Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica

Imamo previše povijesti za tek jednu zastavu

Najviše bi mi se isplatilo biti konstruktivan Srbin i govoriti da je Milorad Dodik crni vrag i da me tapšaju po ramenu. Upitajmo se zašto ljudi onda glasuju za njega ako je tako loš
06. prosinca 2010. u 12:05 1 komentara 74 prikaza
gatalo
Foto: Stojan Lasić

U posljednje vrijeme na udaru Vašeg pera našla se sarajevska javna scena. Zašto?

- Prije svega ja volim Sarajevo i imam puno prijatelja, koji su mahom Bošnjaci. Daleko od toga da imam bilo što protiv Sarajeva. Smatram da u ovome što pišem ima puno konstruktivnog i ništa destruktivno. Kolumnist i pisac nije tu da stvara mitove već da ih razbija. Postoje neke stvari koje nam ne daju živjeti. Neke predrasude kojima robuju ljudi i u Sarajevu i Banjoj Luci i Mostaru, koje treba demistificirati. Ono što mrzim privatno je licemjerje, hipokrizija, nazivanje stvari krivim imenima, zamjene teza, mrzim monopol nad istinom, mrzim konačne i apsolutne istine jer takve ne postoje, još više mrzim dijelove istina, koji su pogubniji nego laži. Jednostavno pripremamo ljude za sljedeći rat. Recimo, što znači rečenica ‘oprostiti, a ne zaboraviti’. Je li to znači oprostiti do prve prilike? Ili ja ne znam ništa o jeziku ili ne znam razmišljati. Sve je to jedna velika prijetnja koja nam svima visi nad glavom. A hrani se mitologijom.

Kad smo kod prijetnji, kako reagirate na one što su upućene Vama osobno, a dolaze i sarajevskih krugova?

- Bio sam u Sarajevu neki dan, cijeli dan sam šetao gradom. Ne bojim se, jer me u Sarajevu ljudi ne mrze. Moje knjige se sjajno prodaju u Sarajevu. Svako malo me netko zaustavi na ulici i priča o mojim knjigama. A, slušajte, svatko ima pristup tipkovnici, računalu. I na kraju, jednom se umrijeti mora. A ja sam umro toliko puta da mi još jednom ne znači puno.

Što najviše zamjerate ljudima iz, da je tako nazovemo, sarajevske književne scene. Bili ste dio tog svijeta, družili ste se s njima. Gdje je puklo?

- Družio se jesam, ali ne i slagao. I uglavnom, dosadilo mi je. Isključili su me iz svih književnih tokova. Svi osim mojih čitatelja. Srećom! Što mi je najvažnije. Knjige koje su mi prve izašle, čitaju se bolje nego ikada. Jer knjizi ovdje, čak i kad je prešućena, treba vremena dok nađe put do čitatelja. Ista stvar je, recimo, s Nedžadom Ibrišimovićem. Njega je baš ta ljevičarska klika dugo prešućivala. Ali on je došao na svoje.

Nemate problema s izdavačima?

- Postoje izdavači koji žive od prodaje knjige, a ne od ideologije antifašizma, od onoga što je IN, ne žive od Soroša. Postoje izdavači koji tiskaju knjige koje će se prodati.

Vi živite od prodaje knjiga ili od pisanja kolumni?

- Živim i od jednog i od drugog. Ali živim samo i isključivo od pisanja. I uspijevam. Jer nisam ono što se danas u BiH zove disidentom. Disident znači živjeti na državni račun, biti usput i profesor, imati sinekuru, biti u stranci.

Mislite li da ćete si ovakvim pisanjem suziti prostor u medijima?

- On je već sužen. Otkazao sam suradnju s jednim medijem zato što nisam htio pisati ono što se od mene traži. Nikad mi ni gospodin Fahrudin Radončić, za čije novine pišem povremeno, nije rekao što ću pisati. Nisu ni u Glasu Srpske ni u Pogledu.ba. Prvi put kad mi kažu o čemu ću pisati, suradnja će biti gotova.

