Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica

BiH geodeti krivotvorili granicu!

Radovan Vuletić, geodet iz BiH, krivotvorio je 1974. granicu na vrhu poluotoka Klek i kreirao zapisnik u kojem stoji da on pripada Bosni i Hercegovini. Hrvatski članovi komisije za omeđivanje nisu nikada potpisali taj zapisnik.
04. kolovoza 2012. u 16:11 0 komentara 256 prikaza
karta klek (1)
Foto: VL

Obitelj Krmek u čudu je gledala što se to događa na njihovu posjedu, nenaseljenom kamenu i drači na kraju poluotoka Klek. Bila je 1974., a tu su došli važni “drugovi”. Glavni je neki Radovan Vuletić, iz sarajevske Geodetske uprave. Krmeki su, uz obitelj Vukasović, vlasnici tog neobrađenog teritorija pa su ih pozvali da sudjeluju u njima neobičnom poslu – omeđivanju granice između općina Metković i Čapljina. Božidar Krmek dogovorenog dana s ocem se našao na Ponti Klek s “važnim drugovima”. Vuletić ga je pitao zna li gdje je točno granica između tadašnje SR BiH i SR Hrvatske. Odgovorio je da zna i pokazao im liniju razgraničenja. Svjedoči Krmek da je potom, po nalogu, uklesao križ u kamen, na mjestu koji je odredila Komisija. Svjedoči, dakle, da je te 1974. kopnena granica između RH i BiH uklesana na vrhu poluotoka Klek, koji je u dužini od oko 800 metara pripadao Hrvatskoj. Uklesali su i drugi križ, na brdašcu iznad plaže Pličina. Geodeti iz Sarajeva Krmekima su isplatili dnevnice za njihov trud i otišli. No, prošlo je nekoliko dana i onda je Krmeke telefonom nazvao Radovan Vuletić iz Geodetskog zavoda u Sarajevu. “Ajd, odi na granično mjesto i stuci one granične krsteve koje si uklesao, granica je poništena, a ja ću ti opet isplatiti dnevnicu”, kazao mu je telefonom iz Sarajeva geodet Vuletić. I bi tako. Nekoliko mjeseci kasnije Vuletić u Sarajevu na miru crta novu kartu, izrađuje zapisnik. U njemu stoje i imena ljudi s hrvatske strane, primjerice Hrvoja Gabrića, dugogodišnjeg direktora Katastra u Metkoviću, te ime općinara Joška Čevića. Vuletić kreira zapisnik o “razgraničenju k.o Neum i k.o.Slivno”. U zapisniku stoji da je i vrh poluotoka Kleka – u BiH!? Naravno, hrvatski članovi Komisije za omeđivanje nisu nikada potpisali taj zapisnik, uostalom, nikad ga nisu ni vidjeli. Na zadnjoj stranici zapisnika stoji, istina, pečat Općine Metković, no očito ga nije bilo teško nabaviti.

Razgraničenje i po Badinteru

Činjenica jest da potpisa ljudi iz Hrvatske tu nema. Gabrić će puno godina poslije potvrditi da Hrvati zapisnik nikada nisu potpisali. Zajednička je država propala u ratnom sukobu, i onda dolazimo do 1999., kada koncem srpnja te godine već vidno bolesni predsjednik Franjo Tuđman odlazi u Sarajevo svom kolegi, također već bolesnom Aliji Izetbegoviću. Njih dvojica potpisuju Ugovor o državnoj granici između RH i BiH. Nakon potpisa koji je, osim vrha poluotoka Klek, BiH darovao i dva otočića u Malostonskom zaljevu, Veliki i Mali Škoj, šokirana je cijela Hrvatska. Osobito jug Dalmacije. U Stonu protestiraju. A kada je u tisku objavljeno da Ugovor o razgraničenju između RH i BiH ulazi u saborsku proceduru, s juga Dalmacije kreću i pismeni prosvjedi. Mjesni odbori u Kleku i Dubi Stonskoj pišu zajednički ministru vanjskih poslova Mati Graniću, saborskim zastupnicima iz Dubrovačko-neretvanske županije, županu i poglavarstvu. Rujan je 1999. U priopćenju traže da se svi oni energično suprotstave mogućoj promjeni granica kad se o tome bude raspravljalo u Saboru i podsjećaju sve da su avnojske granice temelj razgraničenja i po Badinteru.

