Više od osamdeset godina nakon završetka Drugoga svjetskog rata, tlo Slovenije i dalje skriva stotine jama, rovova i šumskih grobnica, nijemih svjedoka masovnih poslijeratnih smaknuća koja su provele jedinice jugoslavenske armije. O tim se zločinima u komunističkoj Jugoslaviji nije smjelo govoriti. Knjiga "Prikrivena grobišta Hrvata u Sloveniji", koju potpisuju slovenski povjesničar Mitja Ferenc i arheolog Uroš Košir, jedno je od najcjelovitijih znanstvenih svjedočanstava o događajima poznatima pod imenom Bleiburška tragedija. U predgovoru knjige Ante Žužul izrijekom piše da je riječ o "genocidu nad Hrvatima", naglašavajući da razmjeri, način i cilj poslijeratnih ubojstava nadilaze svaku logiku osvete i ulaze u područje planskog uništenja jedne nacionalne skupine u poraću, u vrijeme mira. Desetljećima su nad tim jamama bdjeli ne samo beton, zemlja i šuma nego i "čuvari smrti" – institucije, službe i ljudi čija je zadaća bila da istina nikad ne izbije na svjetlo dana. Temeljena na dugogodišnjim terenskim istraživanjima, ekshumacijama i arhivskim dokumentima, knjiga bez političke retorike, ali s moralnom jasnoćom, razotkriva razmjere planskih zločina i dugotrajne šutnje koja ih je pratila. Uoči njezine promocije, koju Školska knjiga priprema 11. veljače u zagrebačkom HNK, razgovarali smo s profesorom Mitjom Ferencom.
Vaša knjiga znanstveno je djelo koje se bavi povijesnim činjenicama, brojkama, dokumentima..., no unatoč njezinu znanstvenom tonu, ona je vrlo potresna. Godinama ste istraživali prikrivena grobišta i u svom terenskom radu susreli ste se s mnogim strašnim prizorima, što vas je najviše potreslo?
Najviše me potreslo ono što mi se dogodilo 3. ožujka 2009. u rovu svete Barbare u rudniku Huda jama. Mi istraživači navikli smo vidjeti skeletne ostatke ljudi koje smo iskapali iz prikrivenih grobišta. Ali užas s kojim smo se suočili toga dana nosit ćemo sa sobom do kraja života. Nakon osam mjeseci kopanja, rudari su probili posljednju barijeru i vidjeli smo mnoštvo žica kojima su žrtve bile vezane, mnoštvo cipela i čizama. Došli smo do okomitih okana, gdje su navodno žrtve bile bačene, ali u dubini, u tom mraku sa svjetiljkama, nismo mogli ništa vidjeti. Provukli smo se preko okna i nastavili prema drugom oknu. Tada smo, neočekivano, u vodoravnom rovu naišli na bijelu masu leševa, koji se, zbog nedostatka vlage i kisika, nisu raspali i bili su omotani bijelom koprenom.
Na njima se sve vidjelo: koža, uši, nokti, kosa. Jedna ruka držala je drvenu protezu noge druge žrtve – invalida. Užas. Kako su kasnije utvrdili forenzičari i kriminalisti, koji su pronašli neke od sudionika masakra, zatvorenici su se morali vući po tijelima već strijeljanih žrtava. Ležali su u šest do osam slojeva. Kad sam izašao iz rudnika, plakao sam od bijesa, boli, pitanja, dvojbi, strahova koji su se pojavili. Kako će na to otkriće, na taj zločin, kojemu pandan u svijetu nismo pronašli, reagirati državna tijela? Svi mi koji smo se tog dana suočili s tim strašnim zločinom rekli smo si: "Ova istina mora izaći na vidjelo. Žrtve treba iznijeti iz rudnika i pokopati!" Kako je opisano u knjizi, put je bio dug, pun prepreka i još nije potpuno dovršen. Na groblju Dobrava u Mariboru privremeno je pokopano 1410 tijela, koja čekaju da država omogući trajan i dostojanstven pokop svih ubijenih iz prikrivenih grobišta.
Što je dosad otkriveno u slovenskim šumama: koliko masovnih stratišta, koliko žrtava, tko su žrtve, kojih je žrtava najviše...?
