Davno je to bilo.
Prije pedesetak godina, pod svodovima sarajevskoga Pravnog fakulteta, tada jedinog u Bosni i Hercegovini, s vremena na vrijeme, susretao sam dvije godine mlađeg studenta Ivana Anđelića. Svojim otmjenim držanjem nije bilo teško predvidjeti kako će on jednoga dana biti nositelj časnih zanimanja suca, odvjetnika, pravnog stručnjaka ili filozofa pravnih znanosti. Godine rata, na sreću, ovog mudrog čovjeka iz rodnog Konjica dovele su do Mostara. Tako je uvijek kada u određenom gradu, u određenoj sredini i državi stvari krenu naopako - kada opaki ljudi, kao psi kada se otrgnu s lanca, počnu stvarati novi red i oskudnu, tijesnu i ubogu zemlju učine još oskudnijom, još ubogijom, u pravom smislu riječi - nesretnom.
Prije dvije stotina godina, baš kao i danas, moglo se postaviti pitanje: što je Bosna i Hercegovina, koji narodi u njoj žive, zbog čega se neprestano prepiru i ratuju? Nije jednostavno naći odgovor na to složeno i teško pitanje. U posljednjih tridesetak godina pratim što ovaj mudri Konjičanin, sada moj sugrađanin, radi, što piše i što propovijeda. Stekao sam uvjerenje kako je on našao odgovore na svako od tih pitanja.
U miru i dostojanstvu, kao pravni mudrac, on je sposoban razgovarati sa svakim čovjekom, a da pritom nije važno kada je i gdje je rođen, kojeg je duhovnog opredjeljenja i svjetonazorskog usmjerenja. Sretan je svaki grad u koji se ovakvo stablo, široke krošnje i još širih grana i grančica, nastani i u njemu počne raditi i stvarati.
Za ovaj razgovor ravnatelja Hrvatskog leksikografskog instituta u Bosni i Hercegovini zatekao sam za radnim stolom zamišljena pogleda koji je, očito, usmjeren prema nekom problemu kojemu se ne nazire ni lijek ni rješenje.
Javnosti je malo poznato kako je započet veliki kulturološki projekt Hrvatske enciklopedije Bosne i Hercegovine i kakvi su uopće ozračje i suradnja među više od 180 znanstvenika?
- Projekt je osmišljen i programiran u okviru Hrvatskog društva za znanost i umjetnost u Sarajevu na čijem je čelu bio veliki znanstvenik prof. dr. sc. Nikola Filipović, koji je još tijekom drugog dijela posljednjeg rata inicirao projekt “Leksikon Hrvata Bosne i Hercegovine”. Taj veliki znanstvenik je pred rat radio na separatu Bosna i Hercegovina za potrebe Opće enciklopedije Jugoslavije, istoimenog Leksikografskog zavoda na čijem je čelu bio Miroslav Krleža. Projekt je prvotno nazvan “Leksikon Hrvata u BiH” koji je trebao obuhvatiti povijest, zemljopis, znanost, institucije i događaje od prapovijesti do suvremenog doba, a u personariju - Hrvate i predstavnike drugih naroda i narodnosti u BiH koji su bitno utjecali na Bosnu i Hercegovinu.
Dobio je suglasnost da se izaberu najkompetentniji znanstvenici iz svih područja i ostali intelektualni potencijali za taj opsežan i značajan projekt. Znao je što za jedan narod i državu znači sinteza svega što ona u povijesnom, zemljopisnom i znanstvenom smislu predstavlja. Donesena je i potpisana odluka od Hrvatskog društva za znanost i umjetnost iz Sarajeva, Sveučilišta u Mostaru, Vrhbosanske metropolije, Hrvatskog kulturnog društva Napredak, Hrvatske zajednice Herceg Bosne, Hrvatske zajednice iseljenika Bosne i Hercegovine i Matice hrvatske (ogranaka Sarajevo i Mostar) 1999. godine o imenovanju osoba za pojedine grane znanosti, kulture i umjetnosti.
