Način komuniciranja profesionalaca koji obnašaju najveće pravosudne dužnosti u BiH spušten je ispod svake razine.
Poruke koje šalju jedni drugima su zabrinjavajuće. U Hrvatskoj se javio verbalni građanski rat, a kod nas u BiH pravosudni verbalni rat.
“Zbog neprimjerenih istupa u javnosti, Tužiteljstvo BiH traži smjenu Ružice Jukić (potpredsjednica VSTV).”
“Iz Tužiteljstva BiH je iscurilo i moje pismo u medije”, odgovor prozvane dame, kojim argumentirano obrazlaže problem “curenja informacija” uz dodatno podgrijavanje razlika u mišljenjima. Upit najvećem tužitelju zašto nije reagirao kad mu je predsjednica Suda BiH poručila: “Da ne znate pisati optužnice, da vam se vraćaju optužnice, da se cjepkaju.”
Rečenica: “Jedan vaš član kolektiva toliko me mrzi da neprestano o meni priča ljudima, ali ovo nisam očekivala”, završni je znak uzbune.
Mržnja među djeliteljima pravde i onim osobama koje kao moralna vertikala moraju biti uzor ostalim građanima je toliko opaka i opasna da se mora napraviti rez. Neka promjena u suštinskom smislu. U cilju opstanka ove napaćene države, koja je ionako miljama daleko od tog da se nazove “pravnom”.
Toliko korištena fraza zaslužuje da se dobro upamti njezina definicija.
Nije nimalo suvišno pokušati je nametnuti je kao mantru “onima koji sude”, jer mi se čini da su je više svjesni građani koji pasivno sudjeluju u tom verbalnom ratu nositelja pravosudnih dužnosti, kao duhoviti komentatori i zabezeknuti promatrači.
PRAVNA DRŽAVA
“Oblik u kojem se svaka vlast mora obnašati prema pravnim procedurama, načelima i u kojoj svaki građanin u slučaju kršenja njegovih prava ima na raspolaganju pravna sredstva obrane protiv svih drugih subjekata prava, bez obzira na njihov društveni položaj i moć.”
Opravdavanja spektakularnih uhićenja “velikih riba” na kraju se svode na tezu o ravnopravnosti svih pred zakonom, uz zaštitni dodatak da se ne vrši pritisak na pravosuđe kad se obračunava s onima koji su dosad bili “nedodirljivi”.
Ipak, po tko zna koji put, pokazuje se da društveni položaj i moć imaju ulogu kad netko završi iza rešetaka, jer su onda pušteni na slobodu, takozvani nedodirljivi, tek postali uistinu nedodirljivi.
Funkcija pravosuđa, zamišljena kroz formulu koju je osmislio lord Ashdown - visoko eksponirani slučajevi - koja treba biti primjenjivana prema najviše rangiranim političkim dužnosnicima, pokazala se potpuno promašenom.
Zato bi bolje bilo odustati od “lova na nedodirljive”, kad već taj lov nije pokazao svoju učinkovitost.
Proteklih 11 - 12 godina prakse Suda BiH ispunjeno je mnogim spektakularnim uhićenjima kao uvodom u duge, iscrpljujuće pravne bitke koje su nazivane “montiranim procesima”.
Kada sam nedavno, u jednom medijskom nastupu, upitan je li proces (tom i tom – više nije važno tko je ) montiran, odgovorio sam da ja ne znam što znači taj pojam jer ga nema u službenoj pravnoj terminologiji. Naravno, nisam naivan da ne znam stvarni smisao pojma, pa sam odgovorio protupitanjem:
“Što to znači montiran? Tko je taj koji montira? Samo znamo kome se montira. Taj postaje žrtva i po pravilu ostaje nevin. Ali je kriv čim je pokazano prstom na njega. Neka političari između sebe nama, običnim građanima, pa i pravnicima daju službenu definiciju pojma.
Do tada ja o ‘montiranim procesima’ zaključujem samo temeljem tajminga u kojem se netko namjerno i smišljeno uhiti na način koji ga samim tim činom kompromitira.”
IMA LI NEDODIRLJIVIH ?
Tko je od visoko eksponiranih osoba pravomoćno osuđen na neku dulju zatvorsku kaznu u posljednjih 12 - 13 godina?
A sudilo se mnogim.
Optuživalo se mnoge. Prisluškivalo se mnoge. Sakupljali se dokazi na zakonit i nezakonit način. Pritvaralo se i puštalo iz pritvora.
Uvrede, pritisci, omalovažavanja s jedne strane – isticanje svoje važnosti s obzirom na ulogu u društvu ili pravosudnom sustavu, s druge strane.
Neki padoše, neki ne. Neki ustaše, nekima se izgubi svaki trag.
