Karmen Obrdalj više je nego uspješna redateljica i scenaristica. Rođena je u Splitu 1999. godine, odrasla u Mostaru, diplomirala filmsku i televizijsku režiju na Akademiji umjetnosti u Banjoj Luci, a magistrirala na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Njezina filmska ostvarenja prikazana su na brojnim filmskim festivalima, a njezin dokumentarac “Zašto mama vazda plače?” imao je projekcije na čak više od 50 filmskih smotri na kojima je osvojio - 13 nagrada. Kratki igrani film redateljice Karmen Obrdalj “Kad jutro svane” premijerno je prikazan na Sarajevo Film Festivalu 2021. godine, nakon čega je osvojio više nagrada. Godinu dana poslije u Narodnom pozorištu u Mostaru režirala je kazališnu predstavu “Perzeide”, koja je nagrađena na Kazališnim igrama u Jajcu. No, nagrađivana je i kao studentica. Njezin kratki igrani film “Metak u pušci” prikazan je na Sarajevo Film Festivalu 2025., a nedavno je režirala novi spot mostarskog rock benda “Zoster”. Bila je angažirana na snimanju televizijske serije “Kumovi” Nove TV. Trenutačno radi na novim filmskim projektima. Sve to povod je za razgovor s Karmen Obrdalj.
Večernji.ba: Što vam znače brojne nagrade i priznanja?
- Lijepo je kada dobijem priznanje za svoj rad, ali ono nije presudno. Mislim da to svakom autoru imponira, ali ne smije ograničavati ni diktirati njegov rad. Od trenutka kada djelo izađe moram ga pustiti i ne smijem se vezati uz njegov “uspjeh” ili “neuspjeh”.
Večernji.ba: Koliko ih već imate ukupno?
- Nisam sigurna, mislim da ih je oko dvadeset kada se zbroje svi filmovi.
Večernji.ba: Film, pogotovo dokumentarni, sve više ima društvenu i političku “ulogu”. Koje vas teme kao scenaristicu i redateljicu najviše privlače i okupiraju?
- Teme se mijenjaju iz godine u godinu, kako ja sazrijevam i, nadam se, rastem. Prirodno je da vas zanimaju teme koje su vam osobno bliske i da upravo te teme odlučite pričati. Svakako, ono što se događa u vašoj okolini vas pogađa i imam prirodni nagon progovarati o određenim stvarima - ne zato što mislim da umjetnost mora biti politična, već zato što smatram da je prirodno da stvaraoci reflektiraju svijet oko sebe.
Večernji.ba: Za vas filmski kritičari i filmofili kažu da ste hrabri u odabiru tema pa i provokativni, autentični i već prepoznatljivi.
- Hvala im na tome. To mi mnogo znači. Pokušavam biti što autentičnija i iskrenija jer je to jako bitno za film.
Večernji.ba: Nekada su glumice žarile i palile svijetom filma, a u vremenu današnjem sve je više redateljica i u filmu i u kazalištu. Koliko je prepoznat ženski rukopis u filmskom i kazališnom svijetu?
- Sve se više prepoznaje, i to je, po meni, potpuno normalno. Žene, kao i muškarci, moraju pričati svoje priče u jednakom omjeru jer tako zajedno oblikujemo medij koji osvjetljava različite probleme iz različitih perspektiva - a ne samo dominantni muški svijet. Svakako, kada gledam film, bitna mi je autentična i kvalitetna priča - ne spol. Sigurno se osjeti kada je nešto radila žena, a kada muškarac, ali u tome i jest ljepota različitosti - da ne vidimo svi sve isto, nego da svatko ima svoju priču. Velik je pomak što danas vidimo da se žene ne bave samo režijom već i da su direktorice fotografije, dizajnerice zvuka, producentice, montažerke, gafferice. Dosta imam žena u svom timu i to mi je velika čast i sreća.
Večernji.ba: Vaš kratki igrani film “Metak u pušci” prikazan je na Sarajevo Film Festivalu 2025. Ide li na druge filmske festivale?
- Da, bio je prikazan na Fine Line Film Festivalu u Beogradu, a Dana Poletan dobila je posebno priznanje na Bašta Film Festivalu u Bajinoj Bašti.
Večernji.ba: Upoznali smo vas kao članicu žirija na širokobriješkom Mediteran Film Festivalu 2024. Što mislite o koncepciji tog festivala dokumentarnog filma?
