Biljana Plavšić, bivša predsjednica Republike Srpske i jedna od istaknutih političarki bosanskih Srba tijekom rata u Bosni i Hercegovini, preminula je u danas u Beogradu u 96. godini. Informaciju o njezinoj smrti potvrdili su izvori bliski obitelji, a sprovod bi se trebao održati u Banjoj Luci. Plavšić je tijekom rata bila dio političkog vrha Republike Srpske, a Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju u Haagu osudio ju je na 11 godina zatvora zbog progona Bošnjaka, Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva kao zločina protiv čovječnosti.
Prije političke karijere bavila se znanošću. Biologiju je diplomirala na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirala, a usavršavala se i u Sjedinjenim Američkim Državama. Radila je kao sveučilišna profesorica te je bila dekanica Prirodno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Sarajevu. U politiku je ušla 1990. godine kao članica Srpske demokratske stranke. Iste godine izabrana je za srpsku članicu Predsjedništva tadašnje Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, a nakon početka rata postala je dio vodstva bosanskih Srba.
Tijekom rata obnašala je visoke političke funkcije u Republici Srpskoj i djelovala uz tadašnje čelnike bosanskih Srba Radovana Karadžića i Momčila Krajišnika te zapovjednika Vojske Republike Srpske Ratka Mladića. Njezino političko djelovanje tijekom rata ostalo je obilježeno radikalnom nacionalističkom retorikom prema nesrpskom stanovništvu. U javnosti su ostale zabilježene i njezine izjave kojima je Bošnjake prikazivala kao genetski inferiorne, kao i tvrdnja da bi smrt polovice srpskog stanovništva bila prihvatljiva cijena za ostvarenje političkih ciljeva.
"Srba ima 12 milijuna, neka ih šest milijuna pogine. Opet će ona druga polovica uživati u plodovima rada i borbe", jedna je od izjava koje joj se pripisuju iz ratnog razdoblja.
Posebno je ostao zapamćen njezin dolazak u Bijeljinu u travnju 1992. godine, nakon što su pripadnici paravojnih snaga Željka Ražnatovića Arkana počinili zločine nad civilima. Plavšić je tada javno čestitala Ražnatoviću te ga zagrlila i poljubila. O toj je sceni kasnije pisala i književnica i novinarka Slavenka Drakulić, opisujući Plavšić kako dolazi u grad neposredno nakon ubojstava civila i čestita Arkanu.
Plavšić je i godinama poslije pozitivno govorila o Ratku Mladiću, koji je kasnije pravomoćno osuđen na doživotni zatvor zbog genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina. Tvrdila je da je uvijek bila na njegovoj strani te ga opisivala kao dobrog čovjeka i vrhunskog vojnika. Među najzanimljivijima su njezine tvrdnje o Vojislavu Šešelju, kojeg je opisivala kao čovjeka povezanog s tajnim službama i tvrdila da je bio "podmetnut Srbima".
Nakon povlačenja Radovana Karadžića iz političkog života 1996. godine Plavšić je postala predsjednica Republike Srpske. Uslijedio je njezin sukob s Karadžićevom političkom strujom na Palama, a političko središte Republike Srpske postupno se premjestilo prema Banjoj Luci. Osnovala je Srpski narodni savez i počela surađivati s političarima koje je međunarodna zajednica tada smatrala umjerenijima. Među njima je bio i Milorad Dodik, kojeg je 1998. godine predložila za mandatara za sastav Vlade Republike Srpske.
Haško tužiteljstvo protiv Plavšić je 2000. godine podiglo optužnicu koja je obuhvaćala genocid, sudioništvo u genocidu, zločine protiv čovječnosti te kršenje zakona i običaja ratovanja.
Haškom sudu dobrovoljno se predala 10. siječnja 2001. godine. U listopadu 2002. priznala je krivnju za progon na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi kao zločin protiv čovječnosti. Priznanje se odnosilo na progon Bošnjaka, Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva na području 37 općina u Bosni i Hercegovini.
U sklopu sporazuma o priznanju krivnje tužiteljstvo je odustalo od preostalih točaka optužnice, među kojima je bila i optužba za genocid. Haški sud osudio ju je 27. veljače 2003. godine na 11 godina zatvora. U presudi je utvrđeno da je sudjelovala u kampanji etničkog razdvajanja koja je rezultirala smrću tisuća ljudi i protjerivanjem tisuća drugih.
Otvori KEKS Pay
