Kristina Kuzmič se u SAD doselila iz Osijeka tijekom Domovinskog rata. U vrlo teškoj životnoj fazi, baš je nju slavna Oprah Winfrey izabrala između 20.000 kandidata i dala joj vlastiti kulinarski show. Kristina, koja je nedavno proslavila 41. rođendan, majka je troje djece, a s obitelji živi u okrugu Los Angeles.
Jedno od najvećih svjetskih žarišta pandemije koronavirusa trenutačno je SAD. Koliko vam se život zbog toga promijenio?
To je velika prilagodba. Moja djeca ne idu u školu od sredine ožujka. Uvidjela sam da obrazovanje mog hiperaktivnog vrtićanca nije moj najveći talent. No, pokušavamo na najbolji način iskoristiti ovu situaciju. Tako je lako jednostavno se prepustiti strahu i razočaranjima, a još uvijek ima toliko dobroga. Lijepo nam je što kao obitelj možemo više vremena provoditi zajedno i što moj muž radi od kuće.
Je li to poremetilo i vaše poslovne planove? Nedavno ste objavili knjigu...
Da, bila sam usred nacionalne turneje i morala sam odgoditi većinu nastupa.
Vi niste tzv. life coach, kako biste zapravo opisali ono što radite?
Nikad to ne znam. Netko me je jednom nazvao – navijačicom za ljude, i to mi se jako svidjelo! Kroz sve što stvaram, želim biti za druge ono što je meni bilo potrebno kad sam bila na dnu. Ako me ljudi vide kao nekoga tko navija za njih, to je predivno!
Majka ste troje djece, a upravo iskrenim i šaljivim dosjetkama iz života privlačite simpatije i na internetu. Kako uspijevate uskladiti posao i majčinstvo?
To je žongliranje, gdje mi barem jedna loptica svakodnevno ispada iz ruku. Mislim da bih najviše sebi naudila kada bih od sebe očekivala da budem savršena u svemu. To je nemoguće. Zato moram raditi kompromise, ponekad reći ne i jednostavno raditi najbolje što mogu. Dobra je stvar što ja iskreno volim to što radim. Strastveno volim svoju ulogu majke i strastveno volim svoju karijeru. A strast je izvrstan oblik kofeina!
Živite li američki san?
Američki san je uvjerenje da svatko, bez obzira na to gdje je rođen ili kojoj klasi pripada, može postići svoju verziju uspjeha. U određenom smislu da, ja živim taj san. Naporno sam radila da bih stigla tu gdje jesam i dalje naporno radim jer ne mislim da je “san” odredište do kojeg stižete. U trenutku kada postanemo samozadovoljni ili pasivni u životu, počinjemo gubiti.
Suočili ste se i s razvodom, neimaštinom, depresijom... Koliko vas je to obilježilo?
Bila sam konobarica i mučila se financijski. Dijelila sam malu spavaću sobu sa svoje dvoje djece, ali depresija u koju sam upala bila je najveća prepreka. Došla sam do točke da sam se osjećala potpuno bezvrijednom, čak sam pomišljala da bi mojoj djeci bilo bolje bez mene. Morala sam se jako potruditi da nađem ozdravljenje i radost. To je razlog zbog kojeg sam napisala knjigu “Hold on, but don’t hold still” (“Drži se, al’ se ne zadržavaj”). Nadam se da moje priče i lekcije mogu donijeti nadu i ohrabrenje drugima.
Suradnja s Oprom Winfrey bila je svojevrsna prekretnica. Koliko je odvažnosti bilo potrebno da se upustite u tu pustolovinu?
Kada sam se prijavila na natjecanje u kojem je Oprah tražila sljedeću TV zvijezdu, zaista nisam vjerovala da ću biti primijećena, pa sam mogla biti opuštena. Dobro je što nisam ništa očekivala jer bih si inače dopustila da o tome previše razmišljam i brinem. Često dopuštamo našim nesigurnostima da nam naređuju, da sude našim talentima. Srećom, naučila sam kako stišati glasnoću svojih nesigurnosti.
Smetalo vam je što su vam dali, kako ste izjavili, savršenu kuhinju i što ste izgledali savršeno?
Znala sam da će netko tko se muči kao što sam se ja nekada mučila gledati show i ništa od njega neće dobiti. Život nije savršen, pa ga nisam htjela prikazivati savršenim. Zašto ljudima dati još jedan razlog da se osjećaju nesposobnima. Nikome ne treba još jedan savršeni show sa savršenom voditeljicom koja govori o svom savršenom životu. Svima nama, pogotovo kada imamo problema, zapravo treba realnost. I nada.
Patimo li danas suviše od toga da se svima oko sebe, posebice u virtualnom svijetu, prikažemo idealnima. Jesmo li zastranili?
Da! Ljudi su upali u zamku uspoređivanja i natjecanja i svi bismo željeli pobijediti u tom natjecanju. Ali život nije natjecanje. Biti čovjek nije natjecanje. Svatko od nas je jedinstven i manjkav. Svi mi, svatko na svoj način, muku mučimo. I to je u redu. To nas ne čini nesposobnima, samo nas čini ljudskima. Savršenstvo je iluzija, a juriti za njim je iscrpljujuće gubljenje vremena.
Na društvenim mrežama imate više od tri milijuna pratitelja. Je li tolika popularnost i teret?
Ne gledam to kao teret, već kao na odgovornost. Kada toliko ljudi sluša ono što kažem, važno je da moja poruka donosi nadu, humor i ohrabrenje.
Osječanka ste, ali ste iz grada i Hrvatske otišli sa samo 14 godina. Koliko su čvrste vaše veze s domovinom, koliko često dolazite?
Hrvatska će uvijek biti moj dom. Mislim da uvijek imamo posebnu vezu s mjestom u kojem smo proveli djetinjstvo. Pokušavam se vratiti svako ljeto, ali to ovisi o mojim poslovima. Planirali smo doći ovo ljeto, ali s obzirom na pandemiju, nisam sigurna da ćemo moći.
Kuhanje ste učili uz majku, a odrastali ste, dakle, u Slavoniji, za koju se vežu kulen, slanina, čvarci. Kakvu prehranu preferirate u obitelji?
Pokušavam kuhati neka hrvatska jela za svoju obitelj u Americi, ali to jednostavno nije isto. U Hrvatskoj su sastojci bolji. Sve, od kobasica do sira i kiselog vrhnja, u Hrvatskoj ima bolji okus. Mama mi redovito donosi Vegetu, pa to pomaže. Mislim da bih umrla od gladi bez Vegete! Moja baka, koja je preminula prije nekoliko godina, i ja sanjarile smo o tome da zajedno otvorimo restoran. Možda ću jednog dana sama otvoriti mali hrvatski restoran u Kaliforniji i nazvati ga po njoj: Mira.
