Otkriće Amerike 1492. dalo je značajan zamah čovječanstvu. Mnogi su htjeli doći do tog novog kontinenta koji je rađao nadu i dao novi početak u povijesti. Franjevci su došli na novi kontinent krajem 15. stoljeća. Organizirani počeci njihova značajnijeg djelovanja su u Kaliforniji od 1767. Prvu misiju otvorili su u San Diegu 16. srpnja 1769. Osim Španjolaca, prema novom kontinentu krenuli su i mnogi drugi europski narodi, posebice Englezi, Nijemci, Talijani, Irci, a onda i Hrvati.

Prva župa 1894.

Veliki broj Hrvata potražio je “bolji” dom na novom kontinentu, posebice od druge polovine 19. stoljeća. S našim iseljenicima došli su i svećenici. Često se spominje kako su neki Hrvati došli u Ameriku prije Kolumba, a da su neki bili i u Kolumbovoj ekspediciji. Korčulanin dominikanac Vicko Paletin prvi je hrvatski svećenik koji je djelovao u Sjevernoj Americi. Djelovao je među Indijancima u 16. st. Zanimljivo, vratio se u Korčulu 1570. g. U Meksiku je među Indijancima od 1680. do 1683. djelovalo isusovac Ivan Ratkaj. Misije u Kaliforniji otvarao je isusovac Ferdinand Konščak u 18. st. Vlč. Josip Kundek (1809. - 1857.) smatra se najpoznatijim hrvatskim misionarom u Americi, a vlč. Josip Božić prvi je hrvatski svećenik koji je djelovao među Hrvatima u Americi. Poslao ga je biskup J. Strossmayer. Došao je u Pittsburgh 1894. i u tom gradu osnovao hrvatsku župu koja je bila prva na američkom kontinentu. Novu crkvu izgradio je vlč. Franjo Glojnarić 1900. Početkom 20. st. za iseljenicima na američki kontinent dolazi više hrvatskih svećenika.

Fra Gaudencije Gorše prvi je franjevac koji je došao pastoralno djelovati među našim pukom u Americi 1900. Sveta Stolica utemeljila je Slovenski komesarijat Sv. Križa 1912. sa sjedištem u Lemontu (Illinois). Neki su ga nazvali Slovensko-hrvatsko-slovački komesarijat jer su u njemu bili fratri iz Slovenije, Hrvatske i Slovačke. Komesarijat sv. Križa vodili su slovenski franjevci Provincije Sv. Križa sa sjedištem u Ljubljani.

Fra Bono Andačić, fra Ambro Mišetić i fra Franjo Čuturić došli su u Ameriku 1922. Oni su prvi franjevci Hercegovačke franjevačke provincije koji su došli pastoralno djelovati u Ameriku. Vrhovna uprava franjevačkog reda uspostavila je po odluci Kongregacije za redovnike Komesarijat Sv. obitelji za doseljene hrvatske franjevce 9. veljače 1926. Komesarijat je imao sedamnaest franjevaca. Prvi komesar bio je fra Klement Veren. Od njih sedamnaest franjevaca, trinaestorica su bila članovi Hercegovačke franjevačke provincije, a po dvojica iz Hrvatske provincije sv. Ćirila i Metoda i Provincije sv. Jeronima. Fra Dominik Mandić na sastanku provincijala u Karlovcu 1930. predložio je da se o Komesarijatu u Americi pastoralno skrbi Hercegovačka franjevačka provincija. Uprava franjevačkog reda povjerila je Hercegovačkoj franjevačkoj zajednici Komesarijat 7. veljače 1932. Zbog teškoća u komunikaciji između Provincije i Komesarijata Sveta Stolica vođenje Komesarijata povjerila je Generalnoj upravi franjevačkog reda u Rimu. Uprava Provincije dopisom broj 531/68 od 28. travnja 1968. zamolila je Upravu reda da se odnosi između Provincije i Kustodije normaliziraju. Kustodija je bila pod Upravom reda i od 1976./1977. do 2001. Kustodija je imala najviše članova, njih 1977. Te godine imala je i jedan samostan, dvije franjevačke rezidencije, a fratri su djelovali u 13 župa u SAD-u i sedam u Kanadi.

Franjevci su odlučili osnovati samostan u Americi 1941. Za vrijeme komesara fra Davida Zrne (1935. - 1949.) kupili su kuću od chicaškog sveučilišta na adresi 4851 Drexel Blvd 1943.

Izdavaštvo franjevaca

Prilagodili su je svojim potrebama i u njoj utemeljili samostan. Uselili su se u samostan 5. lipnja 1944. Blagoslovio ga je mons. Samuel kardinal Stritch. Potom su fratri otkupili još jednu zgradu u blizini samostana na Ellis aveniji u koju je premješten samostan. Svečano je otvoren 3. kolovoza 1952., a za zaštitnika su uzeli sv. Antu Padovanskoga. Prvi gvardijan novoga samostana bio je fra Vendelin Vasilj. Generalna uprava franjevačkog reda dopisom 012230 od 23. rujna 1960. Komesarijat imenuje u Hrvatsku franjevačku kustodiju Svete obitelji i povjerava je Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Uz svoje temeljno poslanje, pastoralni rad, franjevci u Kustodiji bavili su se i izdavaštvom. Na neki način i prilike u domovini prisilile su ih baviti se i tim nimalo nevažnim poslom.

Danas članovi Kustodije djeluju u župama: Srce Isusovo – Chicago, Blaženi Alojzije Stepinac – Chicago, Sv. Jeronim – Chicago, Sv. Ćiril i Metod i Sv. Rafael – New York, Presveto Srce Isusovo – Milwaukee, Sv. Josip - St. Luis, Sv. obitelj - Kitchener, Sv. Nikola Tavelić – Montreal, Kraljica Mira – Norval, Sveti Franjo – Windsor (Kanada), Sv. Leopold Bogdan Mandić – London (Kanada), BDM, Zaštitnica Putnika – Sault Ste. Marie.

Uglavnom sve župe tiskaju Župni tjednik (Parish Bulletin).

Školske sestre franjevke mostarske Provincije Svete obitelji došle su djelovati u Kustodiju u Chicago 10. siječnja 1968.

Kulturna djelatnost franjevaca u Kustodiji

1. Franjevačka tiskara u Chicagu

Nakon što su osnovali samostan, franjevci Komesarijata za vrijeme komesara fra Davida Zrne osnivaju i tiskaru u Chicagu 1947. Godinu prije kupili su potrebne strojeve od slovenske tiskare Edinost Publishing Company. Prostor za tiskaru kupili su u blizini samostana i prilagodili ga novoj namjeni. Tiskara je obnavljana novim strojevima 1952. i 1978. Fra Vjekoslav Bambir napisao je u članku “Hrvatska franjevačka tiskara u Chicagu” koji je objavljen u Hrvatskom kalendaru za 1996.: “Hrvatski franjevci u Chicagu drže da su u više od 80 godina svojega mukotrpnog rada i života u tuđini učinili mnogo za svoj hrvatski narod u Americi i Kanadi ne samo kao njegovi misionari, dušobrižnici po hrvatskim župama koje su sami s narodom osnivali, nego i kao njihovi branitelji i kulturni radnici koji su ih obogatili svojim perom i umom te podržavali u narodu vjeru i nadu u teškim danima da će konačno doći dani slobode u njihovoj domovini. To svjedoče njihove brojne župe, kulturni centri, hrvatske knjige, časopisi i novine i ova Hrvatska franjevačka tiskara, koja u tome radu sudjeluje već od godine 1947.” Stvaranjem samostalne Republike Hrvatske potrebe za tiskanjem u inozemstvu su smanjene te je tiskara prestala raditi 2007. Mnogi su fratri zaslužni za rad tiskare, ali ovdje ću spomenuti fra Celestina Raguža.