Zabilježili smo više od 750 lokacija prikrivenih grobišta. Dosad smo terenskim istraživanjem potvrdili njih 224. Skeletni ostaci žrtava potpuno su uklonjeni iz 91 grobišta, a djelomično iz 31 – to su uglavnom kraški ponori – a u preostala 102 grobišta potvrdili smo postojanje žrtava, ali one još nisu iskopane. Jedinstveno je označeno i uređeno 176 grobišta. Dosad iskopani skeletni ostaci pripadaju 9146 osoba. Najviše je grobišta s vojnicima NDH. Samo u protutenkovskom rovu kod Tezna, gdje je 1999. godine iz 70 metara dugog rova izneseno 1179 tijela, utvrdili smo da je najmanje 930 metara rova korišteno kao stratište, što bi moglo značiti oko 15 tisuća žrtava.
Je li javnost uopće svjesna razmjera zločina jugoslavenske armije?
Čak ni istraživači nisu toga potpuno svjesni. Svako nas otkriće iznenadi brojem žrtava, njihovom nacionalnošću, načinom ubojstva ili prikrivanjem stratišta. Sa svakim novim otkrićem shvaćamo koliko smo mali i još uvijek neuki pred poviješću.
U kojoj su fazi istraživanja prikrivenih grobišta, jesu li nastavljena?
Nažalost, nisu. Sadašnja vladina koalicija (Ljevica, Socijalni demokrati, Svoboda) nije uspjela tijekom svog mandata 2023., 2024. i 2025. godine odobriti program Komisije Vlade Republike Slovenije za rješavanje pitanja prikrivenih grobišta. Zbog toga su istraživanja poput sondiranja (tj. terenskih potvrda o tome ima li doista žrtava na evidentiranim mjestima), uređenja prikrivenih grobišta i iskapanja žrtava iz potvrđenih grobišta gotovo potpuno zaustavljena. Ništa novo. To smo doživjeli svaki put kad smo svjedočili otkrićima koja su komunistički zločin prikazala u svoj njegovoj okrutnosti. Primjerice, u Hudoj jami 2010. godine ili nakon iskapanja 3450 žrtava iz jame pod Macesnovom goricom u Kočevskom rogu 2022. godine. Pitam se, smijemo li se nadati zreloj političkoj eliti koja će ovu obvezu prema povijesti i prema obiteljima žrtava poštovati bez obzira na to hoće li trenutačno biti u oporbi ili će imati u rukama sve poluge vlasti?
U svojoj knjizi vi i Košir tvrdite da poslijeratna ubojstva nisu bila kaotična osveta jugoslavenske vojske, nego planska operacija koju su provodile uglavnom jedinice KNOJ-a. Što sve dokazuje da je postojala industrija ubijanja? Tko je sve to morao znati i tko snosi zapovjednu odgovornost?
Industrija ubijanja, koja se oblikovala u istočnim dijelovima države već nakon oslobođenja Beograda u listopadu 1944., morala se brzo i temeljito provesti u svibnju i lipnju 1945., jer su bili svjesni da eliminaciju vojnih, a kasnije možda i političkih protivnika mogu provesti samo u kratkom, kaotičnom razdoblju nakon završetka rata. Trebalo je organizirati pratnju za transporte zarobljenika, čuvati ih u sabirnim logorima, pripremiti popise, odlučivati o životu ili smrti, izabrati i pripremiti stratišta, organizirati transporte do stratišta, odabrati ljude za likvidaciju i prikriti tragove pokolja. Vojni pobjednici nisu imali milosti prema poraženima. "Vae victis!" (Teško pobijeđenima!) zapisao je rimski povjesničar Livije. Individualna krivnja i odgovornost pojedinca nisu se utvrđivale ili su se utvrđivale samo iznimno.
Glavni kriteriji za smrt ili život bili su dob (maloljetan, punoljetan), godina pristupanja neprijateljskoj jedinici i čin. Pogledajte samo uputu OZNA-e 1. jugoslavenske armije nižim jedinicama koja kaže: "Oficire čistite sve redom osim ako za nekoga ne dobijete od OZNE ili partije da ga ne treba likvidirati." Odredbe Ženevske konvencije iz 1929. godine o statusu ratnih zarobljenika, čija je potpisnica bila Kraljevina Jugoslavija, a njezina nasljednica vlada Tito-Šubašić, nisu se poštovale. Iako nam konkretne upute još nisu poznate, jasno je tko je u hijerarhijskom ustroju vojske i policije, prema položaju, funkcijama i važnosti, donosio odluke. Logistički iznimno pripremljena industrija ubijanja mogla se provesti samo po zapovijedima najvišeg partizanskog i partijskog vodstva, koje je, uz oslobodilačku borbu, provodilo i komunističku revoluciju. Prvi je u tom vodstvu predsjednik Vlade Demokratske Federativne Jugoslavije, ministar obrane, zapovjednik jugoslavenske partizanske vojske i generalni sekretar CK KPJ Josip Broz Tito.
