Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Vijesti

U teška ratna vremena razvijao je u Međugorju duhovnost, svima pomagao, tješio uplakane, pokretao projekte...

25. studenoga 2020. u 17:07 0 komentara 274 prikaza
Pogledajte galeriju 1/4

“Svetkovinom Krista Kralja približili smo se kraju crkvene godine. Ostalo je još nekoliko dana i ući ćemo u razdoblje priprave za Božić, odnosno vrijeme zvano došašće. Zbog toga Crkva ovih posljednjih tjedana pred sve vjernike stavlja tzv. posljednja vremena. Jedan od onih koji je već stao pred Božje lice jest fra Slavko Barbarić. Bilo je to prije 20 godina. Nismo ga zaboravili i nećemo jer je bio Božji svjedok dok je hodio ovom zemljom”, rečeno je jučer na početku mise u povodu 20. obljetnice smrti međugorskog franjevca fra Slavka Barbarića u koncelebraciji više svećenika.

Život za Međugorje i vjeru

- U suvremenoj povijesti naročito su odjeknule riječi Kraljice Mira, kako svjedoče vidioci. Svrnuta nam je pozornost na teško stanje u kojem se nalazi današnje čovječanstvo. Izlaza iz svega ima, ako ga želimo prihvatiti. Po riječima Kraljice Mira, taj put vodi preko molitve, posta, obraćenja, ispovijedi... Riječi Kraljice Mira nisu riječi Svetoga pisma pa ih možemo prihvatiti ili ne. Sva ta događanja spadaju u tzv. privatne objave koje nisu zapovjeđene da ih se neizostavno moramo držati. Zbog toga u svemu trebamo ići sa svojom Crkvom. Jedan od bitnih kriterija, kaže ona, jest razlikovanje duhova, kako nam to uostalom svjedoči povijest kršćanske duhovnosti. Bog je djelovao i djeluje u svakom vremenu, samo kroz molitvu i razmišljanje treba Njegov govor očistiti od svih drugih naslaga. Jedan od onih koji je to zaista nastojao bio je fra Slavko Barbarić. Ne samo kada je kao dušobrižnik došao u župu Međugorje nego i prije toga. Jasno se to moglo pratiti još od njegovih studentskih dana.

Tražio je Boga, ali ne sam, nego zajedno s drugima. I pritom mu nije bilo lako. Svoje dušobrižničko djelovanje započeo je u nesretno jugokomunističko vrijeme. Izgledalo je tada da će ono još dugo trajati. A njemu se nije dalo biti bez Boga. Poučavao je mladež dobrome životu i vladanju, počeo je raditi s molitvenim skupinama i došao je pod udar zloga. Jugokomunisti su ga uzeli na zub. A on se nije predavao. Poslan je i na studij religiozne pedagogije, koju na kraju doktorira. Pojavom događaja u župi Međugorje spremno se priključuje pomoći koliko može. Nije žalio sebe, obziran je bio prema drugima, svjestan je da su povijesna vremena pred nama - rečeno je jučer na misi u Međugorju. Naglašena je i jedna priča. “Govori o čovjeku koji je krenuo na hodočašće kako bi susreo svetoga pustinjaka i zamolio ga za savjet. Kad ga je susreo, upitao ga je: “Ako bi ti ostao samo jedan dan života, kako bi ga proživio?”

Stari pustinjak odgovori: “Hm, najprije bih izmolio jutarnju molitvu... Potom bih skuhao čaj i krenuo zalijevati vrt. Nakon toga bih posjetio susjeda Ivana. Onda bih malo odrijemao...” “Što?”, prekinu ga hodočasnik, “pa svaki dan tako živiš!” “Naravno”, odgovori pustinjak, “zašto bi zadnji dan moga života morao biti drukčiji od ostalih?”

Fra Slavko je živio upravo po tomu. U isto vrijeme bio je čvrsto nogama na ovoj zemlji, ali i čvrsto glavom u nebu. Spojio je skladno učenost i pobožnost. Svjedočio sam tomu tijekom punih osam godina dok smo zajedno hodili njivom Božjom.

Učinio je mnoga dobra djela

Nije stoga čudno da danas na fra Slavkovu grobu gore svijeće i da se ljudi tu mole. Osjećaju da nije uzalud potrošio vrijeme na ovoj zemlji i kako bi im mogao biti uzor u njihovu osobnom životu. U kršćanskoj duhovnosti ovo se zove “glas naroda”. I taj glas jedna je od najbitnijih stvari da se o nečijem životu počne govoriti pojmom blaženosti i svetosti. Ne može se, naime, takvim postati na silu, nečijim golim htijenjem, mora puk Božji prepoznati da si bio takav i takvim te primiti. Ne znam kako će se sve to razvijati u pogledu fra Slavka Barbarića. Znam samo sa sigurnošću da će ostati upamćen u povijesti Kraljice Mira na ovom području.

