Bosna i Hercegovina ponovno se našla u središtu međunarodnih političkih prijepora, ali ovaj put ne zbog unutarnje krize, nego zbog nesuglasica unutar samog Zapada. Povod je izbor novog visokog predstavnika, no stvarni ulog daleko je širi od jedne diplomatske funkcije.
Posljednja sjednica Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira (PIC) završila je bez dogovora i bez uobičajenog zajedničkog priopćenja, što dovoljno govori o dubini razlika između Sjedinjenih Američkih Država i ključnih europskih prijestolnica. Washington je snažno zagovarao kandidaturu talijanskog diplomata Antonija Zanardija Landija, dok su Njemačka, Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo podržavali francuskog kandidata Renéa Troccaza. Izostanak kompromisa otvorio je prostor i za neuobičajeno oštre poruke iz američkog veleposlanstva u Sarajevu te najave preispitivanja američke uloge u međunarodnoj prisutnosti u BiH.
Iako takve poruke zvuče dramatično, teško je očekivati stvarno povlačenje SAD-a iz zemlje u kojoj je bio ključni arhitekt Daytonskog mirovnog sporazuma. Vjerojatnije je da se radi o obliku diplomatskog pritiska usmjerenog na očuvanje američkog utjecaja u trenutku kada se mijenjaju geopolitički prioriteti i odnosi među zapadnim saveznicima.
No spor oko imena novog visokog predstavnika zapravo prikriva mnogo važnije pitanje: budućnost samog OHR-a. Sve su izraženije naznake da bi se uloga budućeg visokog predstavnika mogla postupno smanjivati, uz rjeđe korištenje bonskih ovlasti, koje su desetljećima predstavljale krajnji instrument međunarodne intervencije u političkom životu BiH.
Upravo je zato europska povjerenica za proširenje Marta Kos jučer u Luxembourgu poručila kako budući visoki predstavnik treba raditi na tome da postane nepotreban te omogućiti BiH puni suverenitet i donošenje odluka bez međunarodnog nadzora. Njezine riječi dolaze u trenutku kada Europska unija nastoji ubrzati proces proširenja. Dok Ukrajina, Moldavija i Crna Gora ostvaruju konkretne pomake prema članstvu, BiH ostaje suočena s pitanjem može li ozbiljno napredovati prema Europskoj uniji dok istodobno zadržava sustav međunarodnog nadzora kakav ne postoji ni u jednoj drugoj zemlji kandidatkinji.
U pozadini cijelog procesa odvija se i šira priča o promjenjivim odnosima između SAD-a i Europske unije. Dok Washington sve veći naglasak stavlja na energetske i strateške projekte u jugoistočnoj Europi, Bruxelles ostaje privržen institucionalnom pristupu temeljenom na reformama, pravilima i konsenzusu. Razlike možda nisu dramatične, ali su dovoljno vidljive da utječu na političke procese u BiH. Pogotovo jer bi novi visoki predstavnik trebao otvoriti procese koji bi mogli voditi prema izmjenama izbornog sustava i uravnoteženijim odnosima među konstitutivnim narodima.
BiH tako ponovno ostaje na geopolitičkoj vjetrometini. Rasprava se više ne vodi samo o jednom diplomatskom imenovanju nego i o budućem političkom modelu zemlje, europskim integracijama, energetskoj infrastrukturi i odnosima između vodećih zapadnih sila.
Najizgledniji ishod nije pobjeda jedne strane nad drugom, nego kompromis. Postupno smanjivanje tenzija između Washingtona i Bruxellesa te evolucija uloge visokog predstavnika prema manje intervencionističkom modelu djeluju kao realniji scenarij od naglih zaokreta. No jedna je činjenica već sada jasna: izbor Schmidtova nasljednika postao je simbol mnogo šire rasprave o tome koliko je BiH blizu političkoj zrelosti potrebnoj za punu odgovornost za vlastitu budućnost. Upravo će odgovor na to pitanje odrediti ne samo sudbinu OHR-a nego i tempo europskog puta zemlje u godinama koje dolaze.