Večernji List - najnovije vijesti iz Bosne i Hercegovine, svijeta, sporta, kulture i showbiza
Naslovnica Vijesti

Rat je mogla spriječiti samo brza i energična intervencija SAD-a

30. svibnja 2020. u 20:43 0 komentara 149 prikaza
Politolog i bivši veleposlanik prof. dr. sc. Branko Caratan (82) bio je član predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske (CK SKH) koji je vodio Ivica Račan, kao i vodstva SDP-a, te sudionik donošenja nekoliko važnih odluka 1989. i 1990. godine, poput one o izlasku hrvatske delegacije s 14. kongresa u Beogradu i prvim slobodnim višestranačkim izborima u Hrvatskoj koji su doveli do konstituiranja Sabora 30. svibnja 1990. godine.
 
Nedavno je raspušten deveti saziv Hrvatskog sabora pa da za početak krenemo od najaktualnijeg – kako biste ocijenili rad ovog posljednjeg saziva i što ga je, po vama, obilježilo?
 
Hrvatska je nesumnjivo demokracija – vlast se mijenja na izborima, a ne na ulici. Međutim, broj prebjega iz oporbe na stranu vladajuće koalicije bio je nespojiv s pojmom konsolidirane demokracije, tim više jer je bio bitan za održavanje vladajuće većine. U starim demokracijama Zapada nezamislivo je i da se na čelu javnih ustanova nalaze stručnjaci koji su gotovo svi slučajno članovi iste političke stranke. Drugo, vladajuća stranka bila je opterećena unutarstranačkim sukobom sa svojom desnom strujom, a glavna opozicijska stranka svojim unutarstranačkim sukobima. Rasprave u Saboru još uvijek predstavljaju pretežno samo sukobe u borbi za vlast, a izostaju ozbiljne debate o bitnim ekonomskim i drugim politikama, koje determiniraju sudbinu većine građana.
 
Ove godine obilježava se 30. obljetnica konstituiranja prvog demokratski izabranog višestranačkog Sabora. Vi ste bili među onima koji su Saboru poslali prijedlog ustavne promjene za uvođenje višestranačja...
 
Pisanje dopisa Saboru dopalo je kolegu Josipa Kregara i mene kao sveučilišne profesore, i to je bila samo formalna realizacija odluke stranačkog kongresa o uvođenju višestranačkih izbora. Tome su prethodile mnogo važnije odluke i procesi. U javnosti, i uz toleranciju Partije, vodila se debata već oko godinu dana o mogućnosti osnivanja novih političkih stranaka, a u samom SKH bili su provedeni unutarstranački demokratski izbori 1989. godine, koji su na čelo stranke doveli reformatorsku struju, a potpuno eliminirali staru partijsku elitu. Čak je uži vrh starog CK dan uoči posljednjeg kongresa SKH u prosincu 1989. bio donio odluku o slobodnim izborima, ali s veoma kratkim rokom kampanje, što je trebalo onemogućiti kampanju novih opozicijskih stranaka. Međutim, na proširenom sastanku političkog vrha isti dan ta je odluka bila promijenjena i prihvaćena produljena kampanja, čime je bila osigurana demokratičnost izbora. U toj promjeni mislim da sam dao svoj prilog. Čitava atmosfera u Hrvatskoj prije i nakon izbora bila je obilježena otporom prema politici Slobodana Miloševića, koji je nastojao preuzeti kontrolu nad čitavom federacijom. Taj otpor počeo je u Sloveniji, da bi onda u Hrvatskoj postao široko prihvaćeni stav.
 
Kakav je stav SKH tada imao o Slobodanu Miloševiću?
 
Nakon sloma politike tzv. hrvatske šutnje, koju je zastupalo staro partijsko vodstvo, demokratska reformska struja bila je jedinstvena u otporu prema Miloševiću. Takav stav podržala je čak i stara partizanska struktura, posebno nadmoćna većina partijskog članstva, a o građanima da i ne govorimo. Zanimljivo je da je i veći dio dogmatske partijske elite bio protiv Miloševićeve politike.

Iz jednopartijskog prešlo se u višestranački sustav. Kako je taj reformski proces tekao u SKH, tko mu se od “dogmata” najviše opirao, a tko ga je od “reformatora” najviše gurao?
 
Nekolicina ne suviše važnih ljudi iz vodstva, kojem je na čelu bio Stanko Stojčević, vidjeli su u demokraciji opasnost, ali te 1989. godine nije bilo ozbiljnog otpora slobodnim izborima ni u vladajućoj partijskoj eliti. Oni koji su se bojali demokratskih izbora uglavnom to nisu javno pokazivali. Među zagovornicima demokratskih promjena svakako treba spomenuti Celestina Sardelića. Javnost nije registrirala mnoge druge koji su demokratski obrat prihvatili i podržali bez rezervi – i tu je teško nekog posebno izdvojiti da se ne napravi nepravda onima koje bih izostavio.

 
Slovenska i hrvatska delegacija napustile su 14. kongres SKJ u siječnju 1990. u Beogradu, što neki drže početkom kraja Jugoslavije. I CIA je u jednom od izvješća ocijenila da je to bila potvrda nestanka SKJ kao federalne institucije. Što je tome prethodilo i kad ste vi osobno shvatili da se Jugoslavija neumitno raspada?
 
