Savjetuj, majko, sina odmalena,

Ćelovina, tuga je golema

Hercegovačka pučka pjesma

Prigradsko naselje Jasenica, smješteno na južnome izlazu iz grada Mostara, između brda Hum i padina planine Velež, ponovno se našlo na udaru neželjenih susjeda. Prije tridesetak godina idilu mirnoga života na obalama dviju rijeka narušile su vijesti o gradnji velikog industrijskog kompleksa. Oduzimanju plodnih oranica i rodnih voćnjaka, mještani su se odlučno i na sve moguće načine opirali.

Industrijska postrojenja i tvornički dimnjaci zagadit će naše mjesto, zatrovat će rijeke, ugroziti naše zdravlje - govorili su u svakoj prigodi i na svakome mjestu.

Sa svojom zanimljivom agrarnom pričom morao je ustuknuti i legendarni inženjer Osman Pirija. Nitko nije uspio dobiti takve bitke.

Država je država, njene odluke moraju se poštovati.

I, unatoč otporima, tvornica je izgrađena. Počela je raditi i dobro poslovati…

Mještani su se priviknuli i primirili. Netko je u novoj tvornici dobio posao, a na preostalim nekretninama radilo se ono što se na plodnoj, vodom natopljenoj ravnici oduvijek radilo.

U svako doba godine, na tržnicama bivše države mogao se naći najbolji jasenički mladi krumpir, mesnate kavade i paprike, sočne lubenice, tvrd i kao med sladak pipun, a šipak, sladunac i ljutunac, odavno je svoje odmorište našao u poeziji Vlade Puljića i djelima likovnih umjetnika koji su samo jednu noć proveli pod prostranim nebom hercegovačkim.


Neprijatna vijest

Početkom ove godine mještane je sustigla nova neprijatna vijest.

Jesi li, kume Ivane, čuo da će se ovdje, u blizini naših kuća, groblja, škole i crkve, graditi veliki zatvor? Da će nam u susjedstvo, u dvorišta i pod prozore, doći sve što je na ovome svijetu griješilo ili se sumnja da je tako postupalo!? Doći će nam, priča se, ubojice i drumski razbojnici, a za koji dan, ovdje, u mjesnoj kavani, možda ćemo sjediti s lopovima i prevarantima, narkomanima i luđacima. Moguće i s najtežim ratnim zločincima, s onima koji su u minulom ratu naše mjesto do temelja spalili i u crno ga zavili.

Što ćemo ako dođu na vrata mjesne crkve? Hoćemo li se s njima moliti, pričešćivati i pjevati „Radujte se, narodi“? Što ćemo… ako ovo… ako ono… - počeo je nabrajati i nikako da stane poštar Andrija, sredovječni čovjek, očito dobroga zdravlja, čistoga glasa, bistre pameti i jasnih namjera. Ništa nisam čuo! Ako bude tako, moramo se organizirati. Mora ustati i staro i mlado, i novoga neželjenoga gosta otjerati što dalje od naših kuća, škole, crkve, trgovine, od naših žena i naše djece. Mogu gdje hoće, ali ovdje neće naći svoje utočište! Sve što si rekao, potpisao bih - u podne i ponoć! - još odlučnije uzvrati Ivan, na čas zagladi brkove, stisnu šake, raširi ruke i zamahnu kao da će u boj, pod tvrđave drevnoga Sigeta.

U razgovor dvojice prijatelja neočekivano „upade“ susjed Nikola zvani Ban. Ugledan i utjecajan čovjek čija se riječ uvijek slušala i poštovala.

Na trenutak nasta tišina.

Tako je i - drukčije ne može biti! Formirat ćemo krizni stožer, uspostaviti dežurstva, poslat ćemo naše ljude u općinu, u županiju, pa ako bude trebalo, poći ćemo i do Sarajeva. Sve ćemo učiniti, ali ovdje zatvora neće biti. Neće naša Jasenica biti depozito društvenog „otpada“! Ona ne može postati Andrićeva „Prokleta avlija“! Ne, ne i o tome ne može biti govora, ni daljnjih rasprava. Ako zatreba, pregradit ćemo ulice i poljskim putovima koje samo mi znamo, izlazit ćemo na glavne i magistralnu cestu. Ban na čas zastade, osvrnu se i lijevo i desno, pa još odlučnije nastavi:

Ti si naš poštar, godinama hodaš na sve strane, razgovaraš s različitim ljudima… Bi li, kume Andrija, mogao reći kome je ovo palo na pamet? Kakva je ovo nepravda? Po cijeloj Bosni grade se tvornice i ceste, a kod nas zatvor. I to veliki, najveći, centralni. Kao da se spremaju cijelu Hercegovinu pohapsiti i pokoriti!

