Anto Stanić, učitelj, poduzetnik i književnik, nedavno je objavio novi roman “Tko je moj otac”, 45. knjigu koju potpisuje kao autor. Prvi put kroz roman o dvoje mladih ljudi, začetih u nasilnom činu ratnog silovanja, otvara za bh. društvo, unatoč protoku vremena, bolnu temu. Ne samo o majkama koje su na svijet, unatoč zločinu koji je nad njima počinjen, odlučile na svijet donijeti novi život i majčinskom, bezgraničnom ljubavlju pobijediti mržnju već i o djeci koja odrastaju uz bolna saznanja tko im je otac. Roman koji je pobudio interes čitatelja bio je povod za razgovor sa Stanićem koji se, iako je zagazio u deveto desetljeće života, nije umorio ni od života ni od pisanja. Naprotiv!
Večernji list: Iza vas je više od tri desetljeća pisanja, prve ljubavi kojoj ste se vratili nakon što ste kormilo poduzetništva, kojim ste upravljali također dobar dio svojeg života, prepustili sinovima. U tih više od 30 godina objavili ste ukupno 45 knjiga, romana, pripovijetki, eseja i zbirki poezije. Budući da ste zagazili u treću životnu dob, moje prvo pitanje glasi - jeste li se umorili od života, od pisanja i gdje pronalazite snagu i inspiraciju koje vas čine jednim od najplodonosnijih autora ovih prostora?
- Nisam se umorio od života ni od pisanja kao njegove važne inspirativne i kreativne sastavnice. Život shvaćam kao dar Božji i ljudski te ga trošim promišljeno i s pažnjom zahvalnog čovjeka. Kako sam zahvalan mojim pokojnim roditeljima kojih više nema među živima za dolazak na ovaj prelijepi svijet i Bogu tako sam zahvalan i drugim ljudskim bićima s kojima sam dijelio i dijelim sve dobre i loše stvari koje nas prate od rođenja do odlaska u vječnost. Iza mene su ostale 83 godine, dijelom teške, ali uglavnom plodne i sadržajne godine koje ne bih mijenjao ni za što na svijetu niti bih se bilo koje od njih odrekao. Ostala su i brojna materijalna i duhovna postignuća u obliku knjiga koje su manje-više poznate onima što prate moj i životni put moje obitelji Stanić. On je davno zacrtan i trasiran te ja samo slijedim vizije i planove koje sam u mladosti kovao u rodnom Crnićkom Kameniku i Kreševu u kojem sretno i danas živim, radim te stvaram i kojem ću ostati vjeran do kraja života.
Večernji list: U nakladi Matice hrvatske Vitez u proljeće ove godine svjetlo dana ugledao je vaš novi roman pod naslovom “Tko je moj otac”. Postavljen je i na književnu stranicu - Anto Stanić - Život je poezija, a za tri mjeseca pročitalo ga je više od šesto i pedeset čitatelja te je poslužio i kao inspiracija za ovaj intervju. Tema o kojoj pišete u BiH je veoma aktualna iako se o njoj uglavnom šuti. U pitanju su sudbine djece začete činom ratnog silovanja, posebno u svjetlu majki i njihove borbe između majčinstva i mržnje. Što vas je motiviralo da pišete upravo o toj temi u jednom prilično konzervativnom društvu kakvo je ovo u BiH, htjeli mi to priznati sebi ili ne?
- Dugo sam u mislima nosio tu bolnu temu i tragao za načinom njezine obrade u književnom djelu. Ona se mogla pretočiti u dirljivu liričnu poemu o ratnim stradanjima žena na našim prostorima ili u dramu odnosno melodramu koja postavlja pitanja i daje odgovore na tu dimenziju ratne tragedije. Na kraju sam se opredijelio za pisanje romana koji izvire iz realnog života i širi se prostorima kao nabujala, ali u osnovi mirna rijeka, do njezina ulijevanja u more života. Opisom sudbine dvoje mladih ljudi, začetih silovanjem njihovih nedužnih i nesretnih majki, želio sam otvoriti ovu tešku temu o kojoj se sve manje govori zbog protoka vremena od svršetka rata, a dijelom i zbog šutnje o sramoti koju su počinili podivljali ratnici u našim, ali i brojnim drugim ratovima što se vode diljem svijeta. Ta užasna nedjela ne smiju biti zaboravljena zbog tih žena i njihove djece koja nose pečat nasilnog začeća i oznaku nastanka iz mržnje, a ne iz ljudskom biću željene ljubavi. Ali, kad se neželjeno začeto dijete nosi i rodi, ono postaje biće koje se, kao i sva druga, ljubi i voli do kraja života njihovih dobrih majki. Na takav način bi se svi mi, kao i društvo u cjelini, trebali odnositi prema toj djeci koja se ni po čemu ne razlikuju od ostalih ljudi. Štoviše, mnoga su od njih u životu napravila ili će napraviti više od većine drugih pripadnika svoje vrste. To uvijek treba imati na umu i javno isticati, a ne prešućivati i gurati u zapećak minulog vremena.
Večernji list: Kako žene iz vašeg romana pronalaze svoj put između majčinstva koje je sinonim za bezuvjetnu ljubav i mržnje iz koje se rodio novi život koji su one, unatoč svemu, prihvatile? Što tim ženama i majkama daje takvu snagu u kojoj majčinstvo pobjeđuje mržnju?