2. Tjednik Danica – Najstariji hrvatski nezavisni list u Americi

Tjednik Danica hrvatska i Hrvatski list izlazili su u New Yorku 23 godine. Fratri su ih otkupili od Ivan Krešića u New Yorku 1945. Ujedinili su ta dva lista i počeli tiskati pod imenom Danica u Chicagu 1946. Podnaslov je bio “Najstariji hrvatski nezavisni list u Americi”. Nakon Drugog svjetskog rata veliki broj novih prognanih iz Hrvatske došao je u SAD. Dvadeset godina (1951. - 1961. i 1978. - 1988.) urednik Danice bio je fra Častimir Majić. Napisao je: “Danica im je u tim neizvjesnim danima bila utjeha i putokaz u bolju budućnost.”
Uređivačku politiku lista napadali su mnogi. Fra Častimir je preuzeo dužnost glavnog urednika od fra Silvija Grubišića 1951. U uvodniku “Jedinstvom k slobodi” u 23. broju Danice, prvom koji je on uredio, napisao je: “Naglasujemo da su naša osnovna načela izvanstranačka, kršćanska i demokratska osnovana na kulturi Zapada, izgrađivana na naprednom socijalnom uređenju i usmjerena prema hrvatskoj narodnoj neovisnosti i državnosti.” Svoje radove u Danici mnogi su objavljivali. Ovdje spominjemo samo neke: fra Ljubo Čuvalo, dr. Vladimir Vaničik, dr. Vilko Rieger, Antun Nizeta, Tomislav Mesić, dr. Antun Bonifačić, dr. Franjo Nevistić, fra Hrvoslav Ban… Jedna od čitanijih rubrika u Danici bila je “Vrijedno je zabilježiti”. Rado ju je čitao i dr. Vlatko Maček. Danica je pomogla mnogim našim iseljenicima da sačuvaju svoj duh u novoj sredini koja je “obilježena praktičnim shvaćanjem života i bezosjećajnosti susjedstva”. Danica je podržavala organizaciju Ujedinjenih američkih Hrvata koja je nastala 1946. Prestala je izlaziti 1990.

3. Hrvatski katolički glasnik

Mjesečnik Hrvatski katolički glasnik počeo je izlaziti u Chicagu 1942. Cilj Hrvatskog katoličkog glasnika bio je odgoj Hrvata katolika u vjeri i njihovo duhovno povezivanje. Prestao je izlaziti u prosincu 1994. Kustodijski vjesnik izlazi od 1986. Prestankom izlaska Hrvatskog katoličkog glasnika Hrvatski franjevački vjesnik postaje časopis 1994. Izlazi četiri puta godišnje.

4. Hrvatski kalendar

Godišnjak Kalendar franjevci su otkupili od Ivana Krešića 1944. Ivan Krešić pokrenuo je Kalendar u New Yorku 1924. Franjevci su ga objavljivali pod imenom Hrvatski kalendar u Chicagu od 1944. do 2006. O Hrvatskom kalendaru već ima napisanih doktorskih disertacija. Svakako, zanimljiv je broj 54. koji je izišao 1997. Taj broj nosi naslov “Hrvatske župe u Americi i Kanadi. Povijest - statistike i stanje od 1983. do 1997.” Zabilježeno je da je u tom razdoblju u tim hrvatskim župama bilo 85.433 krštenih, 31.670 prvopričesnika, 30.115 parova je vjenčano, dok je umrlih bilo 37.894.

5. Hrvatski izdavački zavod “Croatia”

Fra Dominik Mandić osnovao je Hrvatski izdavački zavod “Croatia” u Chicagu 1953. Fra Dominik je htio da se o Hrvatima piše i na engleskom jeziku kako bi ih drugi mogli upoznati. Zavod je djelovao dvije godine, a objavio je desetak knjiga. Najvrjednije izdanje je zbornik o hrvatskoj povijesti na engleskom jeziku tiskan 1955. “The Croatian Nation in Its Struggle for Freedom and Independence (Hrvatski narod u borbi za slobodu i neovisnost)”.

6. Hrvatski povijesni institut (HPI)

Hrvatski povijesni institut izdavačka je kuća koju je utemeljio fra Dominik Mandić u Chicagu 1955. U Rimu je osnovan sličan institut 1963., pa se HPI iz Chicaga združio s rimskim. Institut je prestao djelovati 1970.

7. Hrvatski etnički institut (HEI)

Stanovnici u drugoj državi uvijek su na rubu asimilacije i integracije. Traži se svjesna odgovornost sačuvati identitet u novim sredinama. Hrvatski etnički institut franjevci su osnovali u Chicagu 1975. Svrha Instituta je: “Glavna svrha ovom Institutu jest skupiti dokumentaciju i podatke o svim hrvatskim župama, društvima, ustanovama i pojedincima u Americi i Kanadi prvotno; a zatim nastojati taj posao proširiti i na ostale hrvatske izvandomovinske župe, društva i klubove po svijetu. Skupljati sve spise i dokumentaciju koja se odnosi na hrvatske iseljenike i na sami problem iseljavanja. Ta dokumentacija obuhvaća: neobjavljene radove, objavljene knjige i članke Hrvata, članke i knjige drugih pisaca koji pišu o Hrvatima i Hrvatskoj, privatne knjižnice, privatna i službena pisma i dopisivanja koja imaju izvjesnu važnost, umjetnička djela, sportske trofeje, marke, novac, lutke, rukotvorine, fotografije, folklor, glazbala, osobne isprave čija je valjanost istekla, ali imaju dokumentarno obilježje, filmove i slično”. Uz vrijedan arhiv, Institut ima i bogatu knjižnicu, koja ima 12.000 knjiga i periodiku. Knjigama Instituta posebno su se koristili dr. Vjekoslav Vrančić i dr. Jere Jareb. Hrvatski etnički institut organizirao je izložbu o kardinalu Alojziju Stepincu 1998.
Zahvaljujući fra Ljubi Krasiću osnovan je HIŠAK (Hrvatske izvandomovinske škole u Americi i Kanadi.
Dva su razloga zašto se smanjila ova izdavačka i medijska djelatnost. Prvi je mali broj naših novih doseljenika na sjevernoamerički kontinent. Drugi - osnovana je Republika Hrvatska. Svećenici i redovnici iz našeg naroda koji djeluju u Americi i Kanadi svakako se nesebično posvećuju svome prvom poslanju, pastoralu. Zacijelo se i dalje trude njegovati i čuvati kulturnu baštinu te izgrađivati identitet naših ljudi na tom velikom kontinentu.
Osim franjevaca koji su djelovali i djeluju u okviru Hrvatske franjevačke kustodije Svete obitelji za SAD i Kanadu, bilo je i još je mnogo osoba koje su se u SAD-u i Kanadi trudile pomoći našim ljudima sačuvati svoj identitet i kulturu. Ali, svakako, franjevci su ostavili i ostavljaju veliki trag. Završit ću fra Častimirovim riječima: “Ovdje su tijekom minulih desetljeća živjeli mnogobrojni franjevci koji su neumorno radili i vidno očitovali svoju prisutnost u redovima naše emigracije. Time su postali glasnici nedorečenih osjećaja vjere i ljubavi prema matičnoj zemlji svojih otaca i ostavili povijesni spomenik za buduće naraštaje koji će se na tim izvorima napajati. Kroz prohujalu prošlost na ovim golemim američkim prostorima mnogi fratri završili su i svoje zemaljsko putovanje iscrpljeni radom i godinama života.”

• Razgovor s fra Nikolom Pašalićem u povodu srebrnog svećeničkog jubileja

S iseljenim Hrvatima svaki dan dijelim nadu, radost i tugu

U povodu srebrnoga misničkog jubileja - 25. godina svećenstva, razgovarali smo s fra Nikolom Pašalićem, župnikom hrvatske župe sv. Ćirila i Metoda i sv. Rafaela na Manhattanu u New Yorku, o njegovu životnom i svećeničkom putu koji ga je iz rodne Šuice u općini Tomislavgrad, preko Dubrovnika i Zagreba, odveo do daleke Kanade i SAD-a.

