Radio sam u prijevozničkoj tvrtki. Nakon godinu dana disponent me pitao jesam li za još jedan posao. Radilo se o krijumčarenju trave, koju bi mi platili 200 eura po kilogramu. Pristao sam i tako je to krenulo, priča za 24sata.hr krijumčar droge koji je u nepune dvije godine prošvercao oko dvije tone marihuane i zaradio nekoliko milijuna kuna.
I to u zapadnoj Europi, u Hrvatskoj, kaže, nikad nije počinio niti jedno kazneno djelo.
- Prije nego što sam ušao u posao, puno sam vremena proveo istražujući sve to. Gledao sam i dokumentarce u kojima se prikazivalo kako razne službe i carine kontroliraju granice. Tako da sam točno znao na što se fokusiraju pri pretragama i kakva je procedura ako te zaustave u Engleskoj. U jednom dokumentarcu rekli su kako posebno pozorno kontroliraju kamione iz Španjolske, pa sam se odlučio na drugu taktiku. Za Englesku svaki treći kamion nešto krijumčari. Duhan, drogu ili već nešto. Zbog toga sam došao na ideju da nikad ne krijumčarim drogu izravno iz Španjolske u Englesku jer je Španjolska dosta poznata po švercu. Već bi iz Španjolske vozio za Njemačku, gdje bi istovario legalnu robu te ponovno natovario legalnu robu za Englesku. I onda bi iz Njemačke drogu prevozio za Englesku. Na taj način smanjio sam rizik od uhićenja - priča krijumčar marihuane, koji je, prije nego što je ušao u iznimno dobro plaćen posao, proučio i zakone.
Radio s ljudima s područja bivše Jugoslavije
- Znao sam u što se i zašto upuštam. Recimo, da je bio u pitanju kokain ili takvo nešto, ne bih nikad pristao ući u takav posao. Jer tu su drukčiji ljudi, puno je veća vrijednost poslova i puno je opasnije. Oni koji imaju dva-tri milijuna eura za pošiljku droge - to su opasni ljudi. I zatvorske kazne za kokain su drukčije. Ovako sam znao da ću, ako me uhvate, dobiti oko tri godine zatvora - rekao je te objasnio proceduru:
- Bitno je reći da je 99,99 posto posla bilo posve legalno. Vozio sam legalno teret za Španjolsku. Kad bih kretao, SMS-om bih dobio broj koji moram kontaktirati. Onda bih kupio jednokratni mobitel i novu SIM karticu pa bih potom broj spremio pod oznakom ‘ljubav’. Kad sam došao blizu mjesta u koje sam išao - Barcelonu, Valenciju ili na Gibraltar, nazvao sam broj koji sam dobio ili bih natipkao poruku: ‘Bok, ljubavi. Sutra sam u tvom gradu. Kad ćemo se vidjeti?’. Obavio bih svoj legalni posao i onda napisao: ‘Bok, ljubavi. Spreman sam doći da se ljubimo i mazimo’. Onda bih dobio adresu na koju bih trebao doći. Lokacije sam obično pronalazio preko Googleovih karata.
Kao iskusni vozač znao sam gdje je najsigurnije. To nikad nisu bili skriveni parkinzi na kojima bismo robu utovarili usred noći s džipovima itd. Znači, išlo se u industrijsku zonu, gdje je puno tvrtki i gdje ima puno kamiona. Došao bih usred dana, parkirao i čekao. Prvo bi se netko u autu dovezao do mene i rekao neku tajnu riječ. Radio sam s ljudima s područja bivše Jugoslavije - Makedoncima, Kosovarima, Srbima, Bosancima, Hrvatima, pa čak i Slovencima.
Nakon provjere lozinke do kamiona bi se dovezao kombi koji je bio u blizini. Otvorili bismo vrata i onda travu, koja je bila u kutijama ili crnim vrećama, na brzinu ubacili u prikolicu. Pošiljke su bile od 50 do 100 kg, kako kad. Onda bih uskočio u prikolicu, a oni bi me zatvorili. Rekao bih im kako mi treba 20 minuta da sve sakrijem, a ako bi se netko vozio pored, vidio bih samo kamion s prikolicom među desecima drugih. Nakon 20 minuta pokucali bi i pitali ‘Može?’, ja bih iskočio, zatvorio prikolicu i to bi bilo to - kaže ovaj sugovornik.
Marihuanu je skrivao u kamionskoj prikolici u kanalu koji je služio da se osiguraju stvari kod prijevoza velikih kolutova. Takav žlijeb proteže se cijelom dužinom prikolice od 12 metara, širok je 60, a dubok 40 cm, s tim da u prostor nije stalo više od 85-90 kg.