- Majčinstvo je iznad svega i ono u osnovi simbolizira ljubav koja nema niti može imati bilo kakve granice. Izvršeno nasilje, pretrpljena bol i privremena mržnja s protokom se godina brišu ili blijede, a ostaje samo ružna slika u ljudskom sjećanju. Dijete se rodi, odgaja, raste i dijeli ljubav s majkom do kraja života. U toj ljubavi nestaju tragovi mržnje, a sam čin začeća gubi na važnosti. Ostaju samo majka i dijete pred kojim je budućnost i za koje se vrijedi boriti i žrtvovati. Iz toga izvire majčinska snaga, ljubav i radost koja potire sve druge manje važne osjećaje. Ljubav vlada svijetom unatoč mržnji koju nečovječna bića nastoje zasijati u naš prelijepi ljudski rod i svijet.
Večernji list: Je li vrijeme da se u BiH sa žena koje su žrtve silovanja u ratu, ali i mimo rata, skine taj veo sramote kojim ih društvo uporno pokušava ogrnuti, vrijeme da se konačno shvati da su te žene žrtve možda i najteže vrste zločina koji ljudsko biće može doživjeti?
- To vrijeme je odavno prošlo i svatko tko o njemu razmišlja na drugačiji način treba se zamisliti nad svojom ljudskošću. Silovane žene najveće su žrtve rata među svima nama koji smo preživjeli ratna stradanja. Naravno, ako nismo izgubili svoje najmilije. Njihova mentalna borba nastavljena je i nakon završetka rata sve dok nisu odgojile i na pravi put izvele svoju djecu začetu ratnim silovanjem. Kako im je bilo, one to najbolje znaju i zato zaslužuju sva društvena poštovanja i priznanja. One su heroji rođeni iz osobne žrtve jer su na svijet donijele zdrava živa bića, dok su nasilnici oko sebe sijali samo unesrećene i mrtve. Tako je bilo jučer, tako je i danas, a tako će, nažalost i na sramotu nasilnog dijela muškoga roda, biti i sutra.
Večernji list: Jesmo li kao društvo spremni prihvatiti djecu začetu ratnim silovanjem, omogućiti im izlazak iz sjene, prihvatiti ih bez obzira na to tko im je otac? Tko nam daje za pravo suditi takvoj djeci, odbacivati ih i stigmatizirati, a nažalost, mnogi rade upravo to?
- Djeca začeta nasiljem nad ženama u ratu u svemu su ravnopravni članovi društva u svim zemljama svijeta. Ona ne nose nikakve stigme niti su manje vrijedna i važna od drugih ljudi. Ako ima onih koji drugačije misle, neka to mišljenje što prije promijene ili neka ga sahrane duboko u svom varljivom, sumnjičavom i, na koncu, zlobnom biću. Društvo na tome treba puno više raditi i pomoći toj djeci odnosno ljudima da se ne osjećaju stigmatiziranima i neravnopravnima u bilo kojem pogledu.
Večernji list: Zar djeca koja su rođena nakon stravičnog čina ratnog silovanja, a u vašem romanu donosite priču o dvoje takvih mladih ljudi koji se sreću u jednoj od europskih zemalja, moraju otići iz BiH da bi ostvarila svoje potencijale?
- U mom romanu dvoje mladih, koje su rodile majke prognanice izvan naše zemlje, susreću se i upoznaju na stručnom i znanstvenom skupu koji je održan u Sarajevu. Nakon tog upoznavanja vraćaju se u zemlje rođenja, a potom, stupanjem u bračnu zajednicu, nastavljaju živjeti u jednoj od tih zapadnih zemalja. Naravno, postoje i tisuće druge slične djece koja su rođena u našoj zemlji, a koja odlaze iz nje nezadovoljna materijalnim i društvenim stanjem, ali i zaziranjima neprosvijećenih i zluradih pojedinaca u sredinama u kojima su živjela. Takvih pojava i primjera ima svuda i protiv njih se treba boriti kako bismo izgradili društvo dostojno normalnog čovjeka.
Večernji list: Iza sebe imate 45 napisanih knjiga. Nastavljate li pisati i možemo li uskoro očekivati novi roman s potpisom Ante Stanića?
- Pisac nikada ne prestaje razmišljati o temama za svoje novo djelo. Tako i ja u posljednje vrijeme razvijam i brusim novu temu koja će se, ako me zdravlje posluži, naći u novoj knjizi. Proznoj, a moguće je i poetskoj jer se poezije, kao prve književne ljubavi, još uvijek nisam odrekao. A s njom, doduše, u ovo ne baš poetsko vrijeme malo teže ide, ali nikad se ne zna.
Možda inspiracija dođe iz još nekog nepresušenog lirskog izvora pa se ulije u novu zbirku pjesama. Vrijeme će to, vjerujem, brzo pokazati.
Večernji list: Koliko vam je važno biti društveno angažiran pisac, otvarati teme o kojima se šuti, potaknuli i druge na pisanje, biti poticaj i inspiracija mladima?
- Rijetki su pisci koji pišu samo za sebe i za svoju dušu i interes. Ogromna većina autora piše zbog drugih i za druge. Za jedne da čitaju književna djela, a za druge da i sami stvaraju. Tako smo svi započinjali i vraćali se pisanju, a tako će u literarni svijet ulaziti i naraštaji onih koji dolaze ili će tek doći. Književno polje je nepregledno i nepresušno i svatko u njemu može pronaći svoje zrno nade i pretočiti ga u čitljivi plod - u knjigu koju će drugi s radošću čitati.