Ne mogu ti ništa reći… Ovakva pitanja morat ćeš postaviti narodnim zastupnicima, onima za koje si i na prošlim izborima glasovao, a ja sam ti, moj Bane, i tada savjetovao da dobro razmisliš.

Ni tu bitku mještani nisu uspjeli dobiti…

Rovokopači, bageri, utovarivači, cisterne i mikseri, u jesen ove godine, počeli su svoju “glazbu“ na gradilištu novoga, modernog zatvora.

Tako je, na pedesetak tisuća četvornih metara, počela gradnja Kazneno-popravnog zavoda zatvorenoga i poluotvorenog tipa. Zavod zatvorenog tipa, po projektu smješten unutar građevinskog kompleksa, opasat će zidovi visoki četiri, a onaj susjedni, po kome će se slobodnije šetati i raditi, visok šest metara. Kada se zatvore ulazne kapije, stanovnik ovog velebnoga grada moći će vidjeti samo vrhove brda Hum, planine Velež i prostrano nebo, pa kakvo god ono bilo. Vedro i sunčano, kakvo je u najvećem dijelu godine, ili pokriveno rjeđim, gustim kišnim i namrgođenim oblacima.

Ovaj grad i njegovi stanovnici, kao nitko u Hercegovini, bit će zaštićeni od jake bure, one koja je, u neka davna vremena, baš na ovom prostoru zaustavljala legendarnog ćiru na njegovu putu od Ploča do Mostara i Sarajeva. Kada radovi budu dovršeni, mostarska Ćelovina, sa svojom poviješću dugom 120 godina, napustit će središte grada, napustiti ulicu koja je, sa svakom promjenom vlasti, dobivala drugo, novo ime.

Ulaskom u sastav Austro-Ugarske Monarhije, Bosna i Hercegovina doživjela je promjene u političkom, kulturnom, gospodarskom i napose graditeljskom životu. Zemljopisni položaj grada Mostara, blizina željezničke postaje i slobodno-zemljišne od Kolodvorske ulice do rijeke Neretve, presudno su utjecali da se tu sagrade važni objekti.

Sklad i mir bujnih voćnjaka koji su skrivali nekoliko kućica raštrkanih i ničim povezanih, narušila su nova gradilišta. Moderna željeznička postaja bila je u funkciji odvoza svega što se iz Hercegovine moglo odnijeti prema carskome Beču i velikoj Pešti, a susjedna pravosudna palača bila je prijeko potrebna da bi se pameti mogao „privesti“ svatko tko ne bude slušao carske upute i naredbe. Tako je, prema projektu inženjera Miloša Komadine, 1892. godine, sagrađena zgrada u kojoj se i danas nalazi Županijski sud. Istodobno, započeli su radovi i na centralnom hercegovačkom zatvoru u narodu nazvanom - Ćelovina.

Ova dva objekta povezana su skrivenim prolazom i malim hodnikom. Pritvorenik je, iz svoje ćelije, skriven od prolaznika i znatiželjnika, za minutu-dvije, bio na optuženičkoj klupi i pred nadležnim sudom.

Po istom načelu i projektu slavnoga Karla Paržika, sagrađena je i sarajevska Palača pravde, tada najveća, najmodernija i najsuvremenija na Balkanu. Sa svoja četiri pristupna prolaza, omogućavala je savršenu komunikaciju s tamošnjim Centralnim zatvorom.

Zanimljivo je podsjetiti da je to velebno zdanje u kome se danas nalazi Pravni fakultet, Rektorat, Općinski sud, Županijski sud i Centralni zatvor, sagrađeno za dvije, a dograđeno i prošireno za nepune četiri godine. Povijest Centralnog hercegovačkog zatvora sa svojih 120 godina, piscu, romanopiscu i svakome koga to interesira, nudi štivo za 120 najdužih romana, za tisuće najtežih osobnih drama. Nitko to ne može opisati!

Upravo stoga, ovom kolumnom, odlučio sam prizvati sjećanje na dva sudska procesa.

Procesa koji su se dogodili u različito vrijeme, koji, na poseban način, govore o optuženicima i vremenu u kojemu su se odvijali. I na drugim stranama bilo je ovakvih procesa i ovakvih sudbina.

O njima - nekom drugom prigodom.

Početkom ove godine branio sam Tihomira Purdu, uhićenog vukovarskog branitelja, i često putovao do Kazneno-popravnog zatvora u Zenici.

U dugoj odvjetničkoj karijeri na vrata ovoga „čudesnoga grada“, ulazio sam bezbroj puta. U arhivi Centralnog hercegovačkog zatvora nisam našao dokumentaciju koja bi nešto zornije svjedočila o tome kako se postupalo sa zatvorenicima.

