Od osnivanja do danas Hrvatska demokratska zajednica BiH igrala je važnu, počesto i ključnu ulogu u političkom životu Bosne i Hercegovine. Svašta je stalo u tih 35 godina, a izgledno je da će i u budućnosti to biti jedna od ključnih političkih snaga na turbulentnoj bosanskohercegovačkoj sceni.
Veći dio svog postojanja i djelovanja HDZ BiH proveo je u vlasti. Svoju otpornost i povezanost s hrvatskim narodom stranka je pokazala opstajući u za nju vrlo teškim okolnostima. Nakon rata sigurno najteži trenuci bili su 2001. i 2015. godine kada su međunarodni mešetari provodili neuspjele eksperimente nastojeći zaobići izbornu volju hrvatskog naroda. I ne samo to, ove događaje pratilo je ustavno razvlašćivanje Hrvata, uništavanje njihove financijske, vojne i medijske strukture te diskreditiranje i uklanjanje brojnih kadrova.
Unatoč tomu, HDZ BiH je opstajao i u političku se arenu brzo vraćao organiziraniji i jači nego prije. Već opisano vrijeme nametnute Alijanse za promjene u nešto se blažem obliku ponovilo nakon izbora 2014. godine.
Opet su stranci kumovali izbacivanju izbornih pobjednika iz vlasti te pogrešnom matematikom i nametnutim odlukama instalirali tzv. platformašku vlast u Federaciji BiH. Ni tada se nije skrivalo kako je dugoročni cilj politička eutanazija HDZ-a BiH. I ovaj međunarodni eksperiment završio je neslavno nakon samo jednog izbornog ciklusa.
Treba li uopće naglašavati – HDZ se vratio još jači. Između ovih dvaju udara HDZ BiH bio je dio vlasti, ali se susretao s novim izazovima i pritiscima, kao što su optužnice protiv predsjednika stranke Dragana Čovića, zbog kojih je jedno vrijeme proveo i u pritvoru.
Nekoliko optužnica je odbačeno ili je Čović pravomoćno oslobođen, što jasno upućuje da su se i poluge pravosuđa koristile za pokušaje slabljenja političke pozicije hrvatskog rukovodstva u BiH. Sve ovo nije otupilo oštricu političke borbe HDZ-a BiH. U kompliciranom sustavu, gdje se vlast uglavnom formira matematički i bez jasnog koalicijskog programa, HDZ je uporno inzistirao na onome što je smatrao svojim, ali i nacionalnim prioritetima Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Jedan od ključnih političkih ciljeva svih ovih godina bio je euroatlantski put zemlje, koji je zbog isključivih stavova nekih drugih politika u BiH razdvojen na europski i NATO put. Od atlantskog se nije odustalo, ali je glavnina aktivnosti i odluka državnih institucija ipak bila na europskom putu. HDZ BiH godinama je bio i ostao glavni predvodnik tih aktivnosti u kojima BiH ima golemu potporu i zagovore susjedne Hrvatske i njezinih institucija.
Resori u državnoj vlasti koje su vodili i vode kadrovi HDZ-a BiH prednjače u ispunjavanju uvjeta za pridruživanje Europskoj uniji. Vrlo značajan, povijesni korak za BiH, načinio je Dragan Čović. On je iskoristio dužnost predsjedatelja Predsjedništva BiH kako bi 2016. godine “progurao” predaju zahtjeva za članstvo BiH u EU. Nije to bilo nimalo jednostavno i lako jer su u samom EU, ali što je indikativnije - i u BiH, postojali veliki otpori takvom potezu. BiH se presporo kreće na svom europskom putu, ali izvjesno je da bi bez tadašnje odluke da se zahtjev preda, BiH danas bila još dalje od punopravnog članstva u Uniji. Gotovo deset godina poslije ponovno je dužnosnike HDZ-a “zapalo” da krče europski put. U još težim unutarnjim političkim okolnostima predsjedateljica Vijeća ministara BiH Borjana Krišto ulaže veliki trud i umijeće kako europske integracije ove zemlje ne bi bile potpuno zaustavljene.
To sigurno ostaje i jedan od prioriteta djelovanja HDZ-a BiH i njegovih kadrova u državnim institucijama. Jasno je da BiH nema alternative članstvu u Uniji i da je to jedino jamstvo stabilne i funkcionalne države u budućnosti. Dužnosnici HDZ-a u državnoj vlasti nastoje iskoristiti i sve bolju poziciju Hrvatske, posebno premijera Andreja Plenkovića, na međunarodnoj sceni. Sinkroniziranim djelovanjem nastoji se europski put BiH održati živim, čak i u situaciji kada su institucije BiH u gotovo pa potpunoj paralizi. Za razumijevanje u Bruxellesu i europskim metropolama važno je imati jakog zagovornika, a BiH ga ima u Vladi Republike Hrvatske i premijeru Andreju Plenkoviću te sestrinskom HDZ-u Hrvatske.