- Prvo sam vozio sam iz Nizozemske za Englesku, a onda sam počeo marihuanu krijumčariti i iz Španjolske u Englesku i Švedsku, ponekad u Švicarsku. Nikad u Hrvatsku nisam išao. Znači, iz Španjolske odvezem legalnu robu u, primjerice, Stuttgart. Istovarim legalnu robu i utovarim novu legalnu robu. I onda vozim za Englesku. Dođem na trajekt i iskrcam se u Doveru. Ondje sam prošao i rendgen, i to zato što sam vozio vrhove trave. Da je bio hašiš, njega bi na rendgenu sigurno vidjeli. Mala je šansa bila da bih tijekom ruta naletio na slučajnu kontrolu. A i to sam izbjegavao radeći samo noću. A noći na cestama ima manje policije i manje kontrole. Uglavnom, kad bih stigao u Englesku, dostavio bih robu. Do mene bi se na unaprijed dogovorenom odredištu dovezao čovjek u kombiju. Obično je bio odjeven u neko radno odijelo. On bi uzeo drogu, a ja bih produžio dalje svojim redovnim putem te bih se za jedan dan vratio, a on bi donio novac. Oko 200.000 funti. Ako bih, primjerice, morao čekati novac tri dana, šefu bih napisao: ‘U kvaru sam tri dana’ i on bi znao o čemu se radi. Uvijek bi to bili posve normalni razgovori.
U Engleskoj bi to bili Englezi, a u svim ostalim zemljama ljudi s područja bivše Jugoslavije. Taj novac nisam dirao nego bih ga donio u Hrvatsku i predao šefovima, a oni bi mi dali moj dio. Jednom sam išao za Nizozemsku i vozio neki novac kad me zaustavila carina. Oni su po kabini tražili neke cigarete ili takvo nešto, a ja sam u jastučnici imao 50.000 eura. Carinik je okrenuo jastučnicu, a novac je bio unutra. On ju je okrenuo, a da nije shvatio što se nalazi u njoj - kaže ovaj sugovornik.
- Posao je išao kao po loju. Sve je odlično funkcioniralo jer je legalan posao najbolji posao. Riječ je o ogromnoj lovi. Dobro se živjelo, lova se trošila - kaže sugovornik, koji nije bio jedini vozač, pa je kriminalna organizacija iz Hrvatske na taj način diljem Europe prokrijumčarila desetak tona marihuane.
Kilogram su u Španjolskoj plaćali 2500 eura, a u Engleskoj su ga prodavali po 6500 funti. Droga u Španjolsku nije dolazila iz Maroka nego iz laboratorija koje su držali ljudi s područja bivše Jugoslavije.
- Unajmili bi kuću s katom kako bi imali tri prostorije za proizvodnju trave i kako bi svaka dva mjeseca mogli imati berbu. I tako su radili godinu-dvije, nakon čega bi otišli. Nikad tamo nisam vidio neko naoružano osiguranje ili pse - opisuje.
'Posao' je išao kao podmazan sve dok ga u drugom dijelu 2016. godine nisu uhitili u Francuskoj.
Uhićenje i zatvor
- Na autocesti nakon izlaska iz Španjolske, a to je najopasniji dio puta, zaustavila me redovna kontrola. Francuska carina dobro radi svoj posao. Zaustavili su me, razgovarali smo i onda su krenuli raditi pravi pregled. Carinik je ubacio kameru u prikolicu i onda je vidio drogu. Počeo je vikati: ‘Marihuana’ i onda su me uhitili. Našli su 60-ak kilograma droge. Do jutra sam bio u carini, pa sam imao vremena složiti priču. Rekao sam im: ‘Jesam, kriv sam’. Dodao sam im da sam ovisnik i da sam trebao novac. Da sam bio na vikendu u Španjolskoj i susreo se s nekim Bosancima s kojima samo pio i drogirao se cijeli vikend pa smo, tako se družeći, kroz razgovor došli i do teme o krijumčarenju droge. Pitali su me, a ja sam pristao. Vjerojatno mi nisu povjerovali, ali nisu imali dokaza da lažem i znali su da roba nije za Francusku, pa ih nije toliko zanimalo. Prema francuskom zakonu radilo se o kaznenom djelu od 1 do 10 godina zatvora, a za prvi put dobiva se oko 25 posto. Dobio sam 30 mjeseci, ali oni nakon pola kazne puštaju, pa sam odležao 15 mjeseci, i doživotnu zabranu ulaska u Francusku. Morao sam platiti i 120.000 eura kazne. Platio sam 10.000 eura - kaže za 24sata ovaj sugovornik.
Navodi kako mu je u zatvoru bilo grozno.
- Zatvori su im puni Arapa. Tamo je puno više nasilja. Radilo se o zatvorenom tipu kaznionice, u kojoj bih, ako nešto ne bih radio, 22 sata bio zatvoren u ćeliji koju dijeliš s još jednim ili dvojicom. Dok smo imali šetnju dvorištem, nigdje nije bilo policije. Oni bi sve gledali s tornjeva. U svakom slučaju naši zatvori su milina naspram njihovih - rekao je sugovornik, koji je bio i napadnut tijekom boravka u zatvoru, u kojem, kaže, ima mnogo momaka iz Hrvatske, uglavnom vozača koji su prevozili marihuanu.