Fra Nikola, rodili ste se u župi Šuica u vjerničkoj obitelji Marka Pašalića i Ive r. Stipić. Koliko vama znači vaša obitelji i koliko je utjecala na izbor zvanja?
- Zahvaljujem Bogu za svoju obitelj, ocu Marku i majci Ivi za primjer ljubavi i vjere te braći i sestrama, počevši od starijih prema mlađima: pokojnom bratu Stipi te onda još uvijek živućima Ružici, Ivanu, Juri, Ljiljani, Josipu i Boži. Uz ove moje najbliže nikako ne smijem izostaviti predivni lik moga odrastanja, jednu predivnu ženu, majku i patnicu, moju baku Maru (zvanu Džidža) s kojom sam toliko puta molio i razgovarao o molitvi te o tomu kako je Bog onaj koji nas vodi kroz život, pa i u najtežim trenucima i u najgorim životnim situacijama koje nam se mogu dogoditi. Teško je izreći riječima koliko je obitelj važna za zdravo odrastanje, odgoj i sazrijevanje. U obitelji sam doživio ljubav, prihvaćanje, darivanje, molitvu i dobio temelj o tome što je ljudskost i vjera. Moj pokojni otac Marko znao je reći: “Dragi sine, hvala Bogu pa smo rođeni i odrasli u pravoj vjeri, a to je naša katolička vjera. Svakako, obitelj utječe na nas, ali nas ne određuje sto posto niti nam nameće zvanje koje ćemo izabrati i ono što ćemo biti u životu. Uvijek ima prostora osobnosti i slobode kada biramo svoja zvanja i zanimanja u životu. Obitelj je snaga svakoga njezina člana, ali i naroda i Crkve. Volim često reći misao sv. Ivana Pavla II. kako je obitelj put Crkve. Obitelj je “Crkva u malom”. U mojoj se obitelji svaku večer molila večernja molitva, za vrijeme korizme pjevao se Gospin plač, za vrijeme došašća čitalo se Sv. pismo. Naravno, ne smijem preskočiti moljenje krunice tijekom svibnja i listopada. Ponekad je nama djeci to bilo teško i razumjeti i moliti tako dugo, svaku večer, nakon dugoga dana rada u polju ili oko blaga te igranja s prijateljima, no pokojna majka uvijek je inzistirala: ako imamo vremena za sve, moramo imati vremena i za molitvu. Želim pohvaliti i svoju rodnu župu Šuicu i svoje Šuičane. Oni nisu čitali dokumente Drugog vatikanskog koncila, npr. misao: “Dužnost promicanja svećeničkih zvanja spada na svu kršćansku zajednicu, a to joj je činiti ponajprije puninom kršćanskog života”, a svojim kršćanskim životom trude se tu dužnost izvršiti. Zato i ima duhovnih zvanja u župi.

Nakon završene osnovne škole u Šuici odlučili ste poći u sjemenište i postati fratar i svećenik. Bili ste u sjemeništu u Visokom i Dubrovniku. Kako su vam prošle te mladenačke godine?
- Zahvaljujući fratrima koji su djelovali u mojoj župi, napose sada već pokojnima fra Marijofilu Periću, fra Jerku Penavi i fra Anti Bašiću, odlučio sam i ja biti fratar u Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji. Bio sam u sjemeništu i gimnaziji u Visokom koju su vodili fratri Bosne Srebrene te u Dubrovniku pohađao četvrti razred u sjemeništu i gimnaziji koju su vodili oci isusovci. To mladenačko razdoblje važno je u životu svake osobe. To je prvi odlazak od kuće. Prvi susret s vršnjacima koje nisi poznavao, a koji su došli iz različitih mjesta. Trebalo se prilagoditi, trebalo je učiti, trebalo je ustajati jako rano i prihvaćati nove izazove i nove načine razmišljanja. Zajednička u obama sjemeništima bila je strpljivost naših odgojitelja i profesora. Trebalo nas je zajedno učiti živjeti u jednoj velikoj obitelji. Trudili su se odgajati nas da budemo razboriti, marljivi i odgovorni te da stječemo nova znanja. Svakako, trudili su se da više upoznamo Krista, Sveto pismo, sakramente i liturgiju u okvirima u kojima to spada pod srednjoškolski odgoj.

Nakon odslužene vojske i novicijata upisujete se na Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove u Zagrebu. Koliko je to razdoblje sada zrele mladosti djelovalo na vas?
-Služenje vojske bilo je izazovno vrijeme u mojem životu. Vrijeme promjena i početak Domovinskoga rata. Turbulentno vrijeme. Tada sam prvi put počeo ozbiljno razmišljati o stradanju i smrti, počelo se pucati, ginuti. Rekao bih, počelo se i dublje promišljati o nacionalnome identitetu, čije sam čvrste temelje dobio u vlastitom domu, od svojih roditelja koji su znali na sebi svojstven način protumačiti nama djeci polako i u svojim mogućnostima: što smo i tko smo i kojem to narodu pripadamo, koja je naša ponosna hrvatska baština. Nakon odslužene vojske vratio sam se u Novicijat na Humcu kod Ljubuškoga. Novicijat je, inače, vrijeme sabranosti, mira, molitve i razmišljanja te studiranja franjevaštva, napose života i djela našega sv. oca Franje. Nakon te dvije godine različita iskustva, vojske i Novicijata, upisujem se na fakultet u Zagreb. Novo razdoblje. Novi grad. Novi ljudi. Nove mogućnosti. To razdoblje proveo sam i u odgovornom studiranju. Već u sjemeništima naučio sam što znači učiti i studirati. Nije mi bilo teško. Volio sam nove spoznaje u filozofiji i teologiji. Možda su Domovinski rat, stradanja, a i petorica moje braće koja su i sama bila u tomu obrambenom ratu utjecali da pri kraju svoga filozofskog-teološkoga studija pišem diplomski rad o problematici smrti i umiranja. Predivne godine studija brzo su prošle. Želim ovom prigodom zahvaliti svim svojim profesorima, patrima isusovcima, te svim drugim profesorima koji su nam predavali i otkrivali nam dubine i širine filozofskog razmišljanja i teološkog spoznavanja. Dopustite mi da ipak spomenem dvojicu profesora koji su zasigurno ostavili traga na moj život, to su pokojni p. Miljenko Belić i biskup Valentin Pozaić.

Nadbiskup zagrebački mons. Josip kardinal Bozanić podijelio vam je sakrament svećeničkog ređenja u zagrebačkoj katedrali 27. lipnja 1998. Uprava Provincije šalje vas na pastoralni rad našim iseljenicima u Kanadu i SAD. U ovih dvadeset i pet godina svećenstva djelovali ste u četirima župama. Sada ste župnik u New Yorku. Kako je biti svećenik među našim ljudima u Americi?
- Točno, cijeli svoj svećenički život djelujem među našim ljudima na sjevernoameričkom kontinentu, prvo u Kanadi, a sada već u trećoj župi u Sjedinjenim Državama. Prvi dojam je bio kako je mnogo naših ljudi na ovom kontinentu iz svih krajeva naše domovine. Malo pomalo počnete ih upoznavati, njihove životne priče, njihove zabrinutosti, njihove nade, njihova veselja i njihove žalosti. Već s prvim doseljenicima naši hrvatski svećenici pošli su za svojim narodom u ove zemlje, daleke i prostrane. Ovdje, u ovim dvjema američkim državama, već gotovo sto godina djeluje i naša Franjevačka kustodija, utemeljena 1926. Kad čitamo shematizme, župne biltene i različita izvješća, tek onda dobivamo koliku-toliku sliku o tome koliko su svećenici i fratri radili na ovom kontinentu u pastoralu i kulturi te gradeći crkve, župne kuće, škole, samostane i dvorane. Ne želim da me se krivo shvati, ali rekao bih da je ovdje odnos s vjernicima možda bliži nego u domovini. Mi smo, kao što su nekada u Bosni Srebrenoj zvali fratara “ujak”, na neki način kao članovi obitelji. Jedna župljanka lijepo reče: “Crkva je nama druga obitelj. Tu zajedno slavimo Boga, upoznajemo se, družimo, sklapamo prijateljstva i kumstva, pa često i susrećemo svoje buduće muževe ili supruge.” Tehnologija u nečemu dobro pomaže, kao što su promet, mediji i telefonska komunikacija. Sada ljudi češće putuju u domovinu, prate medije iz domovine te razgovaraju svaki dan sa svojima, i to, kako oni kažu, “besplatno”. Iako se broj useljavanja smanjio, mi svećenici imamo svakodnevno mnogo posla. Lijepo je bilo biti svećenik među našim ljudima u inozemstvu ovdje na američkom kontinentu, kao i na drugim kontinentima ili u zemljama diljem svijeta.