Neki hrvatski političari i tada su, gurajući ratifikaciju, izjavljivali sljedeće: “Takvo je razgraničenje rezultat stanja na dan 25. lipnja 1991., a do njega je došlo razgraničenjem susjednih katastarskih općina, obavljenim 1974., po tada važećim zakonima.” Rekao je to u rujnu 1999. dr. Mate Granić. Danas Granić, nakon što se jug Hrvatske ponovno pobunio protiv novog pokušaja ratifikacije, uz 1974., spominje i da je tadašnji savjetnik F. Tuđmana Željko Dobranović bio zadužen da Tuđmanu da podatak o raspoloženju lokalaca u vezi s novim graničnim rješenjem. Inače, ključni ljudi s hrvatske strane koji su sudjelovali u izradi Ugovora bili su tadašnji ministar vanjskih poslova Mate Granić, njegov pomoćnik i aktualni veleposlanik Hrvatske u SAD-u Joško Paro te pomoćnik savjetnika za vojna pitanja u Tuđmanovu kabinetu brigadir Željko Dobranović. Dobranović je Tuđmana izvijestio da se raspitao, time valjda i sastao s lokalcima, te da se lokalna samouprava slaže s razgraničenjem, prenosi Granić riječi Tuđmanova savjetnika. Dobranović je dobio čin brigadira, no mnogi su bili sumnjičavi prema njemu zato što je, prije osamostaljivanja RH, radio u vojnoobavještajnoj službi JNA (KOS). No, kako je Tuđman proklamirao unutarnacionalno pomirenje, Dobranović se popeo do Pantovčaka. I ostao i nakon Tuđmanove smrti, samo je postao savjetnikom Stjepanu Mesiću. Tada, 1999., Dobranović je medijima objašnjavao: “Mi nemamo dokumente koji pokazuje da je Ponta Kleka ikada bila u Hrvatskoj.” No, Dobranović se jako vara, takvih je dokumenata da desetke i datiraju kroz više stoljeća. Razgraničenje, gdje je Ponta Kleka dio teritorija koji se, bez obzira na državnu tvorbu čiji je dio u povijesti bila Hrvatska, smatra hrvatskim vidljiv je na kartama o razgraničenju između Venecije, Otomanskog Carstva i Dubrovačke Republike. Potom u kartama prve Jugoslavije. U kartama druge Jugoslavije, odnosno Narodne Republike BiH i Narodne Republike Hrvatske, gdje se, uz granicu na poluotoku Klek, navodi da BiH ima “obala kopna” 21,2 km četvornih, a “otoka i otočića” – nula. Dok je u popisu Narodne Republike Hrvatske i “hrid Mali škoj i hrid Veli škoj”. I vojne karte JNA imaju ucrtano razgraničenje na vrhu Kleka.

Veliki škoj i nije "kamičak”