I što kad se krug zatvori?

Onda ću prevoditi.

Ne pristajete na kompromise?

- Ne. Mogu birati između toga da govorim što mislim i čira na želucu. Ili, gubitka vjerodostojnosti. Ako izgubim vjerodostojnost, onda će moje knjige početi mirisati na neiskrenost. A tada me ljudi više neće čitati.

Kako gledate na Mostar? Nameće se dojam da ste upravo Vi ovdje nezaštićeni?

- Pa jesam. Recimo, napravili su sve da me istjeraju odavde. Počevši od one OMV-ove benzinske crpke koja mi je rasturila kuću i zbog koje danas umjesto zraka udišem njihov benzin. Napravljeno je kazneno djelo koje nosi od 1 do 3 godine zatvora.

Nažalost, puno ljudi je likovalo nad mojoj sudbinom premda i njih sutra može vrlo lako pogoditi ista. Kod nas vrijedi ona ne samo da susjedu crkne krava, nego neka crkne i njegova da ovaj susjed nema od koga kupiti mlijeko. To nas je i dovelo do ovoga.

Žalite li što se raspala bivša Jugoslavija?

- Ne, nimalo. Jugoslavija je od nas učinila nesposobne ljude. Veselu sirotinju koja je navikla čekati plaću i neka primanja. U svemu tomu loše je bilo to što je Tito stvorio nesvrstane, između ostalog i da bi imao komu prodavati naše oružje. Otud je, po mojoj procjeni, dolazila lova od koje se malo radilo, a dobro živjelo. I dan-danas se djeca u svijetu ubijaju tim kalašnjikovima. Znači i mrtav toliko belaja pravi da je to neopisivo. Ne mogu joj oprostiti to što se 50 godina sve guralo pod tepih, počevši od nacionalnog pitanja pa nadalje. I sve smo to mi platili kasnije. Krvlju. Računi su došli na stotinu tisuća adresa.

A, Mostar nekad i sad?

- Rođen sam u ovom gradu, ali više ne volim reći za sebe da sam Mostarac jer je toliko Mostaraca s kojima ne bih ni u kino ušao. Da ga imamo. Mostar se može voljeti k’o zla žena. I kad nemaš koga voljeti, onda ga voliš. I lijep je više u inat. Mislim da čak ni ovi tržni centri, uglavnom bespravno sagrađeni, nisu oduzeli svu ljepotu Mostaru.

Što je s ljudima? Kažu da oni čine grad gradom. Je li, kako tvrdite, Mostar jedini pravi multietnički grad u BiH?

- Ljudi nisu ni bolji ni gori od onih prije. Mostar je imao duh kao i svi drugi gradovi. Mostar je multietničan jer u njemu koegzistiraju dvije nacije.

I paradoks je da je baš zahvaljujući toj podjeli multietničan. I Sarajevo je bilo multietničko dok je bilo podijeljeno. Ali o tomu nitko ne govori. Zanimljivije je pričati o problemima drugih, nego o svojim. U Sarajevu čovjek mora dobro poznavati grad da bi kupio svinjetinu. Mostar maskira svoje probleme. Diskutabilno je prošetati s križem oko vrata istočnim dijelom Mostara ili u dresu reprezentacije BiH po zapadnom. Govoriti da tučnjave djece ispred Gimnazije nemaju nacionalnu pozadinu je maskiranje. Ili to kako se ulice zovu. Meni više smeta to što se ne čiste i što je nestalo više od 2000 šahtova. Netko ih je zabetonirao i pokrio nečim.

Kako Vam je bilo proživjeti i preživjeti rat u Mostaru?

- Čupavo.

Niste osjetili potrebu napustiti Mostar?!

- Ispočetka sam odbio sve zahtjeve za mobilizaciju. Nešto sam kratko morao napustiti grad kad je nestalo topovskog mesa. Jer, puno sam čitao Andrića i Selimovića i mogao sam prepoznati što će se dogoditi na kraju. Povijest se ponavlja. U podrumu sam mogao prepoznati svoje susjede, već su imali imena u ‘Travničkoj hronici’. Možda me je Bog ostavio da bih o svemu mogao kasnije pisati.