Časnost i poštenje – zaboravljene kategorije, njima se nitko ne diči .
Dubina krize i potrebe reforme pravosuđa pokazuje se, prije svega, kao pitanje (re)definiranja pojmova.
Je li osobina uspješnih – biti nepristojno vješt trgovac – kazneno djelo? Što je legalno stečena imovina? Kako odrediti podrijetlo nečijeg bogatstva u kontekstu normi kaznenog prava? Što znači kazneno-pravni termin “obmana pri dobivanju kredita” u odnosu na dugotrajne parnične postupke oko dokazivanja je li kredit vraćen i je li banka pravilno i pošteno obračunala kamatu?
Zašto banka ima pravo obračunavati visoke kamate za nevraćene iznose novca, a ne daje nikakve kamate štedišama, koji im daju svoj novac na raspolaganje?
Zašto nijedan direktor neke banke nije bio ona visoko eksponirana osoba u razvikanim procesima, izuzev ako je “spojen” s nekim političarom? Svima je dobro poznato da mnogi krediti nisu vraćeni.
Što se krije iza toga? Dobro se zna da mnogi “rizični krediti” i dalje skupljaju prašinu u sudskim ladicama neučinkovitih parničnih, ali i ovršnih postupaka u mnogima sudovima u BiH.
Tko će se to usuditi kupiti nečiju nekretninu na javnoj dražbi za 25 milijuna maraka? (Neki dan zaključak o javnoj dražbi u jednim našim dnevnim novinama ). Tko ima toliki novac da se upusti u to kod sumnji koje izaziva sama visina svote?
Kako biti siguran da iza toga ne stoji nečije kriminalno djelo? Koje kad-tad može biti utvrđeno. Tužiteljstva se ovim zasad uopće ne bave. Ni korisnika kredita ne sumnjiče. A ni direktora banke koji je odobrio ogroman kredit bez učinkovitih instrumenata osiguranja. Nazvali su ih “kolaterali”.
PORICANJE KAO IZRAZ
KULTURE LAŽI
Sposobnost laganja je ono što je negativno impresioniralo lorda Owena.
Jest da se pokazao kao negativac u našim ratnim danima, ali tko će ga znati, možda je ovo moje definiranje njega kao takvog obična laž?
U svakom slučaju, valja se prisjetiti onog što je napisao u svojim uspomenama na dane provedene kod nas.
“Norme časti ne postoje, to je dio kulture. Nevjerojatna sposobnost koju imaju ljudi na svim razinama - kod svih ljudi s kojim sam se sretao, to je sposobnost laganja. Toliko je raširena da se nećete iznenaditi kad spoznate da je X ili Y lažac, tu se živi s kulturom laži.”
Način na koji se obračunavaju najveći nositelji pravosudnih dužnosti u BiH je takav da asocira na ispravnost lordovih opservacija, bio on negativac ili ne. Neki skriveni interesi prikrivaju prave istine o tome - zašto je uhićen taj i taj? Opet drukčije zašto - zašto nitko nije odgovarao što je nakon uhićenja i mučnog procesa, koji je punio stranice dnevnih tiskovina, oslobođen taj i taj?
Verbalni građanski rat u Hrvatskoj je nešto slično ovom u što se pretvara kod nas jaz između sudaca i tužitelja (pa onda, naravno, i kolege odvjetnici moraju začiniti svu tu ‘papazjaniju’). Dolazimo u sukobe koji ništa ne rješavaju, a gubi se razlika između termina: častan i sposoban. Častan postaje tko je nesposoban. Sposoban postaje nečastan, sve zbog kulture laži koja se udomaćila u načinu komuniciranja i stalnim prepirkama.
A veliki Milan Kundera je davno otkrio ono što mi nemamo na umu:
“Ljudi viču da žele oblikovati bolju budućnost, ali to nije istina. Budućnost je samo ravnodušna praznina koja ne zanima nikoga, dok nas prošlost puna života i njezino lice užasno ljute, zbunjuju, ranjavaju: stoga je želimo uništiti ili ponovno oslikati. Ljudi bi htjeli postati gospodarima budućnosti samo zato da mogu mijenjati prošlost. Bore se za ulazak u tajne arhive i zaboravljene sudske spise, samo da bi ponovno pisali biografije i povijest.”
Može li se ikad doznati ime i prezime osobe koja jamči da je netko zaista toliko sumnjiv i opasan, da postoje one “osnove sumnje” zbog kojih ga treba uhititi, a onda naknadno dokazivati njegovu krivnju bez izvjesnog ishoda.
Konkretne osobe, ne služba u kojoj rade ti ljudi, tko su oni?
Ako ima montiranih procesa, oni su kreatori.•