Svako vrijeme imalo je svoje metode preodgoja. Izmišljale su se i patentirale različite sprave mučenja. Sasvim je sigurno da je u jednoj državi, za isto vrijeme, bio „usuglašen“ sustav postupanja. Sve što se radilo u Zenici, bilo je primjenjivano i u centralnom sarajevskom i mostarskom zatvoru.

U vrijeme austrougarske „demokracije“, najzlokobnije bile su tzv. Isusove alke. Nisam uspio doznati je li u mostarskom zatvoru uredovao Dragutin Hart, specijalist za izvršenje smrtne kazne.

U vrijeme prastare Jugoslavije neprijateljima i pripadnicima Komunističke partije izricane su najteže vremenske kazne - sve do doživotne robije. Kako se postupalo sa zatvorenicima u vrijeme Drugog svjetskog rata i Nezavisne Države Hrvatske, teško je govoriti.

Dokumentacija je, uglavnom, uništena, pa je opravdano zaključiti da su za to postojali ozbiljni, moguće i najozbiljniji razlozi. Neka nitko i nikada ne sazna!

Po okončanju Drugog svjetskog rata stvarnu vlast nad kazneno-popravnim zatvorima imali su djelatnici državne sigurnosti – OZNE I UDBA-e. U sustav prinude i represije uvedene su dotada nepoznate metode. Smrtne kazne izvršavane su po šumama i skrovitim mjestima, uglavnom na način da se za tijelo žrtve nikada ne sazna. U podrumima kaznionica postojao je stol na kome je i mrtav čovjek morao izdržati izrečenu kaznu. Protekom vremena izrečene kazne, njegovo tijelo je predavano obitelji.

Pred Okružnim sudom u Mostaru, u utorak, 14. srpnja 1948. godine, u posebno pripremljenoj kinodvorani i pred brižno „probranom“ publikom, započela je glavna rasprava u kaznenom predmetu koji je pokrenut protiv dr. Petra Čule, biskupa mostarsko-duvanjskog, nekoliko svećenika i časnih sestara. Iz mnoštva iskonstruiranih inkriminacija izdvojio sam dvije, i to one kojima je nadbiskupu stavljeno na teret da je:

1.) S jeseni 1946. godine, u zgradu Biskupije, primio ranjenog odmetnika Neđu Markotića, prethodno izdavši naređenje časnoj sestri, optuženoj Feliksi Kravcar, da spremi sobu radi njegova prenoćišta, što je ova i učinila, ranu mu zavila i dala šolju mlijeka. Sutradan, optuženi biskup doručkovao je u svojoj blagovaonici s odmetnikom Neđom Markotićem.

i…

2.)U časopisu Kršćanska obitelj, najprljavijim klevetama, ono što su učinile njemačke zvijeri, pripisao sovjetskim ljudima i njihovoj slavnoj Crvenoj armiji kao da su oni nedaleko od Smolenska u Katinskoj šumi, ubili 12.000 poljskih časnika.

Tako je pisala optužnica.

Četiri dana kasnije, 18. srpnja 1948. godine, Sudsko vijeće kojim je predsjedavao sudac Tahir Hadžović osudilo je biskupa Čulu na zatvorsku kaznu u trajanju od 11 godina i šest mjeseci, uz potpuni gubitak građanskih prava u trajanju od tri godine. Na ovu presudu osuđeni biskup nije ulagao žalbu, iako je znao da je prije navodnog noćenja u prostorijama Biskupije, Neđo Markotić bio mrtav čovjek i bjelodano znao da je pokolj u Katinskoj šumi počinila sovjetska Crvena armija.


Takva bila direktiva

Eto, tako su obogaćeni anali sudske prakse u kojima je utvrđeno da je mostarsko-duvanjski biskup, u svojoj blagovaonici, primio mrtvog čovjeka, s njim doručkovao i uz šalicu toplog mlijeka razmijenio mišljenja o tome -

kako je na drugom svijetu, u raju, paklu ili čistilištu.

Boraveći kod biskupa Petra Čule, najpopularniji hercegovački političar koji je, u složenim društvenim okolnostima provodio integraciju zapadne Hercegovine i tako s nje skidao hipoteku neprijateljskog kraja - DŽEMAL BIJEDIĆ, rekao je:

Takva je bila direktiva i naredba, moj biskupe! - priznajući da se radilo o montiranom procesu i nepravednoj osudi. I u tjednom listu NIN-u, 22. studenoga 1981. godine, razgovarajući o ovom slučaju odvažno, pošteno je rekao:

Biskup Petar Čule nije bio kriv!