Kakav je, po Vama, položaj Srba u Mostaru i FBiH?

- Ovdje ih ima oko 3000-4000. U Mostaru imaju klub u Gradskom vijeću, i to su uglavnom HDZ i SDA Srbi. Postali su kusur. U Sarajevu služe za privid multikulturalnosti. Našli su svoju funkciju i svrhu. Doduše, samo nekolicina. Ostali su nepostojeći i nevažni ljudi. U zemlji u kojoj nije riješeno nacionalno pitanje, nitko ne vlada niti itko može vladati. Evo, recimo, nova vlast. To je isto kao da novi vozač sjeda u pokvareni autobus. I ne zavaravajmo se pričom da će ekonomija sve riješiti. Neće jer neriješeno nacionalno pitanje će spriječiti bilo koji korak naprijed. Sjetite se, nikad se bolje nije živjelo u BiH nego pred sam rat, a opet smo se potukli. Vidite kako je danas dobro u Hrvatskoj i Srbiji. Oni su riješili svoje nacionalno pitanje. Srbija samim tim što ne mora 100.000 policajaca držati na Kosovu, a Hrvatska što se riješila Srba. Jer da Srbi mogu odlučivati u Hrvatskoj i da ih se mora pitati za svaku odluku, ta bi zemlja bila kao BiH. Godine 2007. ja sam na zadnjoj stranici moje knjige ‘Geto’, koja je dobila nagradu za najbolji žanrovski roman u Hrvatskoj, napisao da su mi djed, baba i oba roditelja Srbi i da postoji osnovana sumnja da sam to i ja. I opet su mi dali nagradu. Baš sam htio vidjeti kako će to izgledati. To znači da Hrvatska više nema problema s time, dok bi ovdje to već bio problem. Volim ispitivati takve stvari na svojoj koži, radije nego na tuđoj. Jer ja sam hrvatski državljanin, a nisam htio da pomisle da sam Hrvat. A mogao sam jer Gatala ima i Hrvata. Ali nisam.

Vaše prezime i nije baš uobičajeno na ovim prostorima?

- Moji su podrijetlom iz Crne Gore. Ovdje su se naselili prije 150 godina zbog krvne osvete. Mijenjali su dva puta prezime. Bili su dužni tri muške glave, a samo toliko su i imali. Na kraju su ih stigli i preživjela je bakica s dva unuka, bar tako kaže predaja, koja je preživljavala proričući budućnost.

Svoja djela objavljujete i u Sarajevu, i u Beogradu i u Zagrebu, a usput pokupite i pokoju nagradu?

- Uglavnom ih pokupim anonimno jer me gurnu ustranu. Ponosim se nagradom za najbolji žanrovski roman 2007. u Hrvatskoj, nagradom za najbolju zbirku priča, nagradu za najbolju SF priču... Međutim, to nije mjerilo. Jer danas je književno nagrađivanje uglavnom svedeno na klanove ‘ja tebi, ti meni’.

Znači, ako niste u klanu ili po kružocima, teško će vas sunce ogrijati?

- Teško. Objavio sam 12 knjiga, od toga su neke i nagrađene, a nikome na pamet nije palo da to prevede i plasira bilo gdje, jer je filtar u Sarajevu.

Članom ste i Društva pisaca BiH?

- Jesam, ali od njih ne očekujem nikakvu pomoć. Nisu reagirali ni kad su mi prijetili smrću, ni kad me je Abdulah Sidran tužio jer je jako bitno koje ste nacije i što mislite.

Kakav je Vaš stav o naciji i o nacionalnome?

