Ono što je hrvatski fizičar svjetskog glasa Ivan Supek u svojoj knjizi “Tragom duha kroz divljinu” opisao o konspirativnom planu pravljenja A-bombe u bivšoj državi u Vinči, to je ovih dana potvrdio i akademik Božidar Matić, elektro inženjer, znanstvenik i profesor. Matić je autor 84 znanstvena rada iz oblasti procesne tehnologije kao i dviju knjiga. Od 1986. do 1989. bio je ministar za znanost i tehnologiju u Vladi bivše Jugoslavije, a od 1989. do 1993. direktor sarajevske kompanije Energoinvest. U doba kada je bio potpredsjednik za istraživanje i razvoj, Energoinvest je za tadašnju JNA projektirao i izradio sustave za navigaciju i automatsko upravljanje u mlaznim zrakoplovima, na ratnim brodovima i podmornicama. “Bio je to najviši stupanj industrijskog znanja u tadašnjoj državi, ističe bosanskohercegovački akademik Božidar Matić.
Uloga Energoinvesta
Kada je u pitanju jugoslavenski plan A-bombe, na kojemu je u Vinči radilo na tisuću inženjera i laboranata, i to u najvećoj tajnosti, Matić kaže kako je to točno te da je bivša država bila na putu napraviti atomsku bombu, ali je to onemogućilo predratno stanje siromaštva, piše Večernji list BiH. I to čak dva puta. Postojao je prvi nuklearni program nakon završetka Drugog svjetskog rata, o kojem je pisao i akademik Supek. Malo je tko znao o drugom pokušaju stvaranja A-bombe između ‘80-ih i ‘90-ih godina prošlog stoljeća. Riječ je o nuklearnom programu kodnog imena “Sutjeska”, u kojem je važnu ulogu imao sarajevski Energoinvest. Baš u to vrijeme Božidar Matić se s dužnosti rektora Univerziteta u Sarajevu vratio u Energoinvest i biva postavljen za potpredsjednika za istraživanje i razvoj. Energoinvest je tada imao 11 istraživačkih centara, od kojih je njih šest bilo na razini instituta. Matić je tada odlučio obići svaki od instituta kako bi se upoznao s radom. No, u jedan dio zgrade ITEN-a, Instituta za termotehniku i nuklearnu tehniku, nisu ga pustili. O tome Matić kaže: “Kada je počeo nuklearni program u Energoinvestu, u to nisam bio upućen. A kada su mi zabranili ulazak u ITEN, rečeno mi je: ‘Ovdje se radi jedan projekt.’ Prema ugovoru, projekt ne može vidjeti nitko osim onih koji imaju dozvolu za to.” Kada su mu rekli da ne može dobiti uvid u projekt, Matiću je bilo posve jasno da je projekt povezan s vojskom. Nakon toga, Matić se požalio da mu se ne može priječiti uvid u rad Instituta s obzirom na dužnost koju je obnašao i to potpredsjednika za istraživanje i razvoj. Iako su mu obećali kako će imati pristup projektu, Božidar Matić to nije dočekao, jer ga je tadašnji premijer jugoslavenske Vlade Branko Mikulić pozvao u Beograd. Mikulić je u to vrijeme formirao novi sastav bivšeg SIV-a, u kojem se pojavio novi resor na saveznoj razini, a riječ je o znanosti i tehnologiji. Matić je prihvatio Mikulićev poziv, a u tijeku izrade programa rada novonastalog Saveznog komiteta za znanost i tehnologiju, u program nije uvrštena nuklearna tehnologija. No, kao savezni ministar za znanost, Matić je postupno dolazio do saznanja o jugoslavenskom nuklearnom programu. Često, kako i sam ističe, iz druge ruke.