Njegova nevjerojatna upornost u realizaciji tog projekta nadahnut će većinu pristati na suradnju gdje se, s vremenom, popunilo više od 180 znanstvenika sekularne orijentacije, visokoškolskih crkvenih ustanova i neovisnih intelektualaca. Operativno, projekt se vodio u Sarajevu i Mostaru s osobljem i opremom Hrvatske zajednice Herceg Bosne. Tada sam bio tajnik projekta i koordinator svih aktivnosti. Pripremio se abecedarij pa su potom počeli stizati mali, srednji i veliki članci. Uzor su nam bile silne edicije enciklopedijskih izdanja Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža.
Budući da leksikografija ima posebne metode u svom radu, a prispjela građa pristizala je u velikom obujmu, mi, neiskusni, zatražili smo prijam i pomoć od ravnatelja Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža Dalibora Brozovića, jednoga od najvećih jezikoslovaca za hrvatske i slavenske jezike. Nakon izlaganja odgovorio nam je kako takav projekt ne možemo uopće izraditi i objaviti jer nemamo potrebna znanja, opremu, arhive i stručno osoblje. Odgovorili smo kako ćemo nastaviti posao jer imamo jasno definiranu odluku i zahtjev od najvećih hrvatskih institucija Bosne i Hercegovine. Nakon određenog vremena predložio je da se dr. sc. Ivan Markešić, rođen u Rami, a nalazi se u djelatnom radnom odnosu u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža, u svojstvu zamjenika glavnog urednika i izvršnog urednika, uključi u projekt, što je učinio i silnim naporom doveo do kraja prvi svezak. Kako je posao odmicao, vidjelo se kako se na postojeći način neće moći, a postojao je stalni financijski deficit za troškove oko priređivanja djela, Glavno vijeće Hrvatske zajednice Herceg Bosne donijelo je odluku i ustupilo početni kapital te se formirao Hrvatski leksikografski institut Bosne i Hercegovine i registrirao na Županijskom sudu u Mostaru kao posebna pravna osoba – ustanova. Imenovan sam ravnateljem tog Instituta.
Prof. dr. sc. Nikola Filipović razbolio se i umro 2001. godine, a intenzivno smo radili na usavršavanju koncepcije djela na ujednačavanju kriterija te se u potpunosti opredijelili za koncepciju. Osnovni pristup bio je da je djelo znanstveni proizvod i da se pokuša što više primaći istini koju nude arhivska i knjiška vrela, da se Bosna i Hercegovina prikaže kao jedinstvena cjelina u sadašnjosti njezinih državnih granica, da se Hrvatima u dijelu personarija dadne potpuni kapacitet doprinosa, Katolička crkva prikaže kao element konstituiranja i pregoleme kulturološke dimenzije glede Hrvata i veza s europskom uljudbom, da se nipošto ne smije bacati sjena na dosege drugih dvaju naroda i ostalih narodnosti u Bosni i Hercegovini te da se, bez ustezanja u dijelu personarija prikažu u svim znanstvenim, kulturnim, umjetničkim i sportskim dostignućima osobe drugih koji žive na ovim prostorima, od prapovijesti do suvremenog doba.
Sve redakcije područja prihvatile su ovu koncepciju pa je suradnja tekla bez ikakvoga zastoja u potpunom skladu i zdravim akademskim raspravama, zajedno - sekularni i crkveno-teološki suradnici. Naša urednička suradnička mreža u to doba bila je uglavnom iz Sarajeva jer je osnovna znanstvena baza postojala u okviru Hrvatskog društva za znanost i umjetnost u Sarajevu, a Sveučilište u Mostaru uzimalo je puni znanstveni zamah. Također smo koristili znanstveni izbor iz Banje Luke, Tuzle i Zagreba, od visokoobrazovanih osoba rođenih i podrijetlom iz Bosne i Hercegovine. Bili smo zadovoljni razvojem projekta i pokretač projekta prof. dr. sc. Nikola Filipović me, na bolesničkoj postelji, pozvao u bolnicu te, nakon razgovora, ostavio poruku da se, ako se dogodi ono najgore, taj projekt završi.
