U novoizgrađenom neboderu Vjesnika napraviti muzej tiskanog novinarstva

U Sarajevu je ratnu noć tog svibnja ‘92. još sablasnijom činila slika plamena koji je gutao neboder Oslobođenja. Nemoćni vatrogasci samo su mogli promatrati kako Srbi ubojitim raketama šire požar. Redakciju nisu mogli ubiti. Ujutro su novine bile otisnute i dijeljene po opkoljenom Sarajevu. I u Zagrebu je Vjesnikov neboder bio na popisu meta koje je “JNA” planirala bombardirati. Večernjak je zbog toga imao spremnu rezervnu lokaciju za redakciju i tiskaru. Rat je ipak preživio bez ožiljaka. Trideset i tri godine poslije u Zagrebu slika slična sarajevskoj. Hladnu noć još ledenijom činila je vatrena buktinja.

Kroz prozore dvanaestog, devetog, šestog… kata Vjesnikova nebodera plameni jezici prkosili su hrabrim vatrogascima. Gorio je hram novinarstva i izdavaštva. Za razliku od ratnog Sarajeva, tog jutra, kao i posljednjih nekoliko godina, iz Vjesnikove tiskare nisu izlazili kamioni s novinama. Bučni strojevi već odavno su utihnuli. Baš kao i žamor u “novinarskoj košnici”.

Iz nebodera i pratećih zgrada jedan po jedan odlazili su Vjesnik, Večernji list, Sportske novosti, Jutarnji list, Poslovni dnevnik, Arena, Danas, Kviz, Studio, Svijet, Start, Vikend, Globus, Glorija, Autoklub… Neki su ugašeni, a neki žive u drugim dijelovima grada. S njima su se iselile tisuće novinara, urednika, grafičara… Brojni su ostali bez posla.

Da, tisak je u nekim redakcijama već odavno “izgorio”. Zato se požar u neboderu doimao kao zloguki prorok o izumiranju preostalih papirnatih izdanja. Ona već odavno teško odolijevaju vatri koja prijeti od brojnih portala i društvenih mreža. Ritual jutarnje kave uz novine već se odavno zamjenjuje buljenjem u mobitel.

Unatoč svemu, tiskovine još uvijek prkose. Poput prepoznatljiva znaka našeg Večernjeg lista na vrhu nebodera. Preživio je pakao od tisuću stupnjeva. Kao da poručuje: ovdje smo počeli prije 66 godina i ovdje, na krovu zgrade, iznad grada, na ovom 67. metru zauvijek ćemo ostati. Barem u kolektivnom sjećanju.

A oni koji su radili u neboderu i njegovim pratećim objektima s nevjericom su gledali kako nestaje njihov drugi dom. U njemu najčešće nije bilo radnog vremena. Novine su se radile s velikom strašću. A onda, kada bi se završile, u “podmornici” bi se čekala prva otisnuta izdanja.

Vjesniku smo bili samo jedan od izdavača. Njegova rotacija proizvodila je četvrtinu jugoslavenske dnevne i tjedne naklade, u Hrvatskoj više od četiri petine. U prizemlju se arhiva čuvala na najsuvremeniji način. A od visokog prizemlja do 16. kata trebalo je cijeli dan kako bi se obišli svi otvoreni uredi. Osobito naš istočni dio (aneks), u koji smo se uselili nakon Univerzijade. Bio je to mali grad koji je, uz tiskaru, imao distribuciju, skladište papira, marketing… Čak i “zračnu poštu”, sustav cijevi pod pritiskom preko kojih se između katova moglo slati pošiljke.

U vrijeme gradnje bio je to jedan od najmodernijih nebodera u Europi. Zagrepčani su ga prozvali “čokoladni toranj” zbog karakterističnih mat smeđih i reflektirajućih narančastih prozora. Nitko nije mogao ni pretpostaviti da bi simbol Zagreba, novinarstva i izdavaštva mogao postati udarna crna vijest. Još će se dugo raspravljati kako se zapalio Vjesnik. I dok znamo motive srpskih vojnika zašto su u ratu srušili sarajevsko Oslobođenje, nikada nećemo prihvatiti razloge zašto su nam neki novi klinci u zgarište pretvorili hrvatski simbol novinske industrije. Zašto novinske divove ruše i u ratu i u miru. Zato u novom Vjesniku treba napraviti muzej tiskanog novinarstva. Ne zbog oproštaja, već kao Feniksu – koji će se ponovno dignuti iz pepela i na krilima tiska još dugo letjeti...