- Čovjek to nosi sa sobom. Rodi se, ne mora to nikad izraziti i ne mora mu to ništa značiti. Ali to je jedan od subentiteta u koji ljudima ne smijete dirati. Ako krenete ljudima dirati u taj subentitet, onda nije dobro. Kad meni kažu da sam Bosanac, ja se ne osjećam nimalo dobro. Ne zato što mislim da je Bosna manje vrijedna. Ali ja sam Hercegovac. Ili kad mi kažu da sam bosanski pravoslavac, to me jako iritira jer sam hercegovački Srbin. I neću da mi bilo tko dira u moj subentitet. Da sam kojim slučajem homoseksualac, ne bih dao da mi u to diraju. Jednostavno, to je moje i ne volim da mi nitko govori da sam ono što nisam i obratno.

Je li i to jedan od razloga zbog kojih ste ušli u politiku?

- Pa jest. Postoji jedan stereotip ovdje u BiH da u FBiH Srbi moraju biti i državotvorni i podržavati većinski nacionalizam. Kao što to, recimo, rade Mirko i Ratko Pejanović ili Marko Vešović. Neću da me svrstavaju s tim ljudima. S njima i nemam baš nešto zajedničko. Više imam zajedničkoga s bilo kojim Hrvatom ili Bošnjakom u BiH koji ne podržavaju tuđi nacionalizam, nego s njima.

Što pod tim mislite?

- Negiraju potrebe i interese svoga naroda i time služiti drugome. Pri tomu prave medvjeđu uslugu baš tomu drugom narodu jer pred tim drugim narodom maskiraju stvarnost. Jednostavno stavljaju privid u koji ljudi povjeruju i tako se ova trakavica oteže već 15 godina. Pa, Njemačka je već 1954., kad su preživjele samo žene, imala europski automobil godine.

A što mi imamo 15 godina nakon rata. Samo činjenicu da je ovdje skršeno više novca nego u Japan i Njemačku zajedno na kraju Drugog svjetskog rata. Smiješno.

Kako je biti član SNSD-a?

Ne znam. Nisam išao na sastanke. Formalno sam član.

Vaše mišljenje o njezinu lideru Miloradu Dodiku?

- Vjerujte mi, pojma nemam. Ne znam dovoljno jer imam samo jednu stranu od koje dobivam informacije. Imam Federalnu i državnu televiziju. A na tim televizijama vidim da ne valja.

Pratite, valjda, i druge medije?

Ima toga i u novinama, ali i tu smo do jučer imali jednu stranu. Tek nedavno je, primjerice, Glas Srpske počeo dolaziti u Mostar. Uglavnom, meni bi se najviše isplatilo da budem konstruktivan Srbin i da govorim da je Milorad Dodik crni đavo i da me tapšaju po ramenu. Upitajmo se zašto ljudi onda glasuju za njega ako je tako loš. U RS-u imaju riješeno nacionalno pitanje, za razliku od FBiH. Nitko ih tamo ne preglasava, ne naziva ih se četnicima, agresorima i genocidnim narodom, a opet glasuju za njega. Tako da vjerojatno ima i neku pozitivnu stranu, a možda čak i više njih.

Dokle sežu Vaše političke ambicije?

- Nemam ambicija, ne znam što bih ja u politici jer njoj ne treba čovjek koji govori što misli, već onaj koji govori što treba i slaže se s onim s kojim se treba slagati. Tko zna, možda jednom, ako mi se nešto prevrne u glavi, ali s ovom pameti ne bih.

A, je li Vam socijaldemokracija možda bliska?

- Socijaldemokracija da, ali ne ovakva.

SDP-ova ili SNSD-ova?

- Mislim da su tu negdje. I jedna i druga su nacionalne stranke. No, ako SDP kaže da je i hrvatska stranka, i ako se hrvatski narod slaže s time, nemam ništa protiv. Ali mi se čini da se ne slaže. Neki Hrvati da, ali jako malo njih. Sama činjenica da jedan narod može izabrati predstavnika drugog, govori što se može jednom narodu uraditi. Toliko o konstitutivnosti. Jer demokracija je vladavina većine, a ne vladavine svih. A većina je u pravu. Ako je većina jednog naroda rekla jedno, onda je to tako. Ne mogu kazati da je neki narod glup ili da je genocidan ili fašistički. Kao što je na FTV-u Široki Brijeg nazvan hramom fašizma.