Kada je formiran Hrvatski leksikografski institut, akademik Dalibor Brozović imenovan je za prvoga predsjednika Znanstvenog vijeća Instituta. Silno se trudio popularizirati projekt i stalno pomagao oko njegove realizacije te utjecao da Leksikografski zavod Miroslav Krleža promijeni svoj stav te prihvati naš Institut sa svega nekoliko profesionalnih djelatnika kao drugu leksikografsku ustanovu kod Hrvata uopće. Za njegova života tiskali smo prvi svezak, a on me pozvao u Zagreb tjedan dana prije smrti i ponovio iste riječi prof. dr. sc. Nikole Filipovića s molbom da se završi taj projekt. Na dan njegova pokopa na Mirogoju, uza sve počasti kao dopredsjedniku Sabora Republike Hrvatske u ratnom razdoblju (1991. – 1995.), održana je promocija prvog sveska u prepunoj dvorani Narodnog pozorišta u Sarajevu.
Radi li Hrvatski leksikografski institut BiH i druge projekte?
- Naravno, kao i sve leksikografske ustanove tako i ovaj ima čitav niz projekata koji se trenutačno rade i nekoliko koji čekaju financijsko vrijeme. Uz prvi projekt Hrvatske enciklopedije BiH, čija su dva sveska tiskana, dovršeno je 70% građe za sljedeća dva - od slova K do Ž. Već smo dovršili više od 60% građe za projekt “Tko je tko u Hrvata BiH”. Taj projekt smatramo iznimno važnim baš u ova teška vremena depopulacije Hrvata u BiH i želimo prikazati kako imamo jako veliki broj znanstvenika, umjetnika, gospodarstvenika, kulturnih djelatnika i sportaša čiji postotak nadilazi prosječan broj stanovnika u mnogim susjednim državama. Ti živući Hrvati naša su budućnost i moraju se naći u jednoj knjizi.
Također smo u izradi projekta “Povijesni atlas u Bosni i Hercegovini” koji je koncepcijski različit od već urađenih u BiH, a čeka povoljnije vrijeme za financiranje tiskanja, kao i projekt “Veliki enciklopedijski zemljopisni atlas Bosne i Hercegovine”, koji nikada nije rađen isključivo za ovu zemlju sa svim relevantnim podacima koje on mora imati. Dosad su rađeni samo mali školski atlasi. Treba napomenuti kako godinama postoji program, pa čak i znanstveni potencijal da se uradi posebna “Enciklopedija Hercegovine”. Hercegovina je iznimno povijesno zanimljiva regija Mediterana, gdje su se sastale mnoge kulture. Jednostavno: ona je sva povijesno naslagana kao knjiga, prebogato obrađena u raznim izvorima domaće i inozemne provenijencije. S obzirom na to da, prema Daytonskom sporazumu, dio nje pripada Republici Srpskoj, razgovarao sam u Akademiji nauka i umjetnosti Republike Srpske da zajednički izradimo tu enciklopediju u potpunoj multietničkoj redakciji na bazi - jedan Hrvat, jedan Bošnjak, jedan Srbin za svako područje znanosti, a da nositelj ovog posla bude HLI BiH. Odazvali su se pozivu i pristali.
Osobito sa stajališta ravnopravnosti i konstitutivnosti Hrvata u BiH, postavlja se bolno pitanje ujednačenosti i istinitosti historiografskih knjiga koje su u posljednjih 30 godina Srbi i Bošnjaci tiskali u velikom broju, uglavnom s njihovim dominantnim tezama. Posljednju knjigu koja je tiskana o povijesti Hrvata napisao je franjevac dr. Dominik Mandić prije 70 godina. Sa stajališta povijesnih vrela, povijesti filozofije i metodologije, logična je izrada nove. Projektirali smo izradu potpuno nove povijesti Bosne i Hercegovine. Postigli smo suglasnost da se na čelu te redakcije nađe uvaženi prof. dr. Srećko Džaja, raniji profesor povijesti na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, potom na sveučilištima u Njemačkoj, uz velikog medijavelista pokojnog prof. dr. Dubravka Lovrenovića i čitav niz drugih povjesničara poznatih u europskim znanstvenim krugovima. Do realizacije projekta nije došlo jer nismo mogli osigurati ni minimum financijske potpore.