- Festival je divan, a selekcija me svake godine iznenadi i oduševi. Posebno je važno da postoji takav festival koji ne samo da dovodi svjetski priznate dokumentarce već i one iz nišnih, eksperimentalnih i manje poznatih segmenata. Takav sadržaj upoznaje publiku s različitim temama i filmskim izrazima.
Večernji.ba: Dokumentarni film sve ozbiljnije konkurira igranom. Kakav “rezultat” očekujete u toj “utakmici”?
- Ne mogu uspoređivati te dvije stvari jer su potpuno različite. Svaka ima svoj jezik i ljepotu i ne mislim da se natječu.
Večernji.ba: U Hercegovini su od Parka prirode Blidinje do Neuma bila čak četiri filmska festivala. Mostar Film Festival prestao je s radom, a “rodila” su se dva nova, i to “tematska” - Summit planinskog filma u Parku prirode Blidinje i Festival podvodnog filma u Neumu.
- Drago mi je da vidim da postoje takvi pozitivni primjeri i da ljudi posjećuju festivale i gledaju filmove. Takvi događaji pokazuju da Bosna i Hercegovina ima publiku i da filmska kultura nastavlja rasti iako neki festivali nisu nastavili s radom.
Večernji.ba: Što mislite o važnosti filmskih festivala u Hercegovini i čitavoj BiH?
- Važno je da se filmovi prikazuju, gledaju i da se priča o njima. Tako da ih smatram iznimno važnima - i za edukaciju publike i za afirmaciju autora. Osim toga, festivali su i mjesto gdje se svi ti ljudi mogu povezati i razmjenjivati iskustva. Recimo, Sarajevo Film Festival jako je bitan jer nam pruža priliku da gledamo najsuvremenije filmove i pratimo trendove u međunarodnoj kinematografiji.
Večernji.ba: Kakva je, po vama, kazališna scena u Mostaru?
- Za razliku od filmske scene, kazališna scena u Mostaru zaista postoji. Volim sve što rade kazališta u Mostaru i uvijek mi je uzbudljivo gledati novu predstavu. Mislim da rade dobre stvari i ja bih radije okrenula fokus na publiku. Po mom mišljenju, fokus bi trebao biti na razvijanju publike i poticanju aktivnijeg odnosa prema kazalištu. Nemam osjećaj da je ljudima u Mostaru rutina odlaziti u kazalište ili kino (čast iznimkama), pa tu vidim prostor za napredak. Moram se dotaknuti i problematike nepostojanja bilo kakve vrste kinoteke. Ljubitelji filma ne mogu doživjeti film onako kako je on zamišljen - na velikom platnu. Često se i razočaram kada dođem u kino u Mostaru na dobar film, a zateknem praznu dvoranu. Ali ovo je, čini mi se, globalni problem: kinodvorane su u nekakvoj vrsti gledateljske krize jer su se svi okrenuli mali ekranima. Film nas uči kako razumjeti druge ljude i smatram da je vrlo dehumanizirajuće ne gledati ih. Kad se, još, pritom nalazite u kinodvorani, to je posebno kolektivno iskustvo. Upravo je zato poticanje publike iznimno važno.
Večernji.ba: Volite reći da vas je Mostar u mnogočemu izgradio.
- Da - i jest. Mostar mi je dao baš čvrstu bazu da razmišljam, maštam i budem svoja. To je grad s toliko kultura i toliko povijesno značajan da je sam boravak u tom grad jako utjecajan. Ne utječe samo na mene, primjećujem taj utjecaj i na ljudima koji grad posjete. Fascinira ih spoj povijesti, umjetnosti i svakodnevnog života. I nije slučajno što je Andrić pisao svoje znamenite riječi o Mostaru. Svjetlost i duh grada ostavljaju snažan dojam na svakoga tko ga posjeti.
Večernji.ba: Sad ste trenutačno u Zagrebu. Bili ste angažirani na snimanju televizijske serije “Kumovi” Nove TV. Kako je došlo do te suradnje i koliko vam to znači?
- Moj prijatelj i kolega glumac Dominik Bajo me predložio i nakon toga počela sam raditi kao prva asistentica i voditeljica snimanja. Značilo mi je mnogo, dobila sam jednu potpuno novu perspektivu rada na velikom setu. Naučila sam neke temeljne stvari o funkcioniranju jednog takvog velikog mehanizma.
Večernji.ba: Što mislite o tome u kojoj mjeri televizijske serije kao format konkuriraju igranom filmu?