Dva nuklearna programa
Jugoslavija je početkom osamdesetih razvijala dva usporedna programa. Program A bio je usmjeren prema nuklearnom oružju, a program B bio je usmjeren na civilnu uporabu nuklearne energije. Iako su ta dva programa, prema Matićevim riječima, imala različite ciljeve, njihovi izvori financiranja bili su tijesno povezani. U svemu tomu važnu ulogu je imao Energoinvest. U tom kontekstu Matić objašnjava da je bivša JNA sve ugovarala s Energoinvestom, koji je zatim sklapao ugovore s ostalim institutima, uključujući i ITEN. Matić kaže kako nije bilo konkurencije među institutima, jer jedni nisu znali što drugi rade. Sve je rađeno u najvećoj tajnosti. U Zagrebu je program A bio usmjeren na razvoj neutronske komponente bombe. Iako je skupinu stručnjaka na Institutu “Ruđer Boković” činilo nekoliko fizičara, elektro inženjera i tehničara, samo dva čovjeka znala su pravu svrhu ovog projekta, otkriva Matić. O tomu je 1988. godine pisao njemački “Spigel”. Iako je bilo netočnih podataka, “Spigel” je naveo važnu ulogu Energoinvesta. O tomu zašto je JNA kao masku izabrala Enregoinvest za nuklearni program, Matić kaže kako je upravo ova kompanija bila odlična maska za nuklearni program. U slučaju da nešto procuri u javnost, uvijek se moglo naći opravdanje kako je riječ o istraživanjima za civilnu uporabu nuklearne energije. S druge strane, Energoinvest je bio najveći gigant u bivšoj državi, o čemu govori i podatak da je njihova ukupna godišnja prodaja u to vrijeme iznosila dvije milijarde dolara. Međutim, u bogatoj karijeri akademika Božidara Matića postoji jedan važan događaj iz 1988. godine. Riječ je o sastanku u saveznoj vladi, a za koji Matić kaže da je bio za njega najčudniji. “Jednog dana zove me Branko Mikulić i kaže: ‘Daj, molim te, dođi na jedan delikatan sastanak, ukinut ćemo nuklearni program. Znaš li što o tomu?’ Ja odgovaram: ‘A nešto sam naučio o tome.’ Na to će meni Branko: ‘Ne može to Jugoslavija raditi, mi morao ići u gospodarsku reformu, nuklearni program je fantazija iz nekih drugih vremena. A ja to moram reći Generalštabu’”, govori Matić i prisjeća se tog sastanka. “Kada sam došao, već su tamo bili svi na čelu s Veljkom Kadijevićem. No, mene je prilično iznenadio njihov civilizirani pristup kada im je Branko Mikulić rekao da Jugoslavija odustaje od nuklearne bombe. Kadijević je tada kazao kako ne možemo naše probleme riješiti bombom. Kasnije mi je na pamet palo da na tom sastanku nije bilo generala Zvonka Čanadija, jedinog hrvatskog generala u operativnom dijelu, čovjeka broj dva iza Kadijevića. Možda nije ni znao za projekt nuklearne bombe”, kaže Matić. On je, također, podsjetio da se na tom sastanku razgovaralo o praktičnim problemima napuštanja tajnog nuklearnog programa.
A-bomba nije bila blef
Ključna pitanja su bila kako zatvoriti projekte, obeštetiti institute koji su radili na njima, kao i to što će biti s postignutim rezultatima. Jedan od zaključaka bio je da se vojna komponenta preda JNA koja će to pohraniti, a dogovoreno je da se rezultati koji su upotrebljivi koriste u republičkim institutima i elektroprivredama. Matić kaže da se u to nije petljao, ali je, ipak, profitirao jer su sredstva od nuklearnog programa prebačena u Matićev fond. Iako su se javljale različite percepcije u javnosti o mogućnostima bivše države da izradi A-bombu, od toga da je riječ o blefu ili da se radi o siromašnoj zemlji, Matić kaže da su se mnogi prevarili u razmišljanjima. “Nema tu blefa, riječ je o ozbiljnom nuklearnom programu koji je postojao, u koji su bili uključeni svi znanstveni kapaciteti, od ‘Vinče’, ‘Ruđera Boškovića’, ‘Josefa Štefana’, pa do nekih drugih poput Instituta za nuklearne sirovine u Srbiji. Uz to, važno je spomenuti da su sklopljeni sporazumi s Irakom i Libijom za izradu rakete koja bi nosila bombu. Prvo je sklopljen ugovor s Irakom o raketi dosega 100 km, a koja je i napravljena. Bila je i projektirana raketa dometa 300 km, ali je zadnji rat onemogućio njezinu realizaciju”, otkriva Matić. “Kada su bile faze pripreme za tu raketu, bivša država je poslala jednog čovjeka u Irak vidjeti kako teku pripreme. Tada je nastao prvi nesporazum, otkriva Matić. Projekt je u Iraku vodio Sadamov zet, visoko obrazovan čovjek na Zapadu, a Jugoslavija je poslala svog doktora znanosti sa Stanforda. Riječ je o dvojici ljudi s jakim egom, a kada se naš čovjek vratio iz Iraka, napisao je da je njegov ego pogođen. Akademik Matić, pak, tvrdi da je JNA, unatoč tome što su Branku Mikuliću rekli da je ugašen, nastavila raditi u tajnosti. Matić podsjeća da se Institut ITEN nalazio na Ilidži, u kojemu je ostala brojna dokumentacija. I ostali instituti Energoinvesta nalazili su se na toj lokaciji. Iako su na početku rata srpske snage uništile ITEN, Matić kaže da je njegova arhiva cijela uništena. No, brinulo ga je što je JNA nastavila u tajnosti raditi na nuklearnom programu koji je trebao rezultirati izradom prljave bombe, a riječ je o klasičnoj bombi napunjenom nuklearnim materijalom, koja kod eksplozije zagadi cjelokupan okoliš. Matić otkriva da je tu informaciju dobio iz nekoliko izvora, ali dokle se došlo, nije mu poznato. Matić čak citira Radovana Karadžića koji je jednom prilikom zaprijetio da će prljavom bombom, ako treba, gađati Beč i Rim. Otkud mu to, ali nije bezvezna prijetnja, kaže Matić. Sarajevski akademik je uvjeren da Josip Broz nije bio dobro upućen u drugi nuklearni program, s obzirom da se isti odvijao između ‘80-ih i ‘90-ih godina prošlog stoljeća.
