Ekstremne vremenske nepogode, od dugotrajnih suša do naglih potopa, sve snažnije pogađaju poljoprivrednike diljem svijeta. Tradicionalne jednogodišnje kulture, poput pšenice, bilježe povijesno niske prinose, zbog čega su mnogi proizvođači prisiljeni tražiti rješenja za goli opstanak na tržištu.
Kao odgovor na sve oštrije klimatske promjene, znanstvenici i manji broj poljoprivrednika okreću se višegodišnjim žitaricama. Najdalje se odmaklo u razvoju kernze, trajne žitarice srodne divljim travama, koja se nakon jedne sjetve ne mora ponovno sijati četiri do pet godina. Njezina ključna prednost leži u korijenskom sustavu: korijenje koje prodire metrima u dubinu uspješno crpi vlagu tijekom sušnih razdoblja, dok pri jakim kišama upija višak vode i sprječava eroziju zemljišta.
Kernza je razvijena u Sjedinjenim Američkim Državama na institutu The Land Institute u saveznoj državi Kansas. Znanstvenici su je dobili višegodišnjim oplemenjivanjem i pripitomljavanjem modrikaste pirike (Thinopyrum intermedium), divlje trave koja izvorno potječe iz umjerenih predjela Europe i zapadne Azije.
Uzgoj višegodišnjih usjeva donosi i značajne ekološke te financijske uštede. Tlo se ne ore iz godine u godinu, što čuva njegovu strukturu i omogućuje duboko skladištenje ugljika iz atmosfere. Poljoprivrednici koji su uveli kernzu u plodored navode da ona troši tek trećinu gnojiva potrebnog za pšenicu, a rjeđa obrada polja donosi i manju potrošnju goriva za radne strojeve.
Međutim, širenje ovog sustava ide sporo zbog niza prepreka:
Znatno manji prinosi: Kernza trenutačno daje tek 20 do 40 posto uroda klasične pšenice. Razlog leži u tome što biljka velik dio energije ulaže u preživljavanje i razvoj masivnog korijenja, a ne isključivo u stvaranje zrna.
Izazovi pri žetvi: Zrna kernze sitnija su od pšeničnih, što zahtijeva precizno podešavanje kombajna kako se rod ne bi oštetio ili rasuo.
Nerazvijeno tržište i birokracija: Za razliku od tradicionalnih usjeva, višegodišnje žitarice nemaju razrađen sustav državnih subvencija ni osiguranja. Iako se od njih već prave brašno, peciva i pivo, potražnja je još uvijek u začetku, pa distributeri ne mogu otkupiti sav rod koji bi farmeri mogli proizvesti.
Unatoč tomu, proizvođači koji imaju ugovoren otkup ostvaruju višestruko veću cijenu po kilogramu u odnosu na pšenicu, piše AP. Dok se čekaju novi hibridi s boljim urodom i otvaranje šireg tržišta, poljoprivrednici i agronomi slažu se u jednom: očuvanje tla kroz otpornije, dugotrajne usjeve dugoročno više nije samo ekološki izbor, nego nužnost za prehraniti buduće generacije.