju meškoljiti i sklanjati kada im na nekoj obljetnici prilazi Milanović. I kako ne znaju kamo će sjesti ili stati kad se, kao na prezentaciji prvih američkih helikoptera Black Hawk na Plesu, na istome mjestu nađu Milanović i Banožić. U svojoj nevolji kako političarima kazati da je sadašnja situacija za vojni vrh neizdrživa, potražili su pomoć umirovljenih generala, što vjerojatno neplanirano otkriva i novi šef Hrvatskoga generalskog zbora, general Marinko Krešić, kada kaže da umirovljeni generali rade na "modelu" koji bi trebao pomiriti i kompromisom omogućiti opet zajedničko sjedanje za stol Milanovića i Banožića. Bude li tako, znači da generali osjećaju možda i više nego političari odgovornost geopolitičkog trenutka u kojem se Hrvatska nalazi. Oni su generali, sudjelovali su u ratu i ruska agresija na Ukrajinu sigurno u njima pali sve alarme. Situacija nije nimalo bezazlena i vojnici to dobro osjećaju. I dobro je što sada na svoj oprezan način pokušavaju te alarme upaliti i kod onih koji su hijerarhijski više od njih. Ovdje su generali u poziciji stručnjaka kojima rat u Ukrajini otkriva i potvrđuje mnogo toga o stanju HV-a i govori im što hitno treba napraviti da HV, dođe li do toga, izbjegne sudbinu i nespremnost ukrajinske vojske na početku rata. To je njihov posao i oni sigurno bolje znaju i od Milanovića i od Vlade koji su sada prioriteti HV-a.
Dobro je što Vlada Andreja Plenkovića u ovoj situaciji pokazuje visoko razumijevanje za ono što vojska govori i treba. Vojni proračun prešao je milijardu eura, Vlada je brzo reagirala i već u 2022. napokon će riješiti gorući problem, nabavu PZO sustava kratkog i srednjeg dometa. Milanović je u nabave ugurao i američke Bradleye, premda nije riječ o daru, kao što on to voli reći, jer će nas taj dar da bismo ga mogli koristiti koštati milijardu kuna. No, ne treba sada plakati jer Bradleyi ne pružaju dovoljnu zaštitu, što je rat u Ukrajini tako zorno potvrdio, nego vojnici trebaju političarima objasniti da sada te Bradleye treba dodatno zaštititi. A to dodatno košta, ali se vojnici neće osjećati kao u mrtvačkom sanduku. Najbolje da Hranj opet kaže da je vojsci "neugodno".