Još 25. lipnja 1945. Edvard Kardelj, drugi čovjek komunističke vlasti, piše predsjedniku slovenske vlade Borisu Kidriču i upozorava ga da će najkasnije za tri tjedna biti raspušteni sudovi narodne časti, da vojni sudovi više neće suditi civilima, da će biti proglašena amnestija te da "nemate nikakvog razloga biti tako spori u čišćenju kao dosad". Ta je depeša doista jeziva. Upozorava na presporo "čišćenje" nakon što su deseci tisuća ratnih zarobljenika već bili pobijeni u rudničkim oknima, protutenkovskim rovovima i kraškim jamama. Na globalnoj razini znamo tko su krivci, međutim pravna i kaznena osuda odgovornih danas je nemoguća zbog bioloških zakonitosti, a i zbog visokih pravnih standarda. No zadaća je povjesničara, sociologa i filozofa procijeniti i vrednovati njihove postupke. U tom kontekstu spomenut ću postupak ljubljanskog gradonačelnika Zorana Jankovića, koji je u vrijeme suočavanja sa zločinom u Hudoj jami ponovno imenovao jednu ulicu po Titu. Ustavni sud Republike Slovenije to je 2011. godine zabranio i odredio da se ulice više ne smiju imenovati po osobama koje su kršile temeljna ljudska prava.
A u Hrvatskoj bi neki i danas imenovali ulice i trgove po Titu. Znači li to da je Slovenija raskrstila s Titom?
Na razini koju je postavio Ustavni sud, stvari su pravno riješene, ali još uvijek postoji mnogo idolopoklonika onih koji su nekad smatrani herojima, a danas saznajemo o njihovim zlodjelima. Kad slušam rasprave zastupnika, čak i onih koji su po struci povjesničari, užasavam se. U obranu lika Josipa Broza Tita najčešće čujem rečenicu o njegovoj veličini, jer se na njegovu sprovodu okupio dosad najveći broj državnika. S druge strane, koliko bi rodbine posjetilo prikrivena grobišta kad bi im se otkrilo da u njima leže njihovi ubijeni rođaci.
Ima li u Sloveniji još živih svjedoka masovnih likvidacija?
Oni koji su svjedočili zločinu danas bi imali 100 ili više godina. Prije 20 godina, kad se provodila kriminalistička istraga kako bi se pronašli živući počinitelji ratnih zločina, policija je prikupila velik broj izjava koje smo mogli koristiti u knjizi.
Kako objašnjavate njihovu desetljetnu šutnju? Je li riječ o strahu ili o namjeri da se sačuva dominantna slika o pobjedničkoj partizanskoj vlasti nakon 1945. godine? I kako objašnjavate institucionalnu šutnju u Sloveniji i Hrvatskoj? Kako je bilo moguće desetljećima skrivati istinu o Bleiburgu i križnim putevima?
Sažet ću dio izjave Slovenske akademije znanosti i umjetnosti o nacionalnoj pomirbi. Kao društvo imamo dva gledišta o posljedicama postupaka opisanih u knjizi, gledišta pobjednika i gubitnika. Desetljećima je sjećanje na Drugi svjetski rat određivao crno-bijeli narativ o oslobodilačkoj borbi i revoluciji s jedne strane i izdajnicima s druge. U tom narativu nije bilo mjesta za zločine počinjene uime oslobodilačke borbe niti za zlouporabu moći komunističkog vodstva pri uspostavi vlasti. S uspostavom demokracije revizija jednostrane naracije, utemeljene na ideologiji, a ne historiografiji, postala je nužna. Bleiburg i Kočevski rog postali su u slovenskom i hrvatskom kolektivnom pamćenju sinonim za masovna ubojstva.
No razmjere te teške i mračne baštine, kakve poznajemo danas, nismo mogli ni zamisliti tijekom tranzicije u demokraciju. Ono što nas razlikuje od zapadnih demokracija u smislu kažnjavanja "gubitnika Drugog svjetskog rata" jest uskraćivanje žrtvama tih pokolja prava na grob i ime. Režim je zapovjedio da se stratišta sravne sa zemljom i izbrišu svi tragovi zločina, a rodbini je oduzeto pravo da zna i žaluje. O njima se nije smjelo govoriti, nije se smjela zapaliti svijeća. Irska poslovica kaže da su suze koje teku gorke, ali još su gorče one koje ne smiju teći. No iz povijesti je poznato da se zločin ne može zauvijek skrivati. U emigraciji su nastajali zapisi preživjelih s mjesta zločina, čije je posjedovanje i unošenje u domovinu u prijašnjem sustavu bilo zabranjeno i kazneno gonjeno. Danas smo već 35 godina u demokratskom društvu, a još se suočavamo s temeljnim humanitarnim i civilizacijskim pitanjima. Na to ne možemo biti ponosni. Možemo biti samo užasnuti. I vrijeme je za apel, za alarm, što se događa s nama kao pojedincima i kao zajednicom da smo tako neosjetljivi na rješavanje tih pitanja, koja su odavno trebala biti riješena.