Ipak, nedjelja je za vas svećenike poseban dan.
- Svakom svećeniku nedjelja je najljepši dan, kada se sjećamo Kristova uskrsnuća i kada s našim vjernicima slavimo sv. misu. Za mene svaka nedjelja donosi nove radosti, nove susrete, nova zajedništva. Kada pogledam sav naš vjerni puk koji prevali i do 70 km, a neki i više, da dođu na sv. misu, to mi, kao svećeniku, daje snagu da i ja s njima kročim putem vjere, putem zajedništva i bratske ljubavi. Naši susreti i u našem centru puni su naboja zajedništva i pozitivne energije koja mi, moram priznati, nekako nedostaje kada dođem k svojima doma. Ovdje se ljudi sastaju prvo na sv. misi, a onda u našemu centru kako bi bili zajedno. Nedjeljom nema žurbe i ubrzanosti. Tu smo došli zajedno moliti, no došli smo i biti zajedno, popričati i zajedno popiti kavu.

Danas se diljem Crkve smanjio broj duhovnih zvanja.
- Biti svećenik i redovnik je lijepo. Prvo, nikada u povijesti nije bilo vremena kada je bilo lako izabrati duhovni poziv, ali i druga zvanja i zanimanja koja traže odgovornost i žrtvu, napose roditeljstvo. Duhovni poziv drukčiji je od svih drugih zvanja i zanimanja. Ne želim sada nabrajati razdoblja teškoća tijekom povijesti, ali spomenuo bih dva koja su međusobno udaljena vremenski i prostorno. Sveti Ilija prorok pozvan je u teško vrijeme, u 9. st. prije Krista. I odazvao se. Razdoblje u domovini posebno tijekom i krajem Drugog svjetskog rata. Ne mogu ne spomenuti vrijeme blaženog kardinala Alojzija Stepinca te stradanje više od 600 duhovnih zvanja u Crkvi u Hrvata, ili, recimo, 66 ubijene braće u našoj Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji, ali i isti broj u Provinciji Bosni Srebrenoj. Svako vrijeme traži odvažne osobe koje su se spremne žrtvovati. Prisjetimo se i sv. Franje, imao je sve, no sve je ostavio da bi postao “Božji trubadur”, zaljubljenik u sestricu siromaštinu, zaljubljenik u Božju prirodu, zaljubljenik u Isusa u jaslicama, zaljubljenik u Isusa raspetoga, sv. Franjo je žrtvovao sve zemaljsko da bi bio što bliže svoga siromašnog Spasitelja. Nažalost, riječ “žrtva” danas je isključena iz javnog govora, iz pisanja, iz razmišljanja. O njoj se ne govori i nju se ne spominje jer moderni čovjek danas želi imati mnogo i sve bez žrtve i odricanja.

Koja je vaša poruka onima koji razmišljaju izabrati duhovni poziv?
- Svećeničko zvanje u biti je služenje. To je Isus dobro istaknuo nakon prepirke među apostolima: “Naprotiv, tko bi želio biti najveći među vama, neka vam bude poslužitelj! A tko želi biti prvi među vama, neka bude sluga sviju; jer Sin Čovječji nije došao da mu služe, nego da on služi i da predadne život svoj kao otkupninu za sve!” Onima koji razmišljaju o duhovnom pozivu kažem - ne bojte se služiti Bogu, Crkvi i ljudima. Lijepo je znati da možeš u ime Božje, ne u ime svoje, nego u ime Božje krstiti djecu i odrasle, hraniti druge presvetim sakramentom ljubavi – euharistijom. Lijepo je znati da možeš krijepiti bolesne kroz sakrament bolesničkoga pomazanja, pružati oproštenja u ime Oca Ljubavi u sakramentu pomirenja. Ovo su samo neki od aspekata svećeničkoga života koji je zahtjevan, izazovan, no i lijep. Stoga, dragi prijatelji, ako Bog pokuca na vrata vašega srca, otvorite ta vrata i dopustite mu da vas povede tamo gdje On hoće, tamo gdje se niste nadali, tamo o čemu niste sanjali, tamo gdje se nebesko susreće sa zemaljskim, a to su sakramenti naše svete vjere, kojih su napose svećenici djelitelji. •

Od rodne Šuice, Dubrovnika i Zagreba do sjevernoameričkoga kontinenta

• Ime: Nikola
• Prezime: Pašalić
• Roditelji: Marko i Iva r. Stipić
• Mjesto i datum rođenja: Šuica, 6. studenoga 1971.
• Mjesto i datum krštenja: župna crkva sv. Ante u Šuici, 8. studenoga 1971.
• Krstitelj: fra Ferdo Majić, župnik (Matica krštenih, sv. 6., str. 175.)
• Braća: Stipe, Ivan, Jure, Josip i Bože
• Sestra: Ružica i Ljiljana
• Krizma: Šuica, 13. srpnja 1985.
• Pučka škola: Šuica, 1979. - 1986.
• Srednja škola: Visoko, 1986. - 1989.; Dubrovnik, 1989. - 1990.
• Oblačenje habita: Humac, 15. srpnja 1990., pred fra Dragom Toljem, pro. vikarom
• Novicijat: Humac, Franjevački samostan sv. Ante
• Jednostavni zavjeti: Humac, 15. srpnja 1992., pred fra Dragom Toljem
• Vječni zavjeti: Mostar, 17. rujna 1996., pred fra Tomislavom Pervanom, provincijalom
• Studij filozofije i teologije: Filozofsko-teološki institut DI u Zagrebu, 1992. - 1998.
• Đakonsko ređenje: Zagreb, 19. listopada 1997., podijelio Josip kard. Bozanić, nadbiskup
• Svećeničko ređenje: Zagreb, 27. lipnja 1998., podijelio Josip kard. Bozanić, nadbiskup
• Mlada misa: Šuica, 23. kolovoza 1998., propovijedao + fra Franjo Mabić
• Geslo na mladoj misi: “K tebi, Gospodine, vapijem; govorim: ti si mi utočište” (Ps 142,6)
• Župni vikar: župa Kraljice Mira u Norvalu (Kanada), od 15. listopada 1998. do 14. listopada 2000.
• Župni vikar: župa Presvetog Srca Isusova u Chicagu, od 14. listopada 2000. do 7. rujna 2001.
• Župnik: župa sv. Lucije u Troyu (Detroit), od 7. rujna 2001. do kolovoza 2006.
• Župnik: župa sv. Ćirila i Metoda u New Yorku, od kolovoza 2006.
• Kustodijski savjetnik: 2004. - 2012.; 2015. -
• Delegat Hrvatske inozemne pastve za SAD: od 2022.
• Član Vijeća HBK i BK BiH za hrvatsku inozemnu pastvu: od 2022.
• Knjige koje su mu objavljene u Našim ognjištima:
• 1. Zajedno u život (Propovijedi za vjenčanja i obljetnice braka), 2006.
• 2. Pođi za Isusom (Propovijedi za nedjelje i blagdane kroz godinu A), godina 2008.
• 3. Pođi za Isusom II (Propovijedi za nedjelje i blagdane kroz godinu A), godina 2022.

