Bahat, arogantan, pun sebe... Tim riječima Ratka Mladića opisuje Petar Malbaša, legendarni ratni snimatelj koji je kamerom ovjekovječio povijesna zbivanja u Domovinskom ratu. Ratka Mladića susreo je 26. rujna 1991. kada je u Hrvacama snimao prvu razmjenu zarobljenika u Republici Hrvatskoj i pregovore između sinjskih vlasti i JNA.
– Povijesni je kontekst jako bitan. Ratko Mladić u to vrijeme bio je strašno jak, imao je JNA i četnike koji su im pomagali, a mi smo bili goloruki i pod granatama. Sinj je 69 kilometara udaljen od Knina, u koji je Ratko Mladić došao mjesec i pol dana prije nego što je okupirao Vrliku, Kijevo i ostala područja. Njegov početak kao ratnog zločinca počinje upravo u Kijevu, a to je bilo 25. kolovoza 1991. kada je prvi put upotrijebio avijaciju i tešku artiljeriju. Već sutradan okupirao je Vrliku i krenuo prema Sinju. Zaustavio se u Maljkovu 16. na 17. rujna 1991. i okupirao branu Peruću. Postigao je svoj cilj. JNA i četnici zauzimaju pozicije u Hrvacama na brdu Alebića kula i on poslije sa te pozicije granatira i raketira Sinj i Cetinsku krajinu. Granate su padale i po Brnazama gdje je živim, rakete orkan padale su i na sinjskom Radošiću, kod Kukuzovca. Pripadnici JNA ostali su u tri vojarne u Sinju. Njih, naoružanje i dio srpskog stanovništva koji je želio otići Mladić je htio izvući iz Sinja. Zato se organiziraju pregovori ispod Alebića kule. Ujedno, isti dan, organizirana je prva razmjena zarobljenika u Hrvatskoj – uvodi nas Malbaša u vrijeme prije 30 godina.
Izvrstan je svjedok zbivanja. Odlično pamti događaje, ljude, imena i datume. – Pregovori su održani u jednoj kući s desne strane državne ceste D1, to je bio Ilovin dućan. Scenografija iza leđa pregovarača, kao što se vidi na snimljenom materijalu, bio je umjetni gnoj. Na pregovorima su s naše strane bili pokojni general Petar Šimac, Jerko Vukas, Ivo Čović, koji je tada bio direktor HEP-a, i ja koji sam bio snimatelj. Ratko Mladić je imao svog snimatelja. On je strašno vodio računa o kameri, o medijima općenito. Doveo je i jednog novinara iz Beograda, Radovana Brankova, koji je imao emisiju “Skitam i pitam”. On je bio u uniformi JNA s pancirnom košuljom, njegov snimatelj također. Mi smo s naše strane svi bili u civilu – govori Malbaša.
Naša delegacija je u dogovoreno vrijeme došla na mjesto susreta, ali Ratko Mladić i njegovi su kasnili. – Na putu, u selu Potravlju, napao ga je sa svojom ekipom Ante Kotromanović, koji je poslije bio ministar obrane. Kotromanović je iz Potravlja, odlično poznaje teren i uz cestu D1 dočekao je kolonu, nije imao pojma da je u njoj Ratko Mladić. Pucao je zoljom i pogodio njegov transporter. Malo je falilo da on taj dan ubije Ratka Mladića. Ali, nije. Mi čekamo, njega nema, kasne pregovori već sat vremena. Gledam prema cesti i vidim da dolaze transporteri i tenkovi, vijori se jugoslavenska zastava. Trče i neki vojnici, to je bilo njegovo osobno osiguranje, dolaze do nas i u tren oka bili smo opkoljeni – opisuje Malbaša dolazak Ratka Mladića među četvoricu nenaoružanih hrvatskih pregovarača u civilu.
– Naše jedino oružje bila je moja kamera. Mladić je skočio s transportera i prvo što sam čuo da je izgovorio bilo je: “Pobij sve što nije vojska!” I odmah je počeo vrijeđati Jerka Vukasa i generala Šimca da su izdali domovinu Jugoslaviju, nema što im nije govorio. Ja gledam što je ovo, kakvi su to pregovori?! Bio je strašno lukav, stvarao je histeriju, svjesno ih je napadao da oni na pregovorima budu manji od makova zrna. A tako je to i bilo – kaže Malbaša.
Na Facebooku je objavio cijeli videomaterijal snimljen taj dan i svatko se može uvjeriti kako je Mladić “pregovarao”. Bahatio se, prijetio, postavljao uvjete i zapovijedao. “Nema dogovora. Ja sam vojnik. Dogovarat se možemo samo ako vidim da slušate i da ispunjavate ono što kažem!”, rekao im je odmah na početku “pregovora”. – To nije sličilo ni na kakve pregovore. Mi smo tada bili nejaki, a oni su bili prejaki, imali su oružje i pomoć lokalnih četnika. On je bio svima njima na čelu iako je tada bio običan pukovnik. Vrijeđao je generala Šimca, govorio mu da je izdajnik jugoslavenskog naroda, vikao na Jerka Vukasa s kojim se još prije bio sastao, prije no što je palo Kijevo – govori Malbaša.
