Kolumna

Prvi red mirno smrti u oči gleda

06.02.2021.
u 14:41
Pogledaj originalni članak

Veljača je opet kročila svjetlom Svijećnice. Nosi u svojim rukama sve ove godine. Od one Svijećnice 1945., svijeću kojoj su studeni smrzle voštane suze. Pokušava je na mećavi zapaliti, no ledenim prstima snježna oluja odnese onaj nejaki plamsaj žigice.

Široki Brijeg poput sudbine stoji i prsima sabire sve te oluje, sve te mećave, sav taj bijes i jad što se stisnuo u šaku koja nemilice tuče. Cvili mećava krovovima gimnazije, sjemeništa, crkve, samostana, konvikta. Fratri plaštem zavijeni drže život koliko mogu. Gimnazija izdiše, vanjski konvikt za đake tek s časnim sestrama i fra Fabijanom drži život tog mravinjaka učeće mladeži koja je netragom pobjegla. Sjemeništarci, koji su još tu, uvrli se samostanu u krilo, otišli s profesorima mlinici da goli život sačuvaju. Neki su i Gornjem Gracu pošli. Fra Dobroslav Šimović najviše uz ratno sklonište druguje, tu pod pinijama djecu uči, da bi se čim prije od granata i zrakoplova u sklonište mogli uvući.

Vojnici napuštaju svoje rovove na Bakamuši, na Burića brijegu i kod Šuškovih kuća. Narod je u procesiji krenuo sa svijećama u rukama Svijećnici, a fra Vojislav im veli:

Nema sv. mise. Nema blagoslova svijeća, crkva je pod stalnom vatrom.

I veli:

A oni k’o jedan, samo se okrenuše i netko povika: ‘Amo u Ljuti Dolac!’

I zamače povorka u tom tužnom jutru. Kroz buru se čuju Očenaši i Zdravomarije. Brijeg i samostan mirni, rekao bi čovjek, stoje.

A samo pola godine ili nešto više, ranije, došla cijela obitelj samostana pred ulazna vrata. Fra Bruno Adamčik reda cijelu skupinu, da se svakom lice vidi. Stota je obljetnica odcjepljenja od Bosne Srebrene. Godina 1844. i Godina Gospodnje 1944. Na ulaznim vratima harnog Gospina samostana dva broja kućna 139 i 25 i ploča Croatia osiguranja, lijepo se na fotografiji vide. Obitelj samostana sjela sa svojim provincijalom, fra Leom, i fotografirala se. I gotovo su sve s te fotografije, koju je vrijeme sačuvalo, krvavo ubili. I ploču ponad ulaznih vrata uništili.

A oni s fotografije gledaju. Smireni, sigurni u ono što žive. Bez imalo straha pred onim što je pred njima. Vječnost im se odsjeva u zjenicama. Cijeli prvi red osim jednog su ubili. Partizani! In odium fidei. Fra Stanko Kraljević s rukama na koljenima, do njega fra Jozo Bencun. Fra Stanka su pred ratnim skloništem hicem iz revolvera smakli i niz stube gurnuli, a fra Jozu iz samostana sv. Petra i Pavla u Mostaru odveli, mučili, ubili i u valove hladne Neretve strmoglavili.

Za fra Marka Barbarića Lesku vele da je na smrtnoj postelji susret s Bogom čekao. Svukli su ga niz stube s kata. Glava mu nemilo o rub stuba udarala. Dovukli ga do ratnog skloništa i tu ga zatukli. Još ljudi po Širokom Brijegu pričaju da su mu ruke žicom vezali, uspravili ga, držali, jer je nemoćan bio. Jedan mu je partizan raspelo pružio:

- Popljuj ga i pogazi, imate svi živote!

A Marko je nemoćnim glasom molio:

- Ruke mi odvežite.

Odvezali su mu ruke. Primio je raspelo u svoje drhtave i slabe ruke. Suze su na raspetoga Isusa padale. Fra Markove suze. Vele da je rekao: - Isuse moj, vjerno sam Ti služio punih 80 godina. Što je još ovih nekoliko minuta?!

Ubili su ga. U ratno sklonište ubacili, polili benzinom i spalili. Ratno su sklonište zatrpali zemljom i na njega straže stavili. Do fra Marka u tom prvom redu sjedi fra Mato Čutura. Njega nisu ubili. On je 1945. nakon ubojstva provincijala bio provincijal. No srce nije izdržalo. Fra Mato Čutura, prvi profesor u Širokom Brijegu s doktoratom znanosti, nije sve to mogao izdržati. Srce je za braćom puklo. A do njega sjedi fra Leo. Provincijal Hercegovine. Njega su s još šest braće mučili i u Neretvu bacili.

Do fra Lea sjedi fra Krešimir Pandžić. On je ex provincijal. Bio je u Mostarskom Gracu. Gore su ih na grebenu prema Gostuši šestoricu ubili.

Kako su se baš na fotografiji poredali. U sredini fra Leo, s jedne bivši i s druge budući provincijal. I svi su u vječnom kolu krvavog vijenca svoje Provincije. Do njih je ravnatelj gimnazije. Fra Radoslav Vukšić. Odveli ga s osmoricom braće što su se u mlinicu sklonili put Splita. I nikada ga više. Ubijen na nepoznatom mjestu, za grob mu se ne zna. I na kraju tog prvog reda još jedan divni starac. Fra Ivo Slišković. Mirno smrti u oči gleda. I raduje se svom susretu sa svojim Bogom.

Gore su se na fotografiji redovi malo izmiješali, ali je većina te braće ubijena. Tek pukim slučajem netko živ ostade.

A prvi red s fotografije te sjedi poput neke pismene sa stećka. Kao da sriče epitaf svojoj zajednici, svom Širokom Brijegu, stotoj obljetnici, jubileju. Dušama im kroče koraci putevima teškim, klancima uskim, stazom strmom. Svaki je u svom hodu. Svaki od njih poput isklesanog slova i svi skupa kao da poruku ispisuju:

- Tu smo, ase, ovdje, na Širokom Brijegu svom. Tu ostajemo dovijeka.

Krvnici su se podsmjehivali, oluje bješnjele, magle i snjegovi izmjenjivali. A oni sjede u tom prvom redu spokojni kao djeca. Mudri kao kraljevi što su zvijezdu ugledali, i ona im u oku sja. Ustaju jedan po jedan s te fotografije. Uzimaju život u naručje i Bogu ga predaju. Fra Leo gleda po svojoj braći sav ponosan. Ukrižio ruke na prsima. Svakog od njih u dušu poznaje. I na svakog je od njih ponosan. I oni na njega. Crkva je tiho vidala svoje rane. Njezine kamene suze miješaju se s onim voštanim od svijeća Svijećnice. Ponosno stoji Gospina bazilika i svoje sinove, svoje fratre, svoju toliku djecu, puk svoj, zadnji put gleda i pogledom vječnosti ispraća. Blažena Djevica Marija, Gospa Širokobriješka, ogrnula plavi plašt preko ramena, ruke sklopljene nebu upravila. Sin svoga za svoju širokobriješku djecu moli. Anđeli joj pod nogama oblake drže. A stari hrast zašumio nije. Svakim svojim smrznutim pupom i osušenim listom zašutio. Gleda i pamti. Fratri u prvom redu već vječnosti kao njegovo lišće padaju. Sjede oni, a povijest teče. I godina po godina kao da godove životnom stablu slažu. Evo je sedamdeset i šest ljeta tomu.

Pogledajte na vecernji.hr

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.