Kolumna

Dragi Gorane, oprosti, ali mržnju ipak ne znam objasniti

Foto: Screenshot/TV
Dragi Gorane, oprosti, ali mržnju ipak ne znam objasniti
14.01.2023.
u 20:05
Pa baš na ovom Vrbanja mostu gdje sam dogovarao kolumnu krvlju je ispisana potresna ljubavna priča. Ali, da, ubila ju je mržnja. Admira i Boško te su ratne '93. htjeli pobjeći iz opkoljenog Sarajeva
Pogledaj originalni članak

I  dok prelazim Vrbanja mostom na drugu stranu Miljacke prisjećajući se ratne priče kako su na ovom mjestu ubijeni sarajevski Romeo i Julija, u stvarnost me vrati zvonjava mobitela. Na zaslonu - Goran Gerovac, urednik Obzora. Odlučio je, kaže, ovaj tisućiti broj Obzora posvetiti - riječima. Svatko od kolumnista trebao bi prokomentirati jednu. Meni zadaje - mržnju. Kada smo završili razgovor, razmišljam o tome zašto sam prihvatio tako tešku, sumornu riječ. Zašto nisam dobio neku lakšu, vedriju, recimo, prikladniju tisućitom broju: jubilej, slavlje, mir, zajedništvo, tolerancija, pobjeda... Ili pak ljubav. Je li to zato što pratim teme iz BiH?! Pa baš na ovom Vrbanja mostu gdje sam dogovarao kolumnu krvlju je ispisana potresna ljubavna priča. Ali, da, ubila ju je mržnja. Admira i Boško te su ratne '93. htjeli pobjeći iz opkoljenog Sarajeva. No, snajperisti skriveni na brdu iznad mosta bili su brži. Iako smrtno ranjena, djevojka, Bošnjakinja, uspjela je dopuzati do svog mladića, Srbina. Umrli su zagrljeni. Njihovu ljubav besmrtnom je učinila nečija mržnja.

Nigdje kao ovdje u Bosni (i Hercegovini) nije tanka nit između empatije i antipatije. Gotovo su u zagrljaju. Često smrtonosnom. Previše je ljubavi u ovdašnjim mržnjama. Zašto je to tako, te sam večeri dugo tražio razloge. Kroz prozor hotela Holiday gledao sam kako se gradska rasvjeta uklapa u sarajevsku mračnu noć. Novogodišnje lampice pokušavale su nadjačati blještavilo ogromnih agresivnih displeja. Sukob svjetla i tame upotpunjavao je skladnu sliku velegrada. Grad i mračna brda u zagrljaju s kojih je u ratu pucano na njega zajedno su tonuli u san. Zatomljeni u svoje prošlosti i različitosti. Mržnja, zakopana negdje plitko ispod zemlje, kao da prijeti izbiti na površinu poput vulkana sa svim svojim otrovima. Mržnja je ovdje najotrovniji i često najsmrtonosniji virus. Brzo se širi i pogoduje mu zemlja u kojoj žive različiti narodi, vjere, kulture, tradicije… Iako, valjda, svi znaju od čega nastaje i kako se prenosi, za nj nikada nije pronađen lijek. Dapače, "znanstvenici" se trude još više ga osnažiti. Baš kada se malo pritaji, onda se ponovno vrati, još goropadniji i smrtonosniji.