Šira javnost ne zna sudbinu oca Janeza Janše, koji je šutio zbog straha. Možete li nam ukratko reći o čemu je riječ?
Janez Janša opisao je tragičnu sudbinu svog oca u knjizi "Okopi" i u dokumentarnom filmu "Na svojoj strani". Kao maloljetnik bio je mobiliziran u slovensko domobranstvo, odakle je pobjegao, bio zatvoren, zatim pobjegao iz zatvora, ponovno uhvaćen i u siječnju 1945. osuđen na 21 mjesec radnog logora u Njemačkoj. Na intervenciju pastora, vratio se poslije nekoliko tjedana, bilo je to u travnju 1945., te je ponovno bio u domobranima. U svibnju 1945. (13. svibnja 1945. navršio je 18 godina) pridružio se izbjeglicama i završio u engleskom zarobljeničkom logoru Vetrinj. Kao i većina Slovenaca, Hrvata i Crnogoraca, bio je vraćen jugoslavenskim partizanima te odveden u Kočevje, a zatim pred jamu u Kočevskom rogu.
Sudbina je htjela da ga metak likvidatora ne pogodi te se, ispod gomile tijela, uspio spasiti popevši se preko stabla koje je pri miniranju palo u jamu. Na putu kući ponovno su ga zarobili i zatvorili, a u kolovozu 1945., u sklopu amnestije, pustili na slobodu. Svoju priču povjerio je samo majci. Djeci ju je ispričao tek mnogo godina kasnije. Umro je u dobi od 80 godina. Citirat ću dio govora Janeza Janše o 75. obljetnici pokolja zarobljenika u Kočevskom rogu, kad je govorio o osjećajima svoga oca: "Pakao tog stratišta i vrijeme provedeno među umirućim supatnicima obilježili su ga zauvijek. Ono što je propustila ubojičina kugla, režim je nadoknadio vladavinom straha, koja je ubijala sjećanje i istinu. Vrijeme nezamislivog užasa i prijetnji smrću kod dobrih je ljudi oblikovalo rečenicu novogovora koja je glasila: 'Bolje da ne znate.' Istina je bila toliko strašna da mi, tada mladi, u nju isprva nismo ni vjerovali."
Dio političkih i društvenih elita i danas relativizira poslijeratne zločine kontekstom vremena. Postoji li povijesni kontekst koji može opravdati masovna pogubljenja ratnih zarobljenika, među kojima je bilo i civila, žena i djece?
U civiliziranom društvu mora se jasno razlikovati zlo od dobra. Zločini se moraju osuditi bez obzira na to tko ih je počinio i uime koje ideologije: fašizma, komunizma ili nacizma. Vjerojatno je teško prihvatiti činjenicu da ono što smo do jučer veličali i predstavljali kao herojstvo bez ikakve moralne mrlje nije samo svijetlo, herojsko i pozitivno, već ima i svoju prikrivenu stranu. Kad je prošlog srpnja Europski parlament usvojio Rezoluciju o očuvanju sjećanja na žrtve poslijeratnog komunističkog razdoblja u Sloveniji, u kojoj očekuje da Slovenija vrati ukinuti Dan sjećanja na žrtve komunističkog nasilja i pokopa ubijene nakon rata te omogući daljnja istraživanja prikrivenih grobišta, rezolucija je kod kuće naišla na dvojak odjek. S jedne strane bila je zahvalnost i nada da ušutkane žrtve napokon više neće biti drugorazredne. S druge strane bila je osuda da je rezolucija napad na herojski partizanski pokret i da ne uvažava kontekst Drugog svjetskog rata. No u Europskom parlamentu nisu glasali o Drugom svjetskom ratu niti o poštovanju otpora protiv okupatora – važnost tog otpora protiv fašizma i nacizma posebno sam istaknuo kao predlagatelj peticije – nego su glasali o posljedicama masovnih zločina i terora poslijeratne Jugoslavije, s kojima se ni danas ne možemo objektivno suočiti.
Često se tvrdi da otvaranje tih tema dijeli društvo. Dijeli li društvo istina ili dugogodišnja laž o poslijeratnim zločinima?