Dr. sc. don Marino Ninčević: Nositelj svećeničkog zvanja može biti samo čovjek vjere i narod Božji svećenika prihvaća samo vjerom 
Dvadeset i peta obljetnica svećenstva prigoda je zahvalitiBogu na svećeničkom pozivu, roditeljima na daru života, ali i svima koji su te pratili na tvom životnom putu. Proslava tvog srebrnog jubileja velika je i važna jer s tobom, tvojom redovničkom braćom i tvojim  prijateljima cijela Crkva zahvaljuje Bogu za dar svećenstva. A tema “svećenik” posljednjih je desetljeća, a posebno posljednjih nekoliko godina, postala veliki zid plača o koji mnogi svećenici, ali i bespomoćni biskupi i zbunjeni laici razbijaju glavu. No, kad mi razmišljamo o svećenstvu, a 25. obljetnica je prigoda za to, onda uvijek moramo razmišljati pod reflektorom vjere. “Svećenik je od ljudi uzet i za ljude se postavlja u odnosu prema Bogu” (Hebr 5,1). Zato svećeničko zvanje nije shvatljivo mjerilima ovoga svijeta. Za razumijevanje drugih zvanja nije nam potrebno toliko vjere koliko za svećeničko. Isto tako, druga zvanja može čovjek dobro vršiti ako i nema vjere. No, nije tako sa svećeničkim. Ono ima svoje opravdanje samo u vjeri, svoj smisao samo po vjeri. Nositelj svećeničkog zvanja može biti samo čovjek vjere i narod Božji svećenika prihvaća samo vjerom. Svećenik je, dakle, poslanik Božji. On je uključen u Božji plan i u Njegovo djelo spasenja. On prihvaća svoje zvanje i svoj životni poziv samo iz uvjerenja da ga Bog zove. Svećenik je, stoga, u posebnom odnosu s Bogom, bez toga odnosa svećenik nije ništa. Ljudi s pravom žele da svećenik među njima bude kao brat među braćom, ali ne zato da se izjednačuje s njima i njihovim slabostima, nego naprotiv, da ih svjetlom svoga života, primjerom svoje vjernosti Bogu, obdržavanjem zadane riječi, čistoćom i ljubavlju privlači i izvlači iz njihovih slabosti. Sva druga zvanja mogu odijeliti život od službe, a da to ljude ne potresa, a svećenik to ne može. U njemu život i služba moraju biti jedno. Pariški kardinal Suhard sažeto je opisao svećenstvo ovim riječima: “Vječni paradoks svećenika! On nosi u sebi suprotnosti. Cijenom vlastitog života pomiruje u sebi vjernost Bogu i vjernost čovjeku. Uistinu, ništa nije tako slabo kao svećenik. Nema u svojim rukama ni političkih sredstava, ni financijskih izvora, ni snagu oružja, čime se svi drugi služe da bi osvojili zemlju. Njegova je snaga baš u tome da je razoružan i da sve može u onome koji ga jača (Fil 4,13). Nezavisan je i nenavezan ni na što, ide k onima koji trpe, koji su u neznanju, koji padaju. Ništa nije tako maleno, tako prezreno, toliko napadano u povijesti kao svećenik. A ipak ljudi kleknu pred njim na koljena. Do konca vremena svećenik će biti najviše ljubljen i najviše mržen među ljudima. Najviše urastao u zemaljsko i najviše ga nadilazi. On je najbliži brat i jedini protivnik. Do konca vremena njegov misterij, koji je u njemu samom zagonetka vrijedna svakog poštovanja, probijat će gustoću događaja i civilizacija i bit će veliko svjedočanstvo nevidljivoga Kraljevstva. Svećenici to znaju i kad prvi put uzlaze oltaru, nije im nepoznato da će do konca svoje smrti biti znak protivljenja, svjetlo za sinove svjetla, tama za sinove tame.” (Foyer Notre-Dame, br. 5., veljača 1971., str. 4 Hvala ti, dragi prijatelju i brate, što si surađujući s Božjim planom odvažno prihvatio Njegov poziv i tijekom 25 godina Mu vjerno i ustrajno služiš: naviještanjem, posvećivanjem i upravljanjem, prkoseći svim poteškoćama i preprekama na koje nailaziš, jer “znaš komu si povjerovao” (2 Tim 1,12). U tvom životu odrazilo se ono što je Pavao napisao Timoteju: “Nije nam Bog dao duha bojažljivosti, nego snage, ljubavi i razbora” (2 Tim 1,7).  eskompromisno i bez straha, poput Petra, neprestano svjedočiš i ispovijedaš: “Ti si Krist, Sin Boga živoga!” Iz ljubavi prema Crkvi pronicljivo i danas ukazuješ da se Crkva nalazi u vrtlogu krize, no da nam je i to nova prilika da se evanđelje počne živjeti snažnije, istinitije i beskompromisno, bez pogledavanja hoće li to naići na širok društveni odjek ili neće. A to znači nasljedovanje Raspetoga, život prema “blaženstvima” i uvjerenje da život ne nestaje u ovome svijetu, nego da očekujemo budući život. Tako više u prvom planu neće stajati kompromis sa svijetom, nego ozbiljno shvaćanje i prihvaćanje evanđelja, za kojega se, već 25 godina zlopatiš (2 Tim 1,8). Dragi fra Nikola, hvala ti za tvoje jasno i beskompromisno svjedočenje, hvala ti za ljubav prema Crkvi i prema redovničkom i svećeničkom zvanju. Hvala ti jer se trudiš graditi “misijsku Crkvu, Crkvu izlaska, Crkvu otvorenih vrata, siromašnu Crkvu koja je sva za siromašne, Crkvu obitelji, Crkvu poljske bolnice, Crkvu koja vida rane, Crkvu koja širi svoj prostor, Crkvu dijaloga, sinodalnu Crkvu…” (papa Franjo). Tvoj život i tvoja djela govore da si čovjek velikog duha, širokih pogleda i vizionar budućnosti. Tvoja svećenička duhovnost bitno je obilježena onim Augustinovim riječima: “Za vas sam biskup”, tj. svećenik, “a s vama sam kršćanin.” Svoje redovničko i svećeničko poslanje shvaćaš kao službu radi dobrobiti svojih vjernika i za njih. Sluga Božji, blagopokojni kardinal Franjo Kuharić, rekao je da je “svećenik osoba u kojoj ljudi žele susresti dobrotu i ljubav Kristovu”. Uvijek si oko sebe širio kršćanski optimizam, nadu i dobrotu i zato su ljudi voljeli i vole biti u tvome društvu. 
 