"U toj zaostaloj i ubogoj zemlji, u kojoj žive zbijeno četiri razne vjere, trebalo bi četiri puta više ljubavi, međusobnog razumijevanja i snošljivosti nego drugim zemljama", prisjećam se misli Ive Andrića. U njegovim pripovijetkama ponovno pronalazim objašnjenja zašto se ovdje ciklično ponavlja povijest. Nobelovac je to proročanski opisao kroz pismo svog prijatelja, židovskog liječnika Maksa Levenfelda. On mu se pravdao zašto zauvijek bježi iz "Bosne": "... Tko u Sarajevu provodi noć budan u krevetu, taj može čuti glasove sarajevske noći. Teško i sigurno izbija sat na katoličkoj katedrali: dva poslije ponoći. Prođe više od jednog minuta (točno sedamdeset i pet sekundi, brojao sam) i tek tada se javi nešto slabijim, ali prodornim zvukom sat s pravoslavne crkve, i on iskucava svoja dva sata poslije ponoći. Malo za njim iskuca promuklim, dalekim glasom sahat-kula kod Begove džamije, i to iskuca jedanaest sati, avetinjskih turskih sati, po čudnom računanju dalekih, tuđih krajeva svijeta! Jevreji nemaju svoga sata koji iskucava, ali Bog jedini zna koliko je sada sati kod njih, koliko po sefardskom, a koliko po eškenaskom računanju. Tako i noću, dok sve spava, u brojanju pustih sati gluhog doba bdi razlika koja dijeli ove pospane ljude koji se budni raduju i žaloste, goste i posprema četiri razna, među sobom zavađena kalendara i sve svoje želje i molitve šalju jednom nebu na četiri razna crkvena jezika. A ta razlika je nekad vidljivo i otvoreno, nekad nevidljivo i podmuklo, uvijek slična mržnji, često potpuno istovjetna s njom".

Iz polusna prisjećanja Andrićeve Bosne razbudila me škripa tramvaja. Zatvaram prozor i navlačim teške zastore. Iza njih ostavljam tamu i svjetlost grada. Ali, je li mržnja samo prepoznatljivi proizvod "made in Bosnia and Herzegovina"? "Neeee!", gotovo sam htio vrisnuti u hotelskoj sobi. Nepravedno je samo prema toj zemlji pripisivati takvu unikatnost. Andrićevo opisivanje "bosanske mržnje" može se odnositi na sve gradove i države svijeta. Ona pokreće ratove među narodima, među drugima i drukčijima, tučnjave i svađe među ljudima, nemire unutar svakoga onoga koga ona svlada. Taj najrazorniji osjećaj mnoge ispunjava zadovoljstvom. Prepuni su ga oni koji svoje frustracije liječe na društvenim mrežama. Oni što žive od ubijanja drugih?! Sinoć sam s nemirnog Balkana doputovao u "uljuđenu" Europsku uniju. Iz Sarajeva u Zagreb. Nisam primijetio da sam, ulazeći u Schengen, s druge strane granice iza sebe ostavio mržnju. Dapače! Sve je slično. Dok sam iz svog zagrebačkog stana promatrao svjetla metropole, gledao sam kako blještavilo adventa pokušava nadomjestiti malodušje nekih njegovih žitelja.

Poput Maksa Levenfelda, i ja u nekim sitnim satima pišem uredniku Obzora. Dragi Gorane, oprosti, ali mržnju ipak ne znam objasniti. Ne znam ni kako se proširila planetom. Umjesto kolumne, predlažem da osnujemo institut u kojemu ćemo okupljati znanstvenike da je istražuju. Jedino sam siguran da bosanska mržnja nije specifična. Ona je univerzalna, jednaka svuda u svijetu, poput vode i zraka. I ovdje, u Zagrebu, na svakom je koraku prepoznajem. Čak sada, između Božića i Nove godine, još je uočljivija. Gotovo mogu dotaknuti stranačke, nacionalne, vjerske, regionalne, medijske i druge nepodnošljivosti. Pretpostavljam, bit će je i prema tebi jer si uspio dosegnuti tisućiti broj. Zar misliš da se uspjeh nekome prašta?! Uspjeh se mrzi. Zato, pretvarajmo se kako vjerujemo da se svi vesele ovome jubileju. Možda je taj privid, kao i otrcane novogodišnje čestitke, andol protiv ove neizlječive bolesti. Za njezino ozdravljenje potrebna je iskrena ljubav cijelog svijeta i svakog čovjeka. Ona bi jedino mogla zaustaviti 20 velikih ratova koji su upravo u tijeku i tisuće drugih manjih sukoba. I milijarde onih naših, osobnih. Nadam se da nećeš zamjeriti što ti šaljem tek ovo pismo, a ne očekivanu kolumnu. Pozdrav od bosanskohercegovačkog kolege koji se, poput Maksa Levenfelda, bježeći od mržnje, s njom sudarao u svakom kutku planeta. Pa čak i onda kada je bila u zagrljaju s ljubavlju. 

 

Pogledajte na vecernji.hr