Ma koliko o tome šutjeli globalno zagrijavanje ili globalno zatopljenje, sudeći po proteklom ljetu, a meteorolozi ni za prvi dio upravo započete jeseni ne predviđaju bitnije promjene, uvelike se odrazilo na kraške šume niske Hercegovine. Da bi se u to uvjerili ne treba se penjati na brda dovoljno je proći prometnicom Ljubuški – Mostar pa se uvjeriti da gotovo nema graba, crnograba (lat. Ostrya karpinifolia), na kome se lišće nije osušilo. Isto su prošli klen, hercegovački kljen, drijen, drača, pa i hrast medunac ako je na siromašnijem tlu, makija i šikara.
Uočljivo tropski ugođaj – tri mjeseca se temperature u najtoplijem dijelu dana nisu spuštale ispod trideset stupnjeva, dobro su podnijeli jasen, koji zelenim lišćem strši iz mora spaljene šume, cer, odnosno hrast cer (Quercus cerris), Alepski bor (Pinus halepensis), smreka - smrikinja…, piše Večernji list BiH.
Rast na najplićim tlima
Nije tu pojavu donijelo minulo ljeto, ona je uočljiva najmanje od početka ovoga stoljeća, što se vidjelo također, vrele 2003. godine. Od domaćina kad peku rakiju se moglo čuti, kako se grab suši što pogoduje za taj posao u kojem se traže suha drva, ali ne i za kraški okoliš.
Ta pojava je pripisivana većoj pojavi lišaja koji zahvata cijela debla, međutim očito lišaj se širi zbog slabljenja kondicije drveća. Neće se svaki grab, klen, drijen, drača… osušiti nakon prve velike suše, uglavnom će slabiti i poslije par sušnih godina završiti svoj životni put. Sa stajališta botanike – znanost koja pručava biljke, štete su velike. Navedene biljke grab, klen… rastu na najsiromašnijim, odnosno najplićim tlima, imaju plitak korijen, ali su vrlo bitne za širenje zelenih površina, a time i ozeljenjavanje krša. Uz to što nemilice palimo šume – pošto proteklog ljeta nije bilo kiša, a time ni gromova, ne možemo se izvlačiti izgovorima da su brojni požari posljedica udara groma, sada se smanjenju sve zelenijeg krša priključili i toplinski udari.
Loš rejting borova
Biljke koje su uglavnom odoljele tropskom ljetu, ali bez kiša – jasen, hrast cer, alepski bor… ne mogu zaštititi tlo kao grab, drijen, drača, makija… Jasen nema krošnju koja bi doslovce prekrila kamenjar, hrast cer je usamljenik koji ima jak žilnu sustav, ali više voli osamu nego gužvu u prirodi. Alepski bor, pa i borovi uopće, zbog učestalih požara na Jadranu, imaju loš rejting. Obično se kaže – da ih se nije smjelo saditi, aludirajući na ranije sustave, pri tome ne znaju da je primjerice alepski bor autohtona biljka kako u Dalmaciji tako i u Hercegovini prisutna na ovim prostorima najmanje 3000 godina.
U ozeljenjavanju krša jedino se alepski bor može nositi sa smrekom. Dakle, nije problem u borovima, nego u ljudima. I na koncu smrika, smreka i smilje… i slične biljke, su bitne za obnovu krša, mada smreka kako raste isključuje sve druge biljke, ali zato zahvaljujući humusu kojeg stvara i hladu odgaja prije svega jasen, kao i drugu bjelogoricu. Kad te biljke nadrastu smreku ona se suši i nestaje. To se zove obnova prirode, o čemu je uz tekst potpisani učio prije četrdesetak godina u Šumarskoj tehničkoj školi na IlidžI.
Otvori KEKS Pay