Uz europski i NATO put, strateški prioritet hrvatske, odnosno HDZ-ove politike u BiH bila je i ostala izborna reforma. Slučaj Željka Komšića, a zapravo uzurpacija hrvatske pozicije u državnom Predsjedništvu kroz čak četiri izborna ciklusa, zorno svjedoči o nepravednosti postojećeg Izbornog zakona BiH. Legitimno nacionalno predstavljanje u Predsjedništvu BiH nije zajamčeno i zapravo je vrlo pogodno za nacionalni inženjering kojem svjedočimo iz izbora u izbore. Komšićev primjer olakšao je Hrvatima u BiH internacionalizaciju ovog problema i danas gotovo da nema relevantnog dužnosnika u Europi, ali i unutar BiH, koji neće priznati da se uskraćivanjem prava da biraju svog člana Predsjedništva BiH Hrvatima čini nepravda. Zbog svoje malobrojnosti i lošije ustavne pozicije u odnosu na druga dva konstitutivna naroda, Hrvatima i njihovim predstavnicima teško se izboriti za istinsku izbornu reformu. Jer, na udaru nije samo pozicija člana Predsjedništva BiH već i drugo tijelo vlasti u kojem se štite kolektivna prava konstitutivnih naroda. Unatoč jasno iskazanoj volji na svakim izborima, Hrvatima se redovito pokušava inženjeringom nametnuti takav sastav Doma naroda Parlamenta Federacije BiH gdje će “fiktivni” Hrvati odlučivati o tome što je u interesu ovog naroda. Samo zahvaljujući nacionalnom homogeniziranju Hrvati uspijevaju obraniti poziciju u Domu naroda, a time i stvarni utjecaj u vlasti Federacije, a neizravno i države BiH.
Vjetar u leđa borbi HDZ-a BiH i većine drugih hrvatskih stranaka za izbornu reformu bila je presuda Ustavnog suda BiH u predmetu “Ljubić”, gdje je istaknuto načelo obvezne nacionalne reprezentativnosti. Ova je presuda postala važno oruđe u političkoj borbi za pravedniji Izborni zakon BiH. Do njega nismo došli i zato to i u idućem razdoblju ostaje ključni prioritet u djelovanju HDZ-a BiH. Kada dođe do istinske reforme Izbornog zakona, nacionalno jedinstvo možda neće imati onaj značaj koji ima danas. Iako će oko nekih pitanja koja se tiču budućnosti Hrvata u BiH nacionalno zajedništvo morati postojati uvijek. Tu se kriju i razlozi borbe HDZ-a BiH za uspostavu i funkcioniranje Hrvatskog narodnog sabora BiH kao krovnog nacionalnog tijela koje okuplja sve hrvatske stranke i sve hrvatske predstavnike u institucijama vlasti na svim razinama. Budućnost HNS-a nedvojbeno je vezana uz budućnost Hrvata u BiH.
Izazova je puno i s njima se valja boriti. Prilično je uspješno to radio HDZ BiH svih ovih godina. Od ključne uloge u uspostavi demokracije u tada još uvijek socijalističkoj BiH, preko liderstva u obrani hrvatskog naroda i njegova nacionalnog prostora u ratu do izgradnje postdaytonske BiH u kojoj će Hrvati biti jednakopravan narod, svoji na svome, a ne podstanari, kako to neki vole isticati. U srazu secesionističke i unitarističke politike drugih dvaju naroda, HDZ BiH federalističkim pristupom nastoji biti sidro stabilne BiH.
Zato su poruke HDZ-a BiH uvijek pomirljive i u smjeru postizanja kompromisa i dogovora. Istodobno, stožerna hrvatska stranka u BiH nastavlja voditi aktivnu političku borbu, poglavito protiv pokušaja urušavanja jednakopravnosti hrvatskog naroda. Jedan takav pokušaj spriječen je nedavno obaranjem slučaja “Kovačević” pred Europskom sudom za ljudska prava. Bio je to perfidan plan da se kroz sudske presude, zakamuflirano kroz priču o zaštiti ljudskih prava, promovira unitarna građanska država. Nažalost, stabilna BiH kao država triju jednakopravnih konstitutivnih naroda nije svima po volji, što samo nagovještava prirodu budućih političkih bitaka u BiH.
Otvori KEKS Pay