- Serije su se od 90-ih počele nametati kao ozbiljni dramski komadi - kao što su “Twin Peaks” i “Sopranosi”. Te su serije nudile kompleksnije protagoniste i autorski stil, što su nekada samo filmovi imali. Tada se sve promijenilo i od tog trenutka njihova važnost samo raste. Danas serije imaju zanimljivije priče zato što imaju više prostora za razvoj likova. Zato mislim da danas stoje rame uz rame s filmom.
Večernji.ba: Nedavno ste u Mostaru snimili spot nove skladbe mostarskog rock benda Zoster. Koliko znamo, do sada ste režirali čak četiri Zosterova spota. Kako ste toliko uspješno “kliknuli”?
- Konekcija sa Zosterom je stvarno posebna. Mislim da smo kliknuli jer imamo isti pogled na stvaranje i umjetnost. Pritom dolazimo iz istog podneblja pa to još pojačava naše razumijevanje. A još i obožavam njihovu glazbu i sve novo što rade. Mario, Nikola, Silvije, Adis, Boki i Anes me jako inspiriraju i međusobno imamo veliko povjerenje, podršku i ljubav. I u tome stoji ključ - gdje nema povjerenja, za mene nema ničega; sve postaje prazno. A tamo gdje ga ima - sve cvjeta. Nastavljamo raditi zajedno i to me svaki put iznova raduje, donoseći mi neku vrstu djetinje zaigranosti u okvirima velike odgovornosti prema umjetnosti tako visoke kvalitete kao što je njihova.
Večernji.ba: Što vas je motiviralo, odnosno inspiriralo, da režirate dokumentarac o poznatom Mostarcu Stanislavu Puljiću Brzom?
- Originalna ideja je producenta Josipa Blaževića, koja mi je bila zanimljiva, pa sam je odlučila prihvatiti.
Večernji.ba: Režirate filmove, ali ih, naravno, i gledate. Koje filmske autore i filmske aktere posebno cijenite te koje filmove i televizijske serije preporučujete našim čitateljima?
- Osvrnut ću se na trenutačno aktualne filmove. Preporučujem novi film Paula Thomasa Andersona “One Battle After Another”. Taj sam film gledala dva puta u kinu, jednom u Chicagu, jednom u Zagrebu. Projekcija u Chicagu bila je posebno zanimljiva jer su se upravo u tom razdoblju održavali prosvjedi protiv opresivnih migracijskih politika, a film se upravo bavi tom temom. To mi je bilo jedno od boljih filmskih iskustava - ne samo jer sam mogla dublje razumjeti film već i što su ljudi u kinu jako živo reagirali na film - smijali su se i plakali. Dalje, “Smashing Machine” redatelja Bennyja Safdieja oborio me s nogu. Film prati Marka Kerra, UFC šampiona iz 90-ih, i njegove razne borbe (privatne i u ringu). Prelijep, emotivno nabijen film. Odmah uz Bennyja moram spomenuti i njegova brata Josha Safdieja, koji je napravio nevjerojatan film “Marty Supreme”. Ovdje pratimo Martyja Mausera, gotovo prvaka u stolnom tenisu. Ovaj film podsjeća me na to kakvi su filmovi bili prije - epski, s dozom težine koja vas ne napušta ni kada odete iz kinodvorane. Tjera vas da razmišljate o tom karakteru i priči. I za kraj moram spomenuti “Sentimental Value” redatelja Joachima Triera - suvremeni Bergman. Njega sam također morala pogledati dva puta u kinu jer je jednostavno fascinantan - tako zanimljivo prepričavanje priče i struktura, kao i predivne glumačke izvedbe. Ovaj me film na emotivnoj razini najviše dodirnuo.
Večernji.ba: Što trenutačno radite i što planirate ubuduće?
- Trenutačno baš dosta pišem, imam nekoliko projekata koji se tiču pisanja, a jedan od njih je moj prvi dugometražni igrani film. Uz to, imam dosta projekata koje ne smijem otkrivati, kao i dosta nadolazećih spotova.
Večernji.ba: Koliko vas u svemu podržavaju otac novinar i majka liječnica?
- Jako me podržavaju i na svemu sam im neizmjerno zahvalna. Posrećilo mi se da oni razumiju što radim i da su ponosni na mene. Posao kojim se bavim nekada nije baš lagan i zahtijeva puno podrške i strpljenja. Ne bih mogla zamisliti kako bi mi bilo bez podrške. Obitelj, partner i prijatelji su mi stup svega i oni mi čuvaju leđa da mogu gledati prema naprijed.