Tadašnji zamjenik načelnika općine Ston, a današnji načelnik općine, Vedran Antunica pak s velikom gorčinom svjedoči: “Dobranović se s nama iz Stona sastao samo u svojoj glavi... Nikada nas nije pitao što mislimo o ponuđenom razgraničenju s BiH, a da nas je pitao, mi bismo se, naravno, suprotstavili i rekli mu da su to kretenske ideje.” Naprotiv, Antunica, koji je 1999. bio i predsjednik lokalnog HDZ-a, šalje na ime predsjednika Franje Tuđmana i dopis u kojemu ga upozorava da su ga njemu bliski ljudi obmanuli, dali krive podatke i da je riječ o prijevari. Antunica nikada nije dobio odgovor na pismo, i ne zna je li ikada i stiglo do Tuđmanovih očiju. No, netko je Tuđmana ipak upozorio na to što je potpisao, jer do ratifikacije nije došlo. Granić sada kaže da se pojavila ozbiljna knjiga grupe dubrovačkih autora, pa da je on zaustavio ratifikaciju. No neki, naprotiv, tvrde da je ratifikaciju zaustavio sam Tuđman kad je shvatio da je prevaren. Vice Vukojević to ne može potvrditi, a tada je bio predsjednik saborskog Odbora za zakonodavstvo i objašnjava kako je zaustavljena ratifikacija. “Saznali smo s terena da je Ugovor izrazito štetan za hrvatske nacionalne interese te da je riječ o prijevari jer se cijeli Ugovor temelji na falsifikatu iz 1974. Na Klubu zastupnika HDZ-a u Saboru oštro smo reagirali na Granićeve riječi (oštro je blaga riječ jer svjedoci tvrde da se u raspravi spominjalo i Granićevo grlo, a nazivali su ga i Sultanovim kurirom) i odlučio sam da Ugovor neće proći moj Odbor”, kaže Vukojević. Potvrđuje da na sjednicu Odbora nije došao sam Granić, nego je poslao nekog mladića iz Ministarstva gospodarstva, koji je donio i prijedlog ratifikacije još goreg sporazuma o luci Ploče. Vukojević ga je pitao: “Tko si ti”, a on je odgovorio: “Ja ovdje predstavljam Vladu RH.” Na to mu je Vukojević, usred velike nervoze koja je obuzela zastupnike odbrusio: “K.... ti tu predstavljaš hrvatsku vladu”, te mu je pokazao vrata, nakon čega je dužnosnik i izašao. Uglavnom, Vukojević je zaustavio put Ugovora tako da nije ni stigao u saborske klupe na ratifikaciju. Šest godina poslije, 2005., opet se pokrenulo pitanje ratifikacije i opet se uznemirio Klub zastupnika HDZ-a. Jest da je na vlasti bio strogi Ivo Sanader, no zastupnici su uspjeli nabaviti knjigu dubrovačkih autora S. Čosića, N. Kapetanića, P. Ljubića i N. Vekarića “Hrvatska granica na Kleku”. I krenuli je fotokopirati. Pridružili su im se i neki zastupnici iz ostalih stranaka i nezadovoljstvo je planulo. Toliko da je Sanader bio prisiljen prekinuti pripreme za ratifikaciju.

No, s obzirom na dokaze kako je “nastala” granica između Hrvatske i BiH 1974., dakle običnim, bezvrijednim falsifikatom, jasno je da ozbiljna država ne može prijeći preko toga. Hrvatska vlast dakle treba, kako se kaže, “ponovno sjesti” s BiH stranom i organizirati nove pregovore o granici. A onda treba paziti kako se pregovara. Hrvatska i BiH pregovarale su o 20 spornih točaka na graničnoj liniji. Stručne komisije, a zanimljivo, članovi i predsjednici onih hrvatskih redovito su bili mijenjani, dok su BiH članovi njegovali kontinuitet, dogovorile su se o gotovo svim tim točkama. Nisu o Neumu i Kleku. Stručnjak Geodetske uprave u Zagrebu Mirko Alilović godinama je bio član našeg dijela međudržavne komisije eksperata RH i BiH, a sada je u mirovini. Kaže da i naši, ali i BiH geodeti znaju jako dobro da je Ponta Kleka oduvijek bila u sastavu Hrvatske. Prepričava jedan od sastanaka, kada su naši članovi komisije kolegama iz BiH kazali: “Pa dobro, kako sada tvrdite da je cijeli poluotok Klek u vašem posjedu, temeljem Zapisnika o omeđivanju iz 1974., a znate jako dobro da je riječ o dokumentu koji nikada nitko s hrvatske strane nije supotpisao, a da je geodet Vuletić samoinicijativno i tajno mijenjao graničnu crtu?” Na to su im BiH kolege kroza smijeh rekle: “Znamo mi to, ali išli smo sistemom ‘ako prođe, prođe’, i evo, prošlo je.” Problem je, svjedoči Alilović, što se hrvatska politika nikada nije u cijelosti oslanjala na stav eksperata, nego je voljela rabiti politički voluntarizam. Kao i 1999., tako i kasnije. Naši geodeti tek su mogli čuti, od političara koji su bili dio komisije, da “treba tu BiH izaći ususret”.