U početku, Mladić nije dopuštao snimanje. Kada su svi zajedno ušli u dućan u kojem su se odvijali pregovori, Malbaša je vidio da snima Mladićev snimatelj pa je i on izvadio kameru i bez pitanja je upalio. I nije je gasio sve dok i pregovori i razmjena nisu završili, idućih sat i 45 minuta, bez pauze. Mladić se nije bunio. Dapače, u jednom je trenutku rekao svome snimatelju: “Ti, Danko, snimaj, nemoj da mi dangubiš jer morat ću onda kameru od ovoga uzeti” i pokazao na Malbašu. – Ratka Mladića snimao sam doslovno s metra i pol. Ukopao sam se i nisam se micao. Jedna muha mu je stalno slijetala na nos i on je stalno puhao ne bi li je otjerao, a ja sam snimao – govori Malbaša.
Tada je njemu u kameru Ratko Mladić izgovorio riječi kojima je želio prestrašiti hrvatske pregovarače, a time je sebe teško optužio kao ratnog zločinca. Prijetio je kako će izazvati katastrofu rušenjem brane Peruća. To je najvažniji dio cjelokupnog snimljenog materijala. “Ja sam vam rek’o da je brana minirana, a vi znate da sam ja sam vojnik. Ja kad vučem poteze, vučem ih da matiram protivnika. Vi znate da je miniran i Maslenički most i znate da sam ja lično to uradio, a vi znate da je ono što ja uradim efikasno i kvalitetno. Ja zato diktiram situaciju u Dalmaciji. Da biste sprečili daljnje nesreće ljudi, da ono što nije stradalo više ne strada... ja zahtevam....” rekao je Mladić i postavio svoje uvjete o izvlačenju naoružanja i ljudi iz sinjskih vojarni.
– To je onaj moj moment koji sam dočekao. Koliko god on iskustva imao, bio talentiran za odnose s medijima, znao sam da će doći trenutak kada će pogriješiti. Preumišljen je i prevelik u svojim očima da se ne bi zanio. I dočekao sam ga. To je prvorazredni dokaz. Ratko Mladić sam priznaje da je minirao branu Peruću i Maslenički most. Ta se snimka vrtjela u javnosti godinama i vrti se i dandanas, ali što to vrijedi. Ratko Mladić nikada nije odgovarao za zločine i razaranja u Hrvatskoj – razočaran je Malbaša.
Mladića je Haaški sud pravomoćno osudio na kaznu doživotnog zatvora zbog genocida u Srebrenici, koji je uslijedio godinama nakon njegova divljanja u Hrvatskoj. Za miniranje brane Peruća, za Kijevo, Škabrnju, Vrliku, kao i ni za jedan zločin počinjen na hrvatskom tlu, nikada nije odgovarao. Nije to jedina inkriminirajuća izjava Ratka Mladića koju je taj dan zabilježila Malbašina kamera. “Ova razaranja dosad nisu ni slika onoga što će biti ukoliko bude bilo čijom nepažnjom ili namerom ovo prekršeno”, zaprijetio je zločinac. Mladić je volio kada ga snimaju, vidi se na snimci. Narcisoidno pozira, gleda u kameru, čak u jednom trenutku izgovara: “Pošto me snima gospodin s kamerom, izrazio bih saučešće... Mrtve ljude niko ne može vratiti.” Ali, prava ćud brzo se budi pa docirajući sugovornicima, koji ga pozivaju kao gosta u Sinj, kaže: “Mogu samo da dođem u Sinj ako me budete slušali, kao šef Sinja i Dalmacije.”
Malbašu je najviše dojmio drugi dio susreta – razmjena zarobljenika. – Ratko Mladić doveo je na te pregovore u autobusu nešto civila i hrvatskih vojnika koji su bili u zatvoru u Kninu, a mi smo doveli 22 vojnika JNA na čelu s nekim majorom Krklješom. Oni su bili zarobljeni u drniškom zaleđu. Kada su na pregovorima sve dogovorili, odnosno kada je Mladić njima rekao što traži: da hoće sve prebaciti u Knin, i kada su oni sve ispoštovali, opet smo izišli na cestu. Mi smo postrojili svoje zarobljenike s jedne strane, a Mladić je puštao te naše ljude. Po svjedočenjima ljudi koji su bili u autobusu, a bila su dvojica Sinjana, Darko Bilandžić i Ivica Ljubičić, od Knina do Hrvaca tri su ih puta izvodili na strijeljanje. Izlazili su tako iz autobusa, bosi, izubijani, isprepadani. Zaustavio sam Darka Bilandžića, a on je skinuo majicu, cijeli je bio modar. Zvali smo Mladića i pitali ga što je to, a on se pravio da ne čuje. A prije toga je zvao Jerka Vukasa i Šimca i bunio se jer su dvojica njihovih bila zavezana. Digao je majicu jednom i vikao “Snimaj, bre, ovo, obavesti jugoslovensku javnost”, a nemaš što snimiti. Međutim, kada je trebao pogledati leđa Darka Bilandžića, modra od batinanja, pravio se lud. Na razmjenu zarobljenika dovezao nam je sedam mrtvih hrvatskih ratnika. Sve sam ih poznavao, fotografirao sam ih za vojne iskaznice. Milanović, Radan, Cvrlje... – prisjeća se s tugom Malbaša koji je i osobno razgovarao s Mladićem.
