„Ona će biti doktorica“, govorila je moja hvarska nona svima u selu, ponoseći se mojim peticama u školi iako ja baš nikad nisam pokazala niti najmanji interes za stetoskopom i sličnim doktorskim igračkama u djetinjstvu, piše Barbara Slade Jagodić za portal Zadovoljna.dnevnik.hr.
Izgleda da navike moje none žive i u dalekoj Americi dan danas. Naime, istraživanje je pokazalo da 75 posto svih roditelja već zna čime će se baviti njihova djeca kad odrastu. Bez pritiska, djeco…
Dok u nas još živi ona „nađi stalan posao, najbolje u državnoj službi“, u SAD-u je stalan posao od 9 do 5 nepoželjan za većinu roditelja.
Među odgovorima čim će se njihova djeca baviti, evo što su roditelji rekli:
- STEM (35 posto)
- zdravstvo (32 posto)
- industrija hrane (28 posto)
- građevina (23 posto)
- zaštita okoliša (23 posto)
- umjetnost i moda (23 posto)
- poljoprivreda (23 posto)
- sport (21 posto)
- obrazovanje (21 posto)
- mediji i izdavaštvo (19 posto)
- business i prodaja (19 posto)
- pravo (19 posto)
- turizam (14 posto)
Programiranje kao TOP zanimanje
Da se većina roditelja povodi za trendovima, umjesto da se fokusiraju na djetetove mogućnosti i vještine, pokazuje i odabir top zanimanja.
Naime, iako 1/3 roditelja pojma nema što je programiranje, njih čak 79 posto roditelja smatra da je bitno da djeca nauče tehničke vještine poput programiranja. Većina roditelja (74 posto) misli da su njihova djeca genijalci u vezi tehnologije, no možda je to samo kriv osjećaj jer su oni kao roditelji slabo upućeni u tehnologiju.
Žele da je programiranje dio nastave, jer oni sami ne mogu podučiti djecu toj vještini. Istraživanje je proveo OnePoll.
Većina djece radi ono što su njihovi roditelji htjeli
Jedno drugo istraživanje pokazalo je koliko su na odabir karijere pripadnika generacija X, milenijalaca i generacije Z utjecali njihovi roditelji, a odgovor je ukratko – MNOGO.
Većina (65 posto) trenutno zaposlenih radi posao koji su njihovi roditelji htjeli da rade. Najveći razlog odabira karijere bila je dobra plaća (55 posto).
Metode kojima se roditelji koriste kako bi usmjerili dijete na određeni karijerni put nažalost su najčešće bile ucjenjivačke, posebice za generaciju X koja je osjećala najveći pritisak nabijanja krivnje.
Dio djece krenuo je karijernim putem svojim roditelja jer im je to bilo poznato i činilo se kao dobar odabir.
Mnogo ih je na tom putu otkrilo da baš i ne vole to što su odabrali.
Moja prijateljica Tamara je na 4. godini arhitekture shvatila da se ona zapravo time ne želi baviti, iako joj je otac arhitekt. I upisala je drugi studij, uz blagoslov roditelja, te sada radi ono što voli. Nju roditelji nisu prisilili da nešto upiše, sama je odabrala inicijalno da želi biti poput roditelja.
Je li dobro da se roditelji petljaju?
Odluke koje napravimo kad smo mladi itekako utječu na naš karijerni put. Ako je odluka isključivo roditeljska, dijete može cijeli život raditi ono što zapravo ne voli. Želite li takav život svom djetetu? Ja definitivno ne.
Sjećam se moje majke koja je radila kao ekonomistica i koja je cijeli život ponavljala kako to ne voli raditi, ali su je tako usmjerili. Kad je došlo vrijeme da brat i ja odaberemo čime ćemo se baviti, u potpunosti je izbor prepustila nama.
No znaju li djeca u srednjoj školi čime se zapravo žele baviti, što im najbolje ide i koje su sve opcije?
Ja nisam znala. Odabrala sam fakultete prema onom što mi je najbolje išlo, misleći da je to super odabir, da bih negdje na 3. godini studija shvatila da se ja time baš nikad neću baviti. Diplomirala sam i pospremila diplomu u ladicu, a tad sam se već počela baviti onim što sam htjela.
Moram priznati i da za neke fakultete nisam ni znala da postoje. Smijat ćete se, ali neki studiji poput molekularne biologije koje su upisali neki moji prijatelji meni su bili prvi glas da postoje. Nije da bih to odabrala, no svejedno, nisam imala informaciju o tome. Nitko mi nije spominjao karijere, čak ni profesori. A bila sam najbolja učenica!
Voljela bih da su moji roditelji pričali sa mnom o tome.
„Radi što voliš“ bila je neka opća smjernica moje majke i to se čini kao nešto sasvim u redu. No kao što sam već rekla, što ako ne znaš što zapravo voliš? Ocjene u školi su zavaravajuće. Pomisliš da očito najviše voliš ono u čemu si najbolji. No možda to nije tako. Možda djeca tek trebaju otkriti što vole.
Neka djeca znaju što vole, ali ih roditelji ne žele pustiti da to rade.
Roditelji koji koče želje svoje djece obično su oni koji žele da njihova djeca „imaju siguran kruh“ pa ih usmjeravaju ka zanimanjima koja su klasična i trenutno poželjna na tržištu.
Ismijavaju djetetov odabir karijere, nazivajući to beskorisnim, nemogućim ili im pak navode vlastita iskustva vezana za taj posao.
Nakon što ste iskreno, otvoreno i uvažavajući porazgovarali s vlastitim djetetom oko utjecaja odabira karijere na njihov život, najgore je ne pustiti dijete da proba i ne biti mu podrška. Popločavate tako put do zamjeranja i frustracije vlastitog djeteta, a to vam se može itekako obiti o glavu. I najgore – o glavu djeteta.
Dječje želje: Što ćeš biti kad budeš velik/a?
Kao malena, htjela sam biti blagajnica. Nismo bili baš dobrog financijskog stanja pa sam ja kao dijete pokušavala riješiti taj problem. Vidjela sam da kad blagajnici damo jedan papir, ona nama da puno papira, i pomislila „to je to!“
Moja Mina ima tri godine i svima govori da će ona biti doktorica. Svaki dan nas „pregledava“ već više od godinu dana. S druge strane, nekad kaže da će voziti bager.
Dječje su želje samo mašta, ne zamarajte se s time. Pustimo djecu da kroz igru otkrivaju svijet.
Kad bude vrijeme za razgovor o odabiru škole i karijere, sigurno ću razgovarati s njom, oprezno i bez nametanja. Ne patim od titula, patim od toga da svi imamo slobodu odabrati čime god ćemo se baviti u životu. Ali prvo trebamo baratati sa svim informacijama. I roditelji su tu poluga, alat, da pomognu djeci da ostvare svoje snove, nikako da umjesto njih sanjaju.