Za ovaj opsežan leksikografski posao potrebna su ne samo financijska sredstva nego i opće društveno suglasje. Tko sve podržava ove projekte?
- U početku je to išlo spontano, prije svega, zahvaljujući autoritetu pokretača prvog projekta prof. dr. sc. Nikole Filipovića koji je, kao predsjednik Hrvatskog društva za znanost i umjetnost u Sarajevu, uvjerio najveće hrvatske ustanove da prvi projekt zaživi. Shvatili su kako će okupljanjem znanstvenika svih profila, neovisno o političkom opredjeljenju, izdižući se iznad dnevnopolitičkih opredjeljenja, privoliti većinu autoriteta da se uključe u aktivnosti. Uspjeli smo iznad naših očekivanja, pa čak s oduševljenjem privolili autore i druge sudionike u projektima da uz mizerne naknade rade na projektima. Tako u redakcijama rade simpatizeri HDZ-a, SDP-a, politički potpuno neangažirani, teisti, ateisti, agnostici, svi samo kao istinski znanstvenici.
Važno je da je ovaj koncept prihvatila i naša Katolička crkva koja je i najupornija u želji da se znanstvena istina predstavi javnosti. Projekte podržavaju Sveučilište u Mostaru, Hrvatska akademija za znanost i umjetnost u Mostaru, HKD Napredak iz Sarajeva i Mostara, Hrvatsko društvo za znanost i umjetnost iz Sarajeva, Matica hrvatska Sarajevo - Mostar, sve biskupije i crkveni svećenički redovi u Bosni i Hercegovini. Treba napomenuti kako smo određeni financijski doprinos Vrhbosanske nadbiskupije, Mostarsko-duvanjske biskupije i Banjolučke biskupije primili za završavanje ovih projekata.
Imamo potpisane pisane sporazume o znanstvenoj i tehničkoj suradnji s HAZU-om u BiH, ANU-om BiH, Leksikografskim zavodom Miroslav Krleža, Institutom Ivo Pilar iz Zagreba i nekim drugim znanstvenim institucijama. Moram istaknuti samo neke od mnogih koji promoviraju i zalažu se za realizaciju najvećeg i ostalih projekata, od kojih ističem vrhbosanskog nadbiskupa kardinala Vinka Puljića, biskupa koadjutora vrhbosanskog Tomu Vukšića, pomoćnog biskupa vrhbosanskog u miru Peru Sudara, biskupa banjolučkog Franju Komaricu, biskupa u miru Mostarsko-duvanjske biskupije Ratka Perića i provincijale franjevačkih provincija.
Kako su u javnosti primljeni prvi i drugi svezak?
- Redakcija je s priličnom dozom straha izišla u javnost nakon tiskanja prvog sveska 2009. godine, očekujući reakcije relevantnih znanstvenih krugova iz raznih oblasti, predstavnika brojnih ustanova, uglednih intelektualaca i uopće najšireg čitateljskoga kruga ljudi. Nakon promocije u zgradi Narodnog pozorišta u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci i brojnim drugim gradovima nije upućena ni jedna javna zamjerka u bilo kojem medijskom ili znanstvenom prikazu.
Nakon izlaska drugog sveska oba su javno predstavljena u Splitu i Osijeku, gdje je ponovno potvrđena ispravnost koncepcije te vjerodostojnost članaka i autora. I jedan i drugi svezak poslani su u nacionalne knjižnice većine europskih zemalja. Između ostalog, preko apostolskog nuncija u Sarajevu Alessandra D’Errica poslana je u vatikanske knjižnice. Rukovoditelj vatikanskih arhiva i biblioteka kardinal Raffaele Farina je u svom pismu zahvale istaknuo kako će ova knjiga služiti za diplomatske odnose Svete Stolice s Bosnom i Hercegovinom. Oslobođena straha nakon prvog sveska, redakcija je uredila i tiskala drugi i priredila 70% građe za treći i četvrti završni svezak. U dnevnim, tjednim tiskovinama i znanstvenim uracima izašli su prikazi tog djela u pravilu na čitavoj stranici ili više kao znanstveni prikazi.