Često se pitam zašto nas uvijek iznova nagovaraju da ostavimo prošlost, zašto nam predbacuju da "kopamo po kostima" i "dijelimo društvo". Poricatelji zločina valjda misle kako će očekivanja da se zločini otkriju slabjeti s vremenom, što su udaljeniji od osobnih iskustava i interesa potomaka žrtava. Međutim, svako novo otkriće masovnog grobišta vrati se poput bumeranga i duboko potrese dio društva. Doživio sam mnogo mržnje, ružnih riječi i prijezira prema ubijenim ljudima čije ostatke tražimo. Poricatelji to objašnjavaju riječima: "Ako su ih pobili, već su bili krivi!" Tim ljudima i njihovoj patnji dužni smo omogućiti dostojno sjećanje. Civilizacija čiji smo dio uspostavila je pijetet prema mrtvima kao temeljnu vrijednost. Vrijeme je da to počne vrijediti za sve.
S obzirom na to da je istražen tek manji dio grobišta, postoji li stvarna politička i institucionalna spremnost da se taj posao dovrši? U knjizi navodite da ste tijekom istraživanja nailazili na ozbiljne otpore. Kako su se ti otpori očitovali i iz kojih su krugova dolazili?
To je najvidljivije kod tzv. lijevo-centrističkih vlada, koje opstruiraju istraživanja, ukidaju financijska sredstva, ne prihvaćaju program komisije za grobišta, kasne pri odabiru izvođača, ne poštuju želje rodbine u vezi s mjestom pokopa žrtava, protive se zajedničkom mjestu pokopa svih žrtava u Ljubljani, preziru civilizacijski čin pijeteta i slično. Desetljećima je politički stav bio – a prisutan je i danas – da se grobišta ne smiju iskapati i da će biti dovoljno samo simbolično označavanje.
Kako biste ocijenili angažman Hrvatske u istraživanju i obilježavanju grobišta u Sloveniji? Što Hrvatska čini u tom pogledu?
Budući da sam član hrvatsko-slovenske komisije za ratna grobišta, imam određen uvid i u taj dio odluka. Prošle je godine dogovoreno da Hrvatska preuzme posmrtne ostatke vojnika NDH i pokopa ih na svom tlu. Dogovor moraju slijediti i konkretni koraci. Pretpostavljam da i vi u Hrvatskoj imate problema s mjestom pokopa. Dakle, ne radi se samo o iskapanju i premještanju žrtava nego je potrebno znati i to gdje će biti njihovo posljednje počivalište. To je zato da posmrtni ostaci ne ostanu godinama u nekakvim vrećama i sanducima. Uzgred, dogovaramo zajedničko istraživanje i ekshumaciju ovog proljeća na području Crngroba. Tamo su, prema kazivanju, ubijeni članovi obitelji nekih dužnosnika vlade NDH.
Smatrate li da u Hrvatskoj nema dovoljno političke volje da se komunistički zločini istraže do kraja?
Teško mi je odgovoriti na to pitanje jer ne pratim detaljno situaciju u Hrvatskoj. Vjerojatno je slično kao u Sloveniji, gdje odnos prema žrtvama komunizma nije adekvatan. Dok se s poštovanjem prisjećamo žrtava druga dva totalitarizma – fašizma i nacizma – i čuvamo borbu protiv fašizma i nacizma kao visok moralni i etički čin, odnos prema žrtvama komunističkog nasilja ostaje neprimjeren.
Nakon svega što ste vidjeli i dokumentirali, može li se govoriti o pomirenju u slovenskom i hrvatskom društvu bez istinskog suočavanja s prošlošću, bez jasnog imenovanja zločina i odgovornih za te zločine?
Ponovno ću sažeti dio izjave Slovenske akademije znanosti i umjetnosti. Društvenom suživotu – pomirenju – koje neće biti opterećeno prošlošću, možemo se približiti samo nastojanjem za znanstveno utemeljenim istraživanjima ratnih i poslijeratnih događaja, njihovim vrednovanjem na temelju općeprihvaćenih etičkih i znanstvenih načela te djelima pijeteta i sjećanja koja će biti namijenjena svim poginulima, ubijenima i smaknutima. I sam se trudim učiniti ono što je u mojoj moći – govoriti i pisati. Želim imati čistu savjest da sam, kao povjesničar kojemu je bilo omogućeno istraživati ovu temu, kao humanist i naposljetku kao građanin Republike Slovenije, učinio sve što sam mogao: prema mlađim generacijama kojima kao profesor prenosim znanje, prema rodbini žrtava poslijeratnog nasilja i prema državnim institucijama, koje bi trebale obavljati svoju zadaću, ali danas smo vjerojatno tek na pola puta.
Otvori KEKS Pay