U teška ratna vremena razvijao je ovdje duhovnost kakvu danas poznajemo, tješio je uplakane, pomagao svima kojima je pomoć bila potrebna, pokretao razne uspjele projekte. Sve ovo možemo pronaći i u njegovu životopisu te na raznim drugim stranama. No, ono što treba istaknuti jest svjedočenje. Nije na silu stvarao neke događaje, nego je, mogli bismo reći, išao za njima. Osluškivao je što to poručuje Kraljica Mira, kako kažu vidioci, i sve to promatrao kroz istinu razlikovanja duhova. Poslije je svjedočio o svemu tomu, poruka je jučer na misi u Međugorju u povodu 20. obljetnice smrti fra Slavka Barbarića.

Kada je spoznao da ima dosta onih koji bi htjeli doći ovamo, ali ne mogu zbog raznih razloga, išao je on k njima. Nije to bilo lako. Tražilo je puno odricanja, puno muke, ali nije se žalio. Bio je poput sv. Pavla na onim njegovim poznatim misijskim putovanjima. I učinio je dobro, poručili su franjevci jučer iz Međugorja.

 

Fra Slavko Barbarić umro je 24. studenoga 2000. Nakon križnoga puta, koji je svakoga petka obično predvodio na Križevcu za župljane i hodočasnike, osjetio je bolove. Sjeo je na kamen, ubrzo legao na zemlju, izgubio svijest i umro. Rođen je 11. ožujka 1946. godine u Dragićini (župa Čerin). Osmogodišnju školu pohađao je u Čerinu, a gimnaziju u Dubrovniku. U franjevački red stupio je na Humcu 14. srpnja 1965. Svečane zavjete položio je 17. rujna 1971. Za svećenika je zaređen 19. prosinca 1971. Studirao je Sarajevu, Grazu i Freiburgu. Studije je završio u Grazu (Austrija) postigavši magistrat. Nakon pet godina pastoralnog djelovanja u Hercegovačkoj provinciji, u župi Čapljina, 1978. otišao je na daljnje studije u Freiburg gdje je 1982. godine postigao doktorat iz područja religiozne pedagogije i titulu psihoterapeuta.

Kao svećenik-franjevac djelovao je u Čapljini od 1973. do 1978. godine Od proljeća 1982. do rujna 1984. djelovao je u Mostaru kao vjeroučitelj za studente, vodio molitvene seminare kod časnih sestara u Bijelom Polju kod Mostara. Zbog plodonosnoga rada s mladima i zbog molitvenih tečajeva, koje su studenti izvanredno prihvatili, ondašnja komunistička vlast započela je progoniti fra Slavka. U tim teškim trenucima uzoriti kardinal Franjo Kuharić zaštitio je fra Slavka Barbarića u njegovu djelovanju. Zbog poznavanja glavnih europskih jezika i unatoč obvezama u župama u kojima je djelovao, fra Slavko je s hodočasnicima u Međugorju radio neumorno zapravo već od svoga povratka sa studija 1982. godine. U Međugorje je službeno premješten 1983. godine. Na zahtjev biskupa Žanića 1985. premješten je u župu Blagaj, a 1988. godine na Humac gdje je obnašao mjesto kapelana i pomoćnog učitelja novaka. Početkom rata u BiH kad su svi stariji fratri otišli u Tučepe kao prognanici, fra Slavko je ostao u Međugorju.

Od početka njegova djelovanja u Međugorju počeo bavio se spisateljskim radom pišući knjige duhovnoga sadržaja. Knjige fra Slavka Barbarića prevedene su na 20-ak jezika i tiskane u više od 20 milijuna primjeraka diljem svijeta. Vodio je posebne godišnje susrete za svećenike i mlade, u provincijskoj kući “Domus pacis” vodio je seminare posta i molitve. Zbog velikih stradanja u ratu utemeljio je i vodio ustanovu za odgoj i skrb Majčino selo, u kojoj već sada žive ratna siročad, djece razorenih obitelji, djevojaka - majki, bolesna djeca... Njegova psihoterapeutska izobrazba i odgoj omogućili su mu rad s ovisnicima o drogama u zajednici Cenacolo, koju je utemeljila sestra Elvira, i to poglavito u njihovoj kući u Međugorju Campo della Vita. Pomoć dobročinitelja iz cijeloga svijeta trudio se usmjeriti i u dva fonda - Fond djeci poginulih branitelja u Domovinskom ratu i Fond prijatelji talenata - za pomoć mladim studentima.

Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.