Alilović kaže da Veliki škoj i nije kamičak, nego ima 7200 četvornih metara. Svjedoči i o tome kako je nastala “granica na moru” u sporazumu iz 1999. Naši političari (Granić i Dobranović) pozivali su se tu na mišljenje koje je stiglo iz Hidrografskog instituta u Splitu. Kada su geodeti pitali svoje pomorske kolege kako to da su “dodali” BiH i dva škoja, koji su povijesno uvijek pripadali Hrvatskoj, samo su im odgovorili: “Stigao nam je takav nalog...!?” Nalog politike.

Ove, 2012. godine aktualna hrvatska vlada pobrinula se da skine prašinu s Ugovora o razgraničenju između RH i BiH. U svom prtljanju oko prvo gašenja projekta pelješki most, pa projekta gradnje kopnenog koridora kroz Neum, pa vraćanja na projekt most, jako su razbudili uspavane ambicije susjeda u BiH. Istupi predstavnika hrvatskih vlasti (premijer Zoran Milanović i MVP Vesna Pusić) nedvosmisleni su – pokreće se, treći put, ratifikacija. Bosanskohercegovačka strana je u vrlo ugodnoj poziciji, hrvatska vlast čisti im put do njihova prvog cilja, ratifikacije sporazuma Tuđman-Izetbegović. Nakon što hrvatska strana to provede, uslijedit će pritisak da se ratificira i sporazum o Luci Ploče, što i jest glavni cilj BiH politike. Sporazum o Luci Ploče potpisan je u Zagrebu 22. studenog 1998., dakle prije Ugovora o razgraničenju. Poglavari dviju država krenuli su rješavati problem nesmetanog tranzita ljudi i robe. Hrvatskoj treba nesmetan cestovni koridor kroz Neum, a trgovinska razmjena BiH ovisi o Luci Ploče. Nije istina, kao što to potiču sada BiH mediji, da “90 posto prometa u Pločama čini BiH roba”, ali se približila polovici prometa (ostatak je roba za Mađarsku i manjim dijelom za RH). Političko Sarajevo je i ovdje tražilo ustupke. Njihovi apetiti prema luci Ploče nisu skrivani, nisu ni sada. Na susretima hrvatskih i BiH dužnosnika stoga se i sada govori da će, ujedno, “dvije vlade definirati novo viđenje i tumačenje korištenja luke Ploče”. Novo viđenje jest primjena sporazuma iz 1998. A u njemu stoji da će obje države dobiti “slobodan i nesmetan promet u tranzitu u svrhu korištenja luke Ploče (BiH) i u tranzitu kroz neumski koridor (RH). Sporazum kaže da se neće naplaćivati carine, pristojbe, porezi, tek naknade. RH će ujedno osnovati slobodnu i vanjskotrgovačku zonu. U lučku upravu od 13 članova ulazi i pet iz BiH. No, tu dolazimo do točke Sporazuma koji je, pokazalo se brzo, potpuno neprihvatljiv Hrvatskoj. Osniva se, naime, Povjerenstvo koje ima apsolutnu vlast i ovlasti, a koje ima sedam članova. Povjerenstvo nadgleda, prati, tumači i donosi arbitražne odluke vezane uz cijelu aktivnost luke Ploče. RH u Povjerenstvo daje tri člana, BiH također tri, a Međunarodni sud za pravo mora (ICJ u Haagu) imenuje predsjednika Povjerenstva! Ako se šest članova Povjerenstva iz RH i BiH ne usuglase, dogovore, predsjednik Povjerenstva (stranac) donosi odluku.