– Kada je službeni dio bio gotov, situacija je bila malo opuštenija pa sam prišao Mladiću i rekao mu: “Druže pukovniče, mogu li vas nešto pitati?”. “Pitaj!”. “Narod Sinja i Cetinske krajine boji se da ćete vi kad iselite JNA, tući po Sinju”, rekao sam, a general Šimac se upleo: “Nemoj provokativna pitanja.” Mladić kaže: “Ne, ne. Čovek me lepo pita i ja ću da mu lepo odgovorim” i u kameru mi je kazao, kao da je svećenik, da ga čovjek sa strane sluša, mislio bi da je humanitarac: “Sinj nije tučen. Ja da sam hteo, mogao sam Sinj sravniti sa zemljom.”. Međutim, pod ingerencijom Ratka Mladića toliko je civila stradalo od Kijeva do Hrvaca... – kaže Malbaša i nabraja neke od njih, primjerice, Petra Hrgovića, oca nogometaša Mirka, ubijenog kod restorana “Kennedy” u Potravlju.
– To vam je taj moj susret s Ratkom Mladićem. On je vikao, prijetio, bahatio se, a naši su mu se morali na neki način ulizivati jer je imao oružje i moć. Tome se ne treba čuditi, on je poslije ponižavao i međunarodne snage. Slušajući taj njihov razgovor, počeo sam se smijati i Mladić me pitao: “Šta se ti, snimatelj, smeješ”. Ja sam mu rekao: “Kako se neću smijati, mi svi Hrvati, a vi ste nas ovdje opkolili i naši potpisuju sve što vi kažete. Kakvi su ovo pregovori?”. Stao Mladić i kaže mi: “Meni se čini da ti nisi loš čovek. Kada uđem u Sinj, ako ti kuća ne bude srušena, obeleži je crvenim krstom, ja ću ti je čuvati.”
Kada sam taj dan došao kući, upalio sam TV i tu original VHS kazetu pustio ćaći i materi. Kada je on izrekao ovo, ćaća se zgranuo, a moja mater, koja je vjernica, rekla je: “Čavla ti izio četničkog. On će mi čuvat kuću?!” Nije htjela reći “đavla”, ali od šoka zamalo jest – smije se Malbaša. U Hrvacama je kuća Malbašina bivšeg zaposlenika Borislava Alebića. U garaži mu je ostao sportski auto Alfa GTV pa je Malbaša pitao Mladića može li otići vidjeti što je s njim.
– Rekao sam mu da je to moj auto i on me pustio da odem. Nisam ni vidio da on ide za mnom. Nogom sam gurnuo vrata, kamera je bila uključena, snimao sam, a auto rastopljen, sve je izgorjelo. I čujem Mladića iza sebe kako govori: “Auuuu, jebo te, bre!” Okrenem se, a on me pita: “To je tvoj auto? Pa što ga nisi sklonio?” Kažem ja: “Kako ću ga skloniti, vi navalili, nisam imao kada uzeti ni lancun ni kušin, trebalo je spašavati glavu”. Sve je to snimljeno. On je kužio kameru, vrlo je dobro znao kako će se ponašati pred kamerom, ali Ženevska konvencija i ratno pravo bili su mu nepoznanica. I tada se ponašao kao rođeni ratni zločinac. To je dokazao svojim djelima – kaže Malbaša koji unatoč najstrožoj presudi koju je Mladić dobio za ratni zločin, ne može vjerovati da Republika Hrvatska nije podigla optužnicu protiv takvog čovjeka.
– On ima 78 godina i nikad neće odgovarati za zločine u Škabrnji, zadarskom zaleđu, Šibeniku, Drnišu, Kijevu, Vrlici i Sinju. Evo samo ovdje u Hrvacama gotovo su svi stambeni objekti obnavljani, a koliko je samo civila poubijano. I ništa. Nitko nije odgovarao. Kao da su ubili vrapce na stablu. A ovo će čitati i članovi obitelji ubijenih. Kako se ti ljudi osjećaju? Dogodili su se strašni zločini i tim ljudima je isto danas kao i prije 30 godina. Nema pravedne presude koja bi njihovu patnju olakšala i omogućila im da krenu dalje. Kada ne bude nas koji smo sudionici i svjedoci toga vremena, sve će to biti zaboravljeno – pribojava se Malbaša koji daje sve od sebe da se to ne dogodi. Svoje ratne snimke pretače u dokumentarne filmove kojima svjedoči o patnji, stradanju i junaštvu toga doba.
Otvori KEKS Pay