Kako se financiraju ti megaprojekti u kojima sudjeluje toliko autora i koliki je trošak uopće, od pripreme, izrade, grafičkog i dizajnerskog opremanja, do tiska?
- Potrebno je za kraj ovoga razgovora jasno izreći potpunu istinu, ma koliko to izgledalo paradoksalno, da je prilikom izradbe ovih zahtjevnih projekata i uopće u radu Instituta jedini problem financiranje vrlo skromnog broja djelatnoga dobro obučenog osoblja, minimalni troškovi uredskoga materijala, obnova i popuna opreme te suvremeni računalni programi i preskromni autorski honorari. Institut se ne nalazi ni na jednom proračunu, već živi od donacija, rijetkih sponzora, pomoći raznih ustanova te sudjelovanja na javnim natječajima koje raspisuje Vlada Republike Hrvatske, kojoj najsrdačnije zahvaljujemo. Međutim, ovi projekti su, prije svega, plod rada domaćih znanstvenika i obrađuju tematiku države Bosne i Hercegovine te Hrvata kao njezina konstitutivnoga naroda. Nema ni jedne misli na nekoliko tisuća stranica, fotografije, povijesne i zemljopisne karte koja povređuje bilo koji narod ili baca sjenu na njega.
Institut, kao znanstvena ustanova, uopće ne sudjeluje u zauzimanju stavova iz dnevnopolitičkoga života i ima punu znanstvenu autonomiju neovisno o bilo kojoj stranki koja participira u vlasti, već svu produkciju temelji na službeno utvrđenim znanstvenim vrelima. Možda izgleda nevjerojatno, ali za punih 20 godina nikada nitko od predstavnika vlasti ili drugih struktura nije sugerirao ni jedan stav vezan uz obradu bilo koje teme. Bez pretenzija mogu tvrditi kako smo sasvim rijetka ustanova u Bosni i Hercegovini koja autonomno djeluje i zbog toga svi znanstvenici, a njih je više od 180, rado prihvaćaju obvezu doprinosa uz mizeran novčani iznos.
Najveći materijalni doprinos dala je Hrvatska zajednica Herceg Bosne ustupajući prostor, dio opreme i u početku osoblje, za što mogu zahvaliti mr. Vladimiru Šoljiću, predsjedniku njezina Glavnog vijeća, koji je prije 20 godina shvatio značaj projekta i osjetio dobru volju znanstvenika. Zbog općeg ekonomskog stanja u BiH, izazvanoga djelomično i pandemijom, prihodi su se potpuno smanjili, osoblje već dulje od pet mjeseci ne prima minimalnu plaću, a ravnatelj i uža redakcija više godina nisu dobili nikakvu naknadu. Izgleda kako će se, i uz rezultate te savladane sve organizacijske, metodološke i tehničke pretpostavke, Institut morati ugasiti.
Moram s najvećim pijetetom zahvaliti pokojnim profesorima dr. sc. Nikoli Filipoviću, akademiku Daliboru Brozoviću i akademiku Božidaru Matiću koji su zajedno sa svima suoblikovali ove projekte i svi su nas uoči odlaska u vječnost na našim zajedničkim posljednjim sastancima na bolesničkim posteljama kao oporukom obvezali dovršiti ovo djelo i ostale programirane projekte. Mene su osobno zadužili napisati autorsku knjigu “Kako je nastala Hrvatska enciklopedija Bosne i Hercegovine”. To ću i učiniti bez obzira na to hoće li se djelo završiti ili ostati na 50% planiranoga. Bit će to zanimljivo štivo u kojem ću u detalje iznijeti sva postignuća i poteškoće, ističući imenom i prezimenom osobe koje su aktivno pomagale, kao i one koje su se, uz mnogobrojne molbe u pisanoj ili usmenoj formi, oglušile, što je drugi izraz za opstrukciju.
Naravno, moram spomenuti i glavnog urednika Hrvatske enciklopedije Bosne i Hercegovine akademika Jakova Pehara koji je aktivno sudjelovao u ukupnom razvoju djela te goleme zasluge zamjenika glavnog urednika i izvršnog urednika prof. dr. sc. Marka Karamatića i prof. dr. Ivana Markešića.