Fra Krizolog Martin Cimerman: Dvije župe nastale u isto vrijeme u New Yorku
Drago mi je da ti mogu čestitati dvadeset i petu obljetnicu misništva uime slovenske župe u New Yorku i svoje osobno ime! Naše dvije župe nekako su nastale u isto vrijeme u ovom velikom gradu početkom dvadesetog stoljeća. Dobra suradnja i prijateljstvo između tih dviju župa i svećenika koji su ih vodili bila je na visokoj razni. Drago mi je da smo i nas dvojica braće franjevaca i župnika naših župa nastavila u tom pravom kršćanskom, crkvenom i franjevačkom duhu.
Fra Ivica Perić: Fra Nikola, fratar i brat koji osjeća i voli čovjeka
Svaki put kada sam bio kod njega ili kada me nazove, kaže: “Brajo, kako si i što mi radiš? Nedostaje li ti što?” Uvijek ima osjećaja za drugoga i zna te osjeća kada netko treba pomoć. Posebno je osjećajan kada nekome treba pomoći i tu se daje maksimalno. U mnogo navrata pomagao je našima u potrebi jer je bio tu i vidio koliko malo imaju te je uvijek bio spreman pomoći. Pomagao je i drugima da nama pomognu na razne načine. Čovjek je velikoga srca i radi od srca, a ne s računicom. Voli čovjeka i osjeća za njega, a to mogu samo oni koji vole drugoga. Neka ga dragi Bog nagradi za njegovu dobrotu. 
S. M. Izabela Galić, S. M. Zdravka Širić, S. M. Mirela Kurevija: Bogu hvala za vaše misničko služenje
Raduje nas što možemo s vama proslaviti vaših dvadeset i pet godina svećenstva ovdje u hrvatskoj župi sv. Ćirila i Metoda i sv. Rafaela u New Yorku. Bog je uvijek tijekom povijesti pozivao, a i danas poziva, ljude za svoje suradnike i pomoćnike kako bi služili posvećenju. Pozvao je i vas! Vi ste se odazvali nakon završene osnovne škole u rodnoj Šuici. Nakon dugogodišnjih priprema i školovanja posvetio vas je za svećenika zagrebački nadbiskup Josip kardinal Bozanić prije dvadeset i pet godina u Zagrebu. Postali ste na poseban način dionik Kristova svećenstva. Krštavanjem uveli ste brojne osobe u Božji narod. Sakramentom svete ispovijedi pomirivali ste grešne ljude s Bogom i Crkvom. Bolesničkim pomazanjem mnoge ste okrijepili i pripremili da preminu u milosti Božjoj. Brojne ste vjenčali. Slavljem svete mise prinosili ste Kristovu žrtvu tijekom dvadeset i pet godina. Cijelo svoje svećeničko služenje obavili ste ovdje na američkom kontinentu. Bogu hvala za vaše dosadašnje misničko služenje. Nas tri časne u svoje ime, kao i ime svih naših časnih sestara koje su ovdje djelovale od 1971., čestitamo vam srebrni jubilej. Molimo se Bogu da vam po zagovoru sv. Franje i Blažene Djevice Marije udijeli milosti i zdravlja te da radosno i u dobrom zdravlju proslavite i 50. obljetnicu svoga svećenstva. 
Fra Šimun Markulin: Neka tvoje bogato životno iskustvo doprinese daljnjem rastu i napretku Franjevačke kustodije u SAD-u i Kanadi
Svećeničke obljetnice radosna su proslava Boga koji upravo po svećenicima na poseban način djeluje među članovima Crkve. Srebrno slavlje svećeničkog zvanja i poslanja fra Nikole Pašalića na prvom je mjestu zahvala Bogu za ljubav koju iskazuje prema ljudskoj obitelji. Zahvaljujući Bogu zahvaljujemo i fra Nikoli, koji je svjesno, slobodno i voljno odgovorio na Božji poziv da po svećeničkoj službi bude osobiti instrument Božje ljubavi u suvremenom svijetu. Svećenički poziv i poslanje zapravo su dinamika ljubavi između Onoga koji poziva i onoga koji je odgovorio na Božji poziv. Iz dinamike ljubavi rađaju se duhovni i tjelesni plodovi. Što je ljubav vjernija, to su i plodovi veći. Mogu bratski posvjedočiti da je dinamika ljubavi između Boga i fra Nikole urodila mnogovrsnim plodovima. Istinoljubivost nas tjera da prepoznamo i predstavimo te i takve plodove. U povodu svečanog slavlja 25. obljetnice svećeničkog ređenja i pastoralnog djelovanja aktualnog župnika za Hrvate u New Yorku i okolici, želim istaknuti jednu njegovu vrlinu po kojoj je poznat i prepoznat. A to je gostoljubivost. Posebno si po gostoljubivosti, poštovani i dragi fra Nikola, svjedočio ljubav prema ljudima, bez obzira na njihovu dob, materijalno stanje, status, podrijetlo... Gostoljubivost je za tebe postala specifična vrsta evangelizacije, a vrijeme provedeno s tobom kao domaćinom za svakog gosta bijaše vrijeme uzajamnog razumijevanja, intelektualnog rasta te prigoda da se pod okriljem crkvenog zvonika i u toplini svećeničkog doma doživi tvoja spremnost prihvatiti drugoga kao brata i sestru. Takva gostoljubivost zapravo je evanđeosko svjedočenje da smo na ovom svijetu samo hodočasnici koji na putu prema nebeskom Jeruzalemu potpomažu jedni druge. Osim toga, tvoja gostoljubivost redovito je povezana s još jednom vrlinom, a to je darežljivost. Imati takvog suputnika na zemaljskom hodočašću za mene je bilo drago otkriće, zapravo – poziv da nasljedujem gostoljubivost i darežljivost jednog svećenika. Na tom ti divnom svjedočanstvu srdačno zahvaljujem. Vjerujem da tvoja gostoljubivost i darežljivost proistječu upravo iz osobnog iskustva Boga, koji je uvijek iznova gostoljubiv onima koji ga traže i neumorno darežljiv onima koji ištu Njegovo milosrđe. Molim Duhu Svetom da se u tebi i po tebi nastavi Kristova prisutnost među ljudima, osobito među povjerenim župljanima. Neka tvoje bogato životno iskustvo doprinese daljnjem rastu i napretku Franjevačke kustodije u SAD-u i Kanadi. Poučen primjerom našeg serafskog Oca, vjerujem da uvijek pred očima imaš misao da smo “sluge beskorisne”. U prolaznosti i krhkosti ljudskog vijeka ufamo se da će nagrada tvojem ispravnom i dobrom svećeničkom poslanju biti gostoljubivi i darežljivi Bog. Od srca ti želim takvu nagradu, naravno, ostajući u čvrstoj nadi da ćemo se radovati još mnogim obljetnicama u tvojem životu. Ad multos et felicissimos annos! 
 

Fra Jozo Radoš: Moje prijateljevanje s fra Nikolom Pašalićem u povodu 25. obljetnice našega svećenstva
Prije nepunih 37 godina, točnije 1986., nekad krajem kolovoza sretosmo se u našem samostanu u Mostaru Nikola Pašalić iz Šuice i ja. Prvi susret i upoznavanje. Počeo je on: “Ja sam Nikola, Nikola Pašalić iz Šuice.” Ja uzvratih: “A ja sam Đoka iz Seonice.” Gledam i u čudu govorim: “Koliki je ovaj, može se ženiti! A ja kao prvopričesnik.” Znam, sada, bilo ih je mnogo djece. Iva i Marko dobro su ih hranili. A Nikola se itekako, sigurno, dobro borio za stolom. Ručak bijaše u samostanskom blagovalištu u Mostaru. Poslije ručka put Visokoga s malim kombijem. Sjećam se, crvena Zastava. Pomislih: “O, Bože mili, u što se uvalismo. Put do Visokog dug k’o noć. Stigosmo u popodnevnim satima u samostan. Braćo moja, što je ovo! Neki su prije nas došli pa se već malo opustili, a mi kao sinje kukavice, isprepadani, nepoznata mlađarija, nepoznata kuća. S jedne strane autobusni, s druge željeznički kolodvor, a s treće tadašnja vojarna JNA. Za poludjet’! Moram priznati, na početku nije bilo lako. Polako smo se navikavali. Sve se moglo podnijeti da nije bilo nesretne škole. Latinski, grčki, njemački, matematika, logika i da više ne nabrajam. Ma nekako se sve moglo podnijeti, ali latinski, latinski... Završili smo u Viskom tri razreda. Naša Uprava Provincije tada nas šalje u Dubrovnik kod isusovaca u četvrti razred. Kad smo došli, mogli smo s onim znanjem iz Visokoga dolje predavati latinski, bez nikakvih problema, a u Visokom nam je bio pretežak. U Dubrovniku smo maturirali i vratili se svojim kućama, Nikola u Šuicu, a ja u Seonicu. Bogu hvala, malo odmora! Nekoliko dana duhovne vježbe pa oblačenje. Nas četrnaest u novicijatu, generacija rođenih od 1948. do 1973. A, Bože sačuvaj, tko će sve te glave spojiti! Jedno lijepo vrijeme, ali kratko. Morali smo u JNA na odsluženje. Nikola u Petrinju, a ja u Komižu na Visu. Ne ponovilo se, ali baš nikad! Nikola je završio vojni rok i vratio se u novicijat. A ja? Ja zaglavio u zatvoru jer sam bio previše dobar (šala). Teško razdoblje, o tome i ne bih baš. Uglavnom, među posljednjim vojnicima koji su se povukli s otoka prema Crnoj Gori bio sam i ja. Nekako sam se dokopao Splita, došao kući i onda nastavio novicijat s nekim novim ljudima. Završili smo novicijat i trebamo na fakultet. Majko mila, tko će sad opet učiti šest godina. Ma, mantalo mi se misleći na to. Život u Prilesju i Dubravi u Zagrebu bio je težak, ali i zanimljiv. Ja vam nisam volio Gutenberga, a Nikola je sve to pisao i slagao u skripte. Volio je i predavanja, bio redovit i na mene uvijek vikao zašto ne idem na predavanja. A da vam pravo kažem, niti su neki profesori voljeli mene niti ja njih. Najdraže bi im bilo kad se ne pojavim na vratima. A kad bi profesor Steiner čuo da pjevam narodnu hodnikom, znao je reći: “Opet je stigao.” Godina za godinom, išlo je tako. Kad bi bili ispiti, ja bih od Nikole uzeo te materijale, nešto pročitao, izišao na ispit pa što bude. I tako došlo vrijeme diplomskog. Nikola sve položio, i diplomski i jurisdikcijski, a ja, sinja kukavica, ništa. Ja propao iz glazbe sedmi put i ne mogu na diplomski, a ni na ređenje. Nikola se nekoliko mjeseci prije mene zaredio, a zarediše i mene i pustiše nas u “Božju baštu”. Polovinom kolovoza obojica smo rekli mlade mise u rodnim župama. Dobismo depešu u kolovozu. Nikola ode u Ameriku, Đoka u Slano. A, braćo moja! Nas smo dvojica gotovo cijeli život bila nerazdvojna kao dva slijepca. Dobro smo se mi i slagali. Istina, znao se na mene nekada i pošteno naljutiti kad bi me vidio u većem ženskom društvu. Evo i mala anegdota: jednu večer zovu mene i njega dvije naše cure, jedna s Kola, a jedna iz Grabovice, na palačinke. Nikola, naravno, neće, a ja kažem: “Ja odoh.” On reče: “Hajde.” Pojeo sam dvije palačinke, popio malo kole i odoh ja kući. Prije toga kažem ja toj curi s Kola: “Hajde, uzmi crveni ruž, namaži dobro usne i poljubi me.” Začuđeno će ona: “Što?!” Znam ja što. Namazala se ona, poljubila me, naravno, ostalo crvenila na obrazu. Tko će sad takav “začandran” u autobus. Radije ću pješice da me netko ne vidi. Mislim se, samo da mi je do kuće doći da me Nikola vidi. Nije srce junačko moglo izdržati, čekao je kad ću ja doći kući. Upadoh ja, sokol pogleda meni u obraz. Ugleda ono crvenilo na obrazu. Reče mi nešto, bolje da vam ne kažem što, i napusti kupaonski prostor. Bio je stidljiv tada, ne znam kakav je sada u starim danima (šala). I dandanas se redovito čujemo i kad god možemo, vidimo, razmijenimo sjećanja, koja su i velika i duga. Slažemo se lijepo, kao prava braća. I lijepo je kao braća živjeti i nakon toliko godina. Bogu zahvaljujmo!