To ne bih ni u ludilu izjavio ne samo zato što to nije istina, već zato što se to ne smije reći. Ili recimo da se stanovnici Širokog Brijega vole zvati Hrvatima. Inače, taj Drugi svjetski rat je bio zanimljiv. Ljudi se tuže i sude zbog ideologije, a zapravo je bilo tako da si samo čekao koja će ti prva vojska doći pred kućni prag i da te pokupi.

Predsjednik ste nevladine organizacije Urbani pokret. Što za Vas predstavlja urbano?

- Urban je čovjek koji ne baca smeće kroz prozor. Koji se usudi reći ako mu ulica pliva. Čovjek koji ne misli ujutro ono što navečer vidi na televiziji. Inače, taj je termin toliko izvještačen i zloupotrijebljen da više ne sliči onome što je trebao značiti. Isto kao što je ovdje i riječ antifašizam zloupotrijebljena.

Napisali ste da je puno humanije imati dvije škole pod jednim krovom, nego jednu školu pod jednim krovom. Pojasnite?

- Zašto bi netko hrvatsku djecu učio da je turski vakat bilo vrijeme humanizma i renesanse, kad se zna kako su i Hrvati i Srbi živjeli tada. Ili da bošnjačka djeca uče kako je NDH početak državnosti na ovim prostorima. U bivšem sustavu je bilo toliko nacionalnih frustracija da je to moralo puknuti. Ova zemlja ima previše povijesti za jednu zastavu.

Uskoro će biti objavljena Vaša trinaesta po redu knjiga. Koji je žanr sada u pitanju?

To će biti ljubavni emigrantski roman. Zove se „Princeza od zida“. Netko će možda pomisliti da je autobiografski, ali ću ja to negirati i kazati da je svaka sličnost sa stvarnim osobama i događajima više nego slučajna. Knjigu će izdati izdavač Šahinpašić, a bit će plasirana i u Hrvatskoj.

Ima li u Vašim djelima elemenata autobiografskoga?

- Ako nešto nije proživljeno, ne možete o tomu ni pisati. To bi Vam sličilo Miljenku Jergoviću koji piše o Židovima u Zagrebu između dva rata. To ne drži vodu, smrdi na neiskrenost i ne sliči ni na što, ali ne sprječava ljevičarski krug u Tuzli da mu da nagradu ‘Meša Selimović’. Toliko o nagradama!

Vaše knjige pronalaze put do čitatelja? Zadovoljni ste?

- Mogu reći da jesam. Sretan sam što me ljudi čitaju, ali s druge strane, sretni ljudi ne pišu ni pjesme ni romane. Ne biste vjerovali koliko ima ljudi iz Sarajeva koji se slažu s onim što pišem u kolumnama, koji misle isto, a ne smiju kazati. Možda ih je više od onih koji bi me ubili, objesili, zaklali. Znam i ako me ubiju, djeca tih što su me ubili imat će me za lektiru. Jer su mi knjige već na slavistikama u Beču, Pragu, čak i u Sarajevu. Moj roman ‘Siesta, Fiesta, Orgazmo, Riposo’ izučava se kao postkolonijalni roman. Moja knjiga “Ja sam pas i zovem se Salvatore” je najčitanija knjiga u Biblioteci grada Sarajeva.

Zanimljivo je da u ovoj FBiH postoje nevažni ljudi kojima možete prijetiti kako hoćete, bez obzira bili oni pisci ili što drugo. Kad jednog Andreja Nikolaidisa tuži Kusturica, odmah se sve digne na noge. Toliko o ravnopravnosti. To je ideologija.

  • zvonimir13:

    sviđa mi se Gatalova brutalna iskrenost!to oslobađa čovjeka,zanima me zašto se učlanio u stranku,politika ne sliči njegovom habitusu,čini se?pozz iz Zg