Josipović se izjasnio

Nedvojbeno je, dakle, da bi primjena ovakvog sporazuma ukinula državni suverenitet Hrvatskoj u luci Ploče. Usto, nadležnosti predsjednika Povjerenstva su takve da bi, slikovito, on odlučivao i o tome tko će dobiti posao odvoza smeća iz luke. Dakle, primarni strateški cilj političkog Sarajeva je da dođe do realizacije i ovog sporazuma koji, de facto, daje BiH eksteritorijalna prava. Naravno da će, ratificira li Hrvatska prvo Ugovor o razgraničenju na korist BiH, odmah postaviti i takav naredni cilj, i uvjet bilo kakvog sporazumijevanja s RH o cestovnom koridoru kroz Neum. Stoga je uistinu najpametnije početi graditi pelješki most. On se, naime, ratificira li Hrvatski sabor razgraničenje ili ne, u cijelosti gradi preko hrvatskog državnog teritorija, i na kopnu i na moru. U najgorem slučaju, kada bi RH prepustila vrh Kleka, škoje i 20 četvornih kilometara teritorijalnog mora, most bi i dalje bio gotovo 500 m udaljen od “BiH mora”. Pitanje je jesu li sve ove činjenice poznate čelnim ljudima aktualne vlade RH? Sumnjaju li da tu nešto ipak nije u redu? Predsjednik Josipović promislio je i kaže da je presudno stanje na dan raspada bivše države: “Ako su sporna područja bila u sastavu BiH, pripadaju prema međunarodnom pravu BiH, bez obzira na Sporazum Tuđman-Izetbegović. Ako su bili dio Hrvatske, onda je riječ o promjeni granica i u Saboru se Sporazum može ratificirati samo dvotrećinskom većinom”.

Dubrovački autori knjige “Hrvatska granica na Kleku”, koja je otvorila oči brojnim saborskim zastupnicima, dovršavaju novu knjigu koja će, kako kaže Niko Kapetanić u Slobodnoj Dalmaciji, “izaći do kraja kolovoza, svakako prije ratifikacije u Saboru”. Nadajmo se da će premijer Milanović i njegovi ministri, kao i saborski zastupnici većine pronaći vremena i pročitati je. Prije glasanja, naravno.

Preuzeto sa www.vecernji.hr

Hrvatska “preselila” oda&sc

Hrvatska “preselila” odašiljaš na Plešivici u BiH

Stručnjak Geodetske uprave u Zagrebu Mirko Alilović spominje još jedan slučaj kada je hrvatska politika svojevoljno ustupila dio našeg teritorija. Radi se o razgraničenju između RH i BiH na vrhu Plješivice. Tamo je RH imala dva TV odašiljača, a BiH je sagradila treći. Uvidom u katastar, Alilović je spoznao da je BiH odašiljač bio izgrađen na teritoriju koji pripada RH, vodio se kao katastarska čestica koja pripada Korenici. – No Hido Biščević, koji je vodio naš dio Komisije, prenosi odluku Ive Sanadera: “Nek se tu granica korigira, stavite taj odašiljač u BiH, zbog dobrosusjedskih odnosa” – sjeća se Alilović. Bilo je to na prijelazu 2003./2004. Tvrdi da su stručnjaci s obje strane ipak obavili stručan posao i ukinuli neke granične nelogičnosti. Osvjedočio se Alilović da BiH ne popušta kada je riječ i “o jednom kamenu koji bi trebalo prepustiti RH”. Spominje graničnu nelogičnost kod Velike Kladuše, gdje se raspravljalo o izvoru Tiškovac, kod Crnih Potoka. To vrelo pripada teritorijalno BiH, no potpuno nelogično skreće s linije granice u dubinu od tri kilometra, s time da je širina tog “pojasa” od 200 do 250 metara. Takva granična linija predstavlja problem i naši su eksperti predložili kolegama iz BiH da se tu granica “poravna”. – Nisu dopustili – kaže Alilović i ističe to kao primjer čuvanja svojega, makar bila riječ i o vrelu jednog potoka.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.