Fra Anthony Burnside: Naša župa Šuica uvijek je imala duhovnih zvanja. Kao da si jučer ovdje slavio mladu misu
Bogu hvala za tvoj život, redovničko zvanje i 25. obljetnicu svećeničkog služenja. Iako je 25. obljetnica tvoga svećenstva, izgleda kao da si jučer slavio mladu misu ovdje u našoj župi. To je bilo veliko slavlje - tvoje, tvoje obitelji i naselja Dolac, ali i svih Šuičana, i onih koji su u župi i svih koji su diljem svijeta. Zahvaljujemo Bogu što je naša župa do sada uvijek imala duhovnih zvanja. U župi redovito molimo za nova duhovna zvanja, ali i za sve vas koji ste prihvatili
Božji poziv i pošli za njim služiti Mu izbližega.

Fra Ivica Majstorović: Kod fra Nikole najvažnija mi je bila doza ozbiljnosti s kojom je pristupao svemu
Danas, kad slušamo riječ Božju o Kristu Dobrom Pastiru i Petru hrabrom apostolu, okupili smo se da proslavimo dvadeset i petu obljetnicu svećenstva našega fra Nikole. Dostojno je i pravedno da upravo u ovoj crkvi i župi slavimo dvadeset i petu obljetnicu njegova svećeničkog života i rada, gdje je proveo veliku većinu svoga života, evo već sedamnaestu godinu. Čast mi je i zadovoljstvo što sam pozvan da nakon dvadeset i tri godine uzvratim uslugu fra Nikoli koji je bio propovjednik na mojoj mladoj misi. Da će upravo fra Nikola biti propovjednik na mojoj mladoj misi, bilo je nedvojbeno tih dana i mjeseci kad sam sve pripremao, upravo zato što smo nekoliko posljednjih godina fakulteta proveli u intenzivnom druženju. Iako smo pripadali različitim generacijama, spojilo nas je nešto što kod drugih nismo u to vrijeme nalazili. Kod fra Nikole u to vrijeme najvažnija mi je bila jedna doza ozbiljnosti s kojom je pristupao svemu. Očito mi je to odgovaralo u to vrijeme kad sam smatrao da dolazim usponu vlastitog dozrijevanja. Ta doza ozbiljnosti bila je prisutna u svim trenucima našega druženja, koja su bila opuštajuća, poput šetnji, odlaska u kino ili slično. Tu ozbiljnost pristupa stvarima, vjerujem, da ste uvelike osjetili tijekom njegova svećeničkog rada ovdje, ali i u drugim župama. Fra Nikola je kao najmlađe, deveto dijete pokojnih Marka i Ive Pašalić već nakon osmog razreda opet ozbiljno prihvatio Božji poziv i pošao u sjemenište. Nakon mature, umjesto da obuče i nosi franjevački habit u godini kušnje – novicijatu, tada još uvijek jugoarmija pozvala ga je da odsluži vojni rok. Fra Nikola je i tome pristupio ozbiljno; da se i to odradi pa da može nastaviti svojim redovničkim i svećeničkim putem. Vojsku je služio u Petrinji, a rat se već dobro zakuhavao. Nije bilo zgodno biti s druge strane, pod neprijateljskim zapovjedništvom i čuvati straže. Ali, hvala Bogu, i to je odradio pribrano i uspio je živ i zdrav izići iz te već tada očito neprijateljske vojske. U to vrijeme nije se pokolebao oko svoga zvanja, nego se odmah vratio u franjevački novicijat, nakon kojega su uslijedile godine studija teologije, vječni redovnički zavjeti i đakonsko i svećeničko ređenje 1998. godine. Budući da su članovi naše Franjevačke kustodije u Americi i Kanadi podobro ulazili u pozne godine, tadašnji kustos fra Slavko Soldo i ostali fratri iz Kustodije, kad bi svraćali kod nas u Zagreb, često bi nam govorili o velikim potrebama naših iseljenika na američkom kontinentu. Kad je fra Nikola, još kao mladomisnik, zamoljen da pođe preko oceana, on je to bez prigovora prihvatio i pošao na prvu mu dodijeljenu službu župnog pomoćnika u Hrvatskom franjevačkom središtu Kraljice Mira u Norvalu u Kanadi. I kad mu je nakon dvije godine određeno da ide u župu Srca Isusova u Chicagu, pošao je opet spremno. Tako spremno i ozbiljno prihvatio se i svoje prve župničke službe u župi sv. Lucije u Troyu, Michigan. Bio je tek tri godine svećenik i već je prihvatio vođenje prve župe. Ni u kojem slučaju župljani sv. Lucije nisu
osjetili da se radi o mladom i neiskusnom svećeniku, već su vrlo brzo uvidjeli da se radi o veoma ozbiljnom i predanom svećeniku. Spremno je također prihvatio i ovu našu župu u New Yorku koja je po mnogočemu neobična i teška, s mnogim ponosnim, ali i teškim trenucima svoga života. Fra Nikola je bio spreman za
taj izazov, spremno se uhvatio ukoštac sa svim poteškoćama i možemo reći da je poveo i godinama vodio ovu župu svijetlim stazama te će budućnost pamtiti
njega i vas koji ste bili uz njega u te dane. Ono što je meni govorio na mojoj mladoj misi o odnosu svećenika i naroda, kako se svećenik uzima od naroda i opet šalje narodu, te o našoj službi i služenju, ali i voditeljskoj ulozi, uvelike je, možemo reći, odjekivalo u njegovu djelovanju. Svi će na kraju priznati da sve što je činio bilo je za dobrobit župe i zajednice, a plodovi njegova rada se vide i ne mogu se zanijekati i ostat će generacijama koje dolaze. Biti dobar pastir, ugledavajući se uvijek u blagog Krista Pastira i hrabrog Petra, nakon što ga je Duh Sveti prožeo i ohrabrio, i mi želimo i nastojimo biti i hrabri i blagi, ali
i pravedni, što nekima ponekada i ne sjedne dobro. Često nam ljudi nakon mise znaju reći: “E, velečasni, neka si im rekao!” Kao da svatko za se ne bi trebao izvući pouku, nego gledati trn u oku brata svoga. Fra Nikola se posvetio vrlo temeljito razumijevanju i tumačenju Božje riječi. Stoga nam je uvijek više stalo da nas pamtite po našim propovijedima negoli po građevinskim radovima, koji su ipak nužni. Neke od tih svojih temeljitih druženja s Božjom riječju fra Nikola je ukoričio u nekoliko knjiga propovijedi. I mi svećenici od krvi i mesa, iznikli iz istog naroda, također trebamo uvijek iznova preispitati način svoga djelovanja i povući pouke za ubuduće, osobito kad smo na oko polovine svoga puta, a to je srebrni jubilej, dvadeset i peta obljetnica. I nama je potreban i oprost koliko i razumijevanje. Nama svećenicima je najpotrebnija vaša molitvena podrška. Mi to najviše osjetimo ispočetka, dok za nas mole naše bake, majke, tete i ostali, a kad oni odu, onda nam ostaje jedino da se pouzdamo u vaše molitve. Moglo bi se reći da smo mi svećenici takvi kakvi jesmo vama dodijeljeni i po plodu vaših molitava i vjernosti svojoj Crkvi. Stoga želim fra Nikoli, kao i svima nama, da budemo jedni drugima blagoslov, da izmolite za nas Božju milost, a da mi nastavimo biti vaša zemaljska poveznica s Bogom upravo preko svetih sakramenata koje nam je povjerio.

