Dogodi li se da nasljednik njemačkog političara na čelu međunarodne uprave u Bosni i Hercegovini Christiana Schmidta bude netko od diplomata - Antonio Zanardi Landi di Veano, Riccardo Sessa ili pak Emanuele Giaufret, onda će ova zemlja definitivno biti pod punim nadzorom Talijana. Naime, na čelu Ureda Europske unije u BiH i posebni izaslanik EU u BiH je već sada Luigi Soreca; zapovjednik EUFOR-a, Misije Althea, je general-bojnik Maurizio Fronda.
Čini se da je izbor s talijanskim diplomatima rezultat procjene američke administracije kako će novi diplomat biti u stanju uspostaviti kontakt sa svim stranama u zemlji. Što uključuje i Banju Luku. S obzirom na britak odnos čelnika RS-a Milorada Dodika i Schmidta, koji je praktički na nagovor bivšeg američkog diplomata promijenio zakon i sankcionirao Dodika, to nije realno očekivati.
Što i kako dalje?
No, nije Schmidtov odlazak jedini problem. Jednako tako, ako ne i važnije, jest istjerati iz OHR-a višegodišnje zaposlenike koji su postali veći problem nego bilo koja lokalna strana u zemlji. Doznaje se kako je jedan od posljednjih testova upravo bilo pitanje državne imovine. Prijedlog koji su podastrli “pismoznanci” iz OHR-a posve je odudarao od jedino mogućeg pragmatičnog rješenja kako bi se otkočile investicije, a istodobno ne prejudiciralo konačni status državne imovine.
OHR-ovi stručnjaci dodatno su zakomplicirali stvari. Kada se to pak stavi u kontekst projekta Južne plinske interkonekcije, onda je jasno kako je “rješenje” zapravo vodilo blokiranju ovoga projekta. Kao i niza drugih velikih infrastrukturnih i gospodarskih projekata. Druga pak stvar koju u Washingtonu smatraju problematičnom jest da je svojim odlukama i pritiscima Schmidt otvorio prostor za ubrzano uvođenje novih izbornih tehnologija u BiH, uz obrazloženje da će one povećati integritet izbornog procesa.
No, nije to samo po sebi bilo problematično. Nego zato što je cijeli proces završio tako da je posao dobio Smartmatic, kompanija koja se dovodi u vezu s istragama američkih vlasti. Posebno sporno djeluje tvrdnja da je izabrana ponuda bila skuplja za oko 17 milijuna maraka u odnosu na domaći konzorcij. Time se stvara dojam da se iza reforme izbornog procesa krije pogodovanje određenom ponuđaču, a ne isključivo javni interes i zaštita biračke volje. To je, po našim informacijama, ubrzalo odlazak njemačkog diplomata. Ključna je sada dvojba hoće li EU i SAD uspjeti zajednički trasirati put međunarodne supervizije u Bosni i Hercegovini.
EU ima nešto drukčiji stav od SAD-a u tome smislu i inzistira da Vijeće za provedbu mira (PIC) donese odluku, a ne samo SAD. Što će se na kraju ipak dogoditi, ali je javna tajna kako je uvijek presudnu ulogu imao Washington. Tu je i različit pristup treba li OHR postupno početi gasiti ili pak ostaviti da nastavi modelirati međunarodnu nazočnost. Ali i pak ugađati svoje pozicioniranje prema stranama u Bosni i Hercegovini. Ponajprije prema političkom Sarajevu.
Takva su i reagiranja, odnosno očekivanja političkih dužnosnika iz Sarajeva. Ostanak OHR-a po svaku cijenu i nakon Schmidta s punim mandatom jer je do sada ta međunarodna institucija, modelirana stajalištima raznih svjetskih administracija, ali i lokalnoga osoblja, uglavnom donosila odluke kojima su bili zadovoljniji Bošnjaci. Taj pristup se vidi i kroz poglede analitičara Ivana Pepića i Adija Ćerimagića. Ali i vodećih političara. Pepić je u tome smislu najizravnije otvorio pitanje pravnog temelja Schmidtova mandata, podsjećajući kako je riječ o jedinom visokom predstavniku čije imenovanje nije potvrđeno u Vijeću sigurnosti UN-a.
Time je, po njemu, vjerodostojnost OHR-a oštećena više nego bilo kojim ranijim političkim sukobom u BiH, jer se od institucije koja nameće zakone i poziva se na vladavinu prava očekuje da i sama ima neupitan međunarodni legitimitet. Pepić zato ne govori samo o odlasku jednoga čovjeka, nego o kraju modela koji se godinama održavao pritiskom velikih sila, lokalnim očekivanjima i političkom inercijom. Njegove poruke o vraćanju pravne jasnoće, premještanju OHR-a prema Bruxellesu i ukidanju bonnskih ovlasti predstavljaju najjasniji zahtjev da se međunarodna uprava prevede iz izvanrednog u europski okvir.
Tri strane, tri zahtjeva
Ćerimagić upozorava na drugu slabost: ni europske vlade ni Sarajevo nemaju koherentnu strategiju što učiniti s OHR-om nakon Schmidta. Tvrdnja da je OHR nezamjenjiv, smatra on, sve se teže može braniti nakon dva desetljeća, osobito ako bi se bonnske ovlasti ubuduće oblikovale prema drukčijim američkim prioritetima. Time se pogađa u srž sarajevskog narativa, ali i u komfornu poziciju europske diplomacije koja je OHR često koristila kao zamjenu za stvarnu politiku prema BiH.
Zato su i reakcije političara očekivane. Bakir Izetbegović traži brz izbor nasljednika i OHR s punim bonnskim ovlastima, jer bez toga vidi nove blokade i nestabilnost. I lošiju bošnjačku poziciju. Željka Cvijanović odlazak Schmidta čita kao potvrdu da se mora prekinuti praksa da stranac nameće zakone i da se odlučivanje vrati domaćim institucijama. Nermin Nikšić pokušava zadržati sredinu: zahvaljuje Schmidtu, priznaje da uvjeti 5 + 2 nisu ispunjeni, ali očekuje kontinuitet OHR-a i podršku jačanju države. Upravo između tih triju pristupa vidi se kriza međunarodne politike u BiH. Ako Schmidtov nasljednik doista bude Talijan, to neće biti tek pitanje putovnice novoga diplomata, nego znak da Zapad pokušava presložiti nadzor nad BiH bez priznanja da je dosadašnji model potrošen.