Ugodni su prizori svakom težačkom djetetu, i ne samo njima, ovih dana proći kroz Slavoniju, Bačku, pa i Bosansku Posavinu od Doboja do Šamca. Uz prometnice uzorane ili zasijane njive i nepregledna polja Slavonije i Bačke, piše Večernji list BiH.
Obrađena zemlja
Ne samo da nema neobrađene zemlje nego se uz prometnice pažljivo čiste sporedne površine kako bi, uz sigurniju vožnju, bio i komotan prolaz do obrađene zemlje. Štoviše, na nekim područjima smo uočili da se i dijelovima uz cestu, ako su širi, sije žito. Moramo naglasiti da pomalo na te prizore podsjeća i dio manjeg bh. entiteta od Šamca do Doboja, međutim, prilazi njivama nisu očišćeni kao u Slavoniji i Bačkoj.
Običaji odlaska na pšenicu zadržani su do uvođenja u proizvodni proces kombajna, dok su se odlasci "na kukuruz" iz Hercegovine zadržali praktički do posljednjeg rata. Jasno, nisu bili masovni kao nekada, ali manje skupine odlazile su na taj sezonski posao, a onda vlakovima otpremale prema Hercegovini zarađeno žito. Rad se na poljima Slavonije, Srijema, Bačke i Banata plaćao u naturi, odnosno žitom, rijetko u novcu. Zanimljivo, iako su se prorijedili koncem šezdesetih godina prošlog stoljeća i poslije, odlascima u Njemačku i druge zapadne zemlje, odlasci "na kukuruz" nisu se prekidali do konca osamdesetih godina.
Ovo evociranje uspomena na ta vremena nije žal za prošlim, kada se teže nego danas radilo, ali bilo raspoloženije, nema za cilj slavljenje tog vremena, nego je upit Hercegovcima, a i Bosancima, što oni misle? Jesti tuđe, upitne kakvoće, ili se ponovno okrenuti radu? Lijepa je trgovina, lijep je i turizam, ali se ipak od proizvodnje hrane živi. Frapantan je podatak da Bosna i Hercegovina čak 95 posto svojih potreba za pšenicom uvozi?! Kažu najviše iz Ukrajine, što znači novi upitnik, ne zbog Ukrajine i Ukrajinaca, nego zbog rata koji se tamo vodi svim mogućim sredstvima. Ako su istinite tvrdnje da najviše uvozimo najjeftinije ukrajinsko žito, onda nam je upitna kakvoća ne samo kruha koji jedemo nego i slastica koje podrazumijevaju brašno kao osnovi sastojak, dječje hrane...
Za razliku od nedavnih prosvjeda hrvatskih poljoprivrednika, među kojima smo uočili da ima i mladih, u Hercegovini glavninu hrane proizvode ljudi dobi od 60 do 70 godina, što znači da nam je budućnost neizvjesnija od sadašnjosti. Što je rješenje komasacija ili uvođenje poreza na neobrađenu zemlju, odgovore bi trebala dati struka. Na primjeru općine Ravno, gdje komasacija 105 hektara zemljišta nije dala rezultate, zemlja se i dalje ne obrađuje, jedino je rješenje udariti vlasnike neobrađenih površina po džepu. Ne djeluje to baš uzorno, međutim, čini se da bi to bio jedini način da zemlju trajno ustupe ili prodaju onima koji su još ostali vjerni zemlji.
Ljubuška plantaža
U suštini, neobrađena polja Hercegovine od Popova, preko Ljubuškog do polja sjevera Hercegovine su i loša turistička reklama jer kako jesti meso, janjetinu s ražnja, suhi ovčji sir iz mijeha, kajmak ili piti vino u zemlji u kojoj se ne ore i ne kopa?! Gledano s tog stajališta, smjelo tvrdimo da je obnova ljubuške Plantaže bolja reklama za hercegovačka vina od reklamnih panoa i sličnih marketinških trikova. Logika je jasna, kad turisti vide vinograde, poželjet će iz njih kušati vino itd. Kratko, Hercegovci, ako ne vjerujete, pogledajte današnju Slavoniju.