Po povratku iz zatočeništva, koncem 1955. godine, biskup Čule uputio je pismo predsjedniku Josipu Brozu Titu i tamo naveo:

Izvršena je jedinstvena podvala u povijesti kriminalistike. Nikome, koliko znam, nije palo na pamet da mrtve ljude uskrsava i kao svjedoke podvaljuje. To se dogodilo samo u Mostaru. Čovjek prosto ne može vjerovati! I mojoj Biskupiji nanesena je ogromna materijalna šteta. Poslije moje osude, i zbog nje, oduzeto je zemljište određeno za gradnju katedrale u Mostaru, zajedno s klesanim kamenom i građevinskim materijalom. Ja sam nakanio otpočeti gradnju katedrale prema planu i idejama koje mi je dao poznati hrvatski umjetnik Ivan Meštrović…

Uhićenje, pritvaranje, pretres biskupskih prostorija, sudski proces, poniženja za vrijeme izdržavanje kazne u Zenici, namještena željeznička nesreća u Slavkovcima kod Vinkovaca, zatočenje u samostanu Tolisa i povratak u Mostar, ispisali su scenarij za jedan izvanredan dokumentarni film. Ali i stvorili zakonske pretpostavke za reviziju ovoga sramotnog sudskog procesa i osude.

Dok je Međugorje, tada malo i nepoznato mjesto, ispraćalo ponoćne sate, 17. kolovoza 1981. godine, prema njegovu središtu, nahrupile su jake policijske snage, psi tragači i zračno helikoptersko osiguranje.

Iste večeri uhićen je i u pritvor sproveden župnik fra Jozo Zovko. Osumnjičen je za neprijateljsko djelovanje jer je, u propovijedi i u pozdravnom govoru mostarsko-duvanjskom biskupu Pavlu Žaniću, rekao:

Molite za sve nas da nas vrijeme krivih i lažnih učitelja ne zavede!

Propovijed i pozdravni govor izazvali su lavinu orkestriranih napada.

Jedni su pisali:

Moramo našem narodu jasnije reći da je to što hoće fra Jozo Zovko i slični ekstremisti, opasno, najopasnije neprijateljsko djelovanje!..., a drugi, još jači i glasniji, govorili su:

Sve je to ustaško-teroristička mašinerija! Na okolnosti nevinosti optuženog fra Joze Zovke, glasoviti zagrebački odvjetnik Milan Vuković predložio je saslušanje 330 svjedoka, predložio je saslušanje mještana koji su tog dana bili na službi Božjoj.

U istražnom postupku, a potom i na glavnoj raspravi, vijeće Okružnog suda u Mostaru nije prihvatilo prijedlog branitelja.

Optužnicu, a potom i osuđujuću presudu utemeljio je na iskazu policijskog doušnika koji je rekao:

Dana 11. srpnja 1081. godine, dovezao sam majku u crkvu u Međugorje. Nisam ulazio u crkvu, sjeo sam pod jedno stablo i čuo što je fra Jozo govorio…

Tako je, u hladu jednog stabla i moralu policijskog doušnika, utemeljena kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci. Vremena se mijenjaju. Ljudi ponekad shvate veličinu svoga propusta i zamole oprost. Tako je učinio i policijski doušnik.

Zamolio je za ispovijed i ispričao - tko je naredio i što je za potrebe ovog kaznenog predmeta mora reći?

Ne ponovilo se!

Osobnost fra Joze Zovke i sve što se događalo oko sudskog procesa i međugorskog svetišta do današnjih dana, duga je i neiscrpna filmska priča - priča široka od „mora do mora“.

I minulo desetljeće opterećeno je zanimljivim, složenim, ponekad i neobjašnjivim sudskim postupcima i procesima. Pored pet-šest pokušaja i toliko oslobađajućih presuda još jednom se, na pravosudnim otpacima, pokušava pronaći nepostojeća krivnja, pokušava se suditi o onome o čemu je već suđeno, odlučeno i presuđeno. Kao da je za predsjednika Hrvatskog narodnog sabora uskrsnuo onaj mali, debeli, klempavi i nezgrapni Karadžoz iz Andrićeve “Proklete avlije”, onaj što hoda i dok obilazi hapsanu viče da na sve strane odjekuje:

- Ko ovdje dođe, nešto je skrivio, pa makar i u snu,

-Ako ništa drugo - majka mu je, dok ga je nosila, nešto rđavo pomislila.

Nakon svega nije čudo što su hercegovačka mudrost, oprez i pronicljivost iznjedrili pjesmu:

Savjetuje majka sina od malena,

Ćelovina tuga je golema

Jedan čovjek apsolutni je pobjednik izbora