Kao politolog koji se posebno bavio sovjetskom politikom i istočnom Europom, uočio sam da su svi pokušaji demokratizacije komunističkih režima pored ostalog imali i temu decentralizacije i jačanja prava federalnih jedinica. U komunističkim federalnim državama bitan faktor jedinstva bila je Partija. Smanjenje ili eliminiranje partijskog monopola vlasti donosilo je zato istodobno i labavljenje državnog centralizma i otvaranje nacionalnog pitanja. Kako je Miloševićeva politika tražila jačanje centralizma i agresivnu dominaciju centralne vlasti u čitavoj federaciji, već 1989. postalo je očito da nepristajanje na takvu politiku ima samo jedan mogući odgovor: samostalnu poziciju republika. Izlazak iz SKJ kao savezne partije pokazao se kao neminovnost. U siječnju 1990. na posljednjem kongresu bilo mi je jasno da raspad savezne Partije mora imati posljedice i na opstanak same federacije. Od tog trenutka jugoslavenska federacija postojala je više formalno nego stvarno. Njen nestanak nakon toga bio je nezaustavljiv proces.

 
Kakva je očekivanja SKH imao na prvim višestranačkim izborima za Sabor i kako ste tada gledali na Franju Tuđmana i HDZ?
 
U vodstvu SKH-SDP bilo je jasno da oporba ima više šansi. To vodstvo moralo je u izbornoj kampanji pridobiti članstvo za radikalnu političku promjenu koja je značila odustajanje od komunističkog projekta i prihvaćanje socijaldemokratske koncepcije, a istodobno se ratovalo s Miloševićem i onima koji su kao, primjerice generalska struktura branili ideju federacije koja ni u formi Ustava iz 1974. više nije bila moguća. Osnovna izborna parola SKHSDP bila je da ta stranka garantira političku stabilnost. Franjo Tuđman i HDZ s tezama koje su više ili manje otvoreno zagovarale samostalnost bili su na neki način izvan fokusa u kampanji ljevice. Za SDP Tuđman i HDZ bili su suparnici, a ne neprijatelji. Obično se pamti teza o HDZ-u kao stranci opasnih namjera, a zaboravlja da je ekipa SDP-a odigrala malonogometnu utakmicu s HDZ-om. SDP je dobio utakmicu, a Tuđman, budući izborni pobjednik i predsjednik, igrao je prilično dobro za ekipu HDZ-a.

 
Je li postojao dogovor u SKHSDP-u da oporba ne sudjeluje u slavlju u centru Zagreba 30. svibnja 1990. nakon konstituiranja Sabora?
 
Koliko ja znam, ta tema nije bila predmet rasprave i ne pamtim da je o tome bila donesena neka formalna odluka.

 
Često se govori o velikom broju prebjega članova SKH u HDZ. Kakvi su bili razmjeri toga?
 
Iako je u SKH bilo više od 300.000 članova, u proljeće 1990. taj broj spao je na nešto više od 30.000 onih koji su plaćali članarinu. Teško je procijeniti koliko je bivših članova Partije prešlo u HDZ. Može se samo reći da je taj broj velik, uključivo i kada je riječ o vodećim strukturama nove vladajuće stranke. Ovdje treba napomenuti da je postojao i veoma veliki broj bivših članova SKH koji su ranije izašli ili bili izbačeni iz stranke – mnogi od njih prišli su HDZ-u i drugim novim strankama.

 
Je li se rat 1991. mogao izbjeći i kako ste na mogućnost ratnog sukoba gledali 1990., kad je atmosfera već bila uzavrela i kad se znalo za Miloševićeve nakane i ustrajnost oko velikosrpske hegemonije?
 
Miloševićeva politika vodila je prema ratu, bez obzira na poteze drugih. Rat je mogla spriječiti samo energična rana intervencija SAD-a. Međutim, američka politika bila je fokusirana na održanje Gorbačova u Moskvi, a raspad federacije u Jugoslaviji vidjeli su kao opasan primjer koji je mogao ugroziti demokratske promjene u Sovjetskom Savezu. Tome treba dodati i nesretno iskustvo s ranijim američkim intervencijama, kao i nerazumijevanje nacionalnog pitanja u kontekstu jugoslavenske krize.

 
Kako biste, s odmakom od 30 godina, opisali svoju osobnu ulogu u tim povijesnim događajima 1990. godine?
 
Iako sam u ozbiljnu političku igru ušao 1989., bio sam svjestan činjenice da su jugoslavenska federacija i komunistički režim projekti koji se ne mogu više održati i da sam se našao u poziciji da i sam mogu utjecati na izuzetno važne političke odluke. Nisam želio da moje sudjelovanje u presudnim situacijama bude ispod razine povijesne odgovornosti. Trebalo je zastupati poziciju s koje se može ljudima pogledati u oči. Zato nisam mogao ni oportunistički mijenjati stranu. Znao sam da su demokracija i pravo na nacionalno samoodređenje bitan korak naprijed koji nema alternativu. Moje sudjelovanje u tim demokratskim promjenama ne znači da sam smatrao da je ideja socijalne pravde izgubila smisao. Ona je i danas aktualnija možda nego bilo kada prije.

 
 

 
Napišite prvi komentar!

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.