Pontificia Universita Antonianum, rimski studenti: Mnogo smo od vas primili i vremena i molitve
Iako je čestitka ponajprije osobni čin, potrebno je ipak to i javno učiniti. Stoga tako i činimo, svojom rukom i srcem. Od naših prvih dolazaka u našu kuću u New Yorku, a ti si s braćom uvijek takav dojam pobuđivao i ostavljao, čak i inzistirao, te se čovjek drugačije nije mogao ni osjećati, bili smo i više nego bratski primljeni i nije nas mnogo trebalo uvjeravati tijekom godina koje su slijedile da se vraćamo uvijek iznova. Vrijedi to za svu “kućnu čeljad”, no ti nisi propuštao prigodu uvijek i ponovno nas pozvati. Bilo je zadivljujuće i vidjeti živu zajednicu daleko od doma koja nas je, svakoga, uvijek rado dočekivala, nas koji smo iz rimskih studentskih klupa dolazili u tu zajednicu nastojeći donijeti dašak Rima, doma (kojem smo bliže nego vi), i sve to dati u uzdarje, kao sitnicu, za sve ono što je nama hrvatska crkva darovala. I mnogo smo od vas primili - i vremena, i darova, i molitve. Jer, ljubav je dosjetljiva! Jedan se sjeća Orašara, (p)o kojem je baš u tome vremenu na predavanjima iz orkestracije učio i imao ga prigodu u New Yorku slušati. Drugi se sjeća bicikla kojim je neumorno obišao cijeli New York, samo je bicikl ponekada zakazao. Nikako ne smećemo s uma ni slavlja koja smo s vama proživjeli; otvaranje novouređena centra, slavlja Velikoga tjedna, obiteljska slavlja za stolom u našoj kući u New Yorku, bogatstvo stola i srca koje smo iskusili. Pogled i prozori u svijet postali su nam bistriji i čistiji, a smijeh, radost i molitva odjekivali su od New Englanda pa sve tamo do očaravajuće ljepote i mira kalifornijskih krajobraza. Ne htijući duljiti, već ti čestitati, želimo ti obilje Božjega blagoslova. Dao ti Gospodin, koji te je i pozvao, još godina u snazi da Mu mogneš služiti. Jedan mudar čovjek jednom reče: posvećuješ ono za što si zahvalan! Stoga, hvala ti za svaku dobrotu i uzvratio ti Gospodin!

Župljani hrvatske župe sv. Ćirila i Metoda i sv. Rafaela: Zahvalni smo na vašem služenju u župi

Mi, vaši sadašnji župljani, veselimo se što možemo s vama proslaviti vašu dvadeset i petu obljetnicu misništva. Sjećamo se vašeg dolaska u našu župu 2006., čije je sjedište na Manhattanu u srcu New Yorka. Od tada do danas zbili su se mnogi događaji u našoj župi. Između ostalog, zajedno smo proslavili stotu obljetnicu župe 2013. Zatim, teško je sada nabrojiti sva radosna slavlja, događaje, susrete, obnove, radove… Nažalost, bilo je i žalosnih trenutaka kao što su brojne smrti naših župljana. Ali zahvaljujući blizini vas svećenika franjevaca koji vodite našu župu i nas župljana, nastojali smo biti blizu svima koji su imali teške dane. Vaše slavlje srebrnog misnog jubileja nije prigoda da nabrajamo događaje u župi, ali je prigoda da vam zahvalimo za dosadašnji svećenički rad i čestitamo od srca. Želimo zahvaliti na vašoj glavnoj dužnosti i služenju u župi. Podsjećamo, pok. papa Benedikt rekao je: “Biskupi, svećenici i đakoni, svaki prema svojem vlastitom stupnju, slavljenje (euharistije) moraju držati svojom glavnom dužnošću.” Slavili ste veliki broj sakramenta, a posebno svetih misa u našoj župi. Svaka sveta misa je neprocjenjiv dar. Želimo zahvaliti Bogu, a onda i vama za slavlja svih sakramenata. Znamo mi da je svaka sveta misa za sve, ali ipak zahvaljujemo vama osobno kao župniku jer ste se zadužili pobrinuti isključivo za sve nas župljane nedjeljom i zapovjednim svetkovinama slaviti svetu misu. Hvala vam! Svi mi župljani ove naše župe u New Yorku čestitamo vam srebrni jubilej misništva. Molimo se Bogu da vas i dalje prati svojim blagoslovom i dobrim zdravljem kako biste mogli još mnogo godina pastoralno raditi u vinogradu Gospodnjem.

Fra Miron Sikirić: Sve što se odživjelo iz bremenitosti i ljepote zajedničkog hoda, to se radije ljubomorno osjeća
O tako lijepoj obljetnici kakva je srebrni jubilej svećenstva nameće se svečana potreba, bez napasti panegirika, da se zaustavimo i u zahvalnosti osvrnemo na ono što nam svečara izdvaja i ističe u posebnosti življenja. Dragim bićima i odanim prijateljima, koji su čvrst oslon i pouzdan suputnik dugi niz godina, nije baš zahvalno dubine osjećaja preteći u dovitljivost i dohvatljivost riječi. Sve što se odživjelo iz bremenitosti i ljepote zajedničkog hoda, to se radije ljubomorno osjeća, a tek katkad nevoljko odškrine riječima. Pa ipak, usudio bih se istaknuti tri fra Nikoline drage odlike koje ga čine posebnim i oglednim. Prva je njegova živa i žilava predanost pastoralnom radu, poput dobrog “menadžera” u pastoralnoj oikonomiji duša, uvijek poduzetan, okretan i pragmatičan. Druga je odnos prema braći i prijateljima. Unatoč nerazumijevanju i posrnućima koja sa sobom nosi život u zajednici i prijateljevanju, on se, čini se, nikad ne umara i ne odustaje, uvjeren da je bilo vrijedno svake žrtve i predanja. U nevoljama potrebitih i betežnih, on je sućutan, velikodušan i pouzdan oslonac. U bratstvu pak postojan, a u prijateljstvu dragocjen i odan. I treća draga crta na fra Nikolinu habitu života jest njegova, rekao bih, zatečenost ljepotama krajolika svijeta, u neprestanoj potrazi koja je izraz duboke potrage za onkrajem svijeta. Otuda tolika njegova ljubav i žeđ za putovanjima diljem obzorja svijeta. Zgodno bi mu pristajalo osloviti ga hodočasnikom Stvoriteljevih ljepota. Napokon, svaki spomen minuloj dionici života iziskuje sebenadilaženjem u onoj koja slijedi. Stoga i fra Nikola nije toliko ono što je bio u minulih 25 god. svoga svećeničkog života, nego mnogo više ono što može biti u vremenu koje je pred njim. Tome ćemo, uvjeren sam, svjedočiti u njegovim budućim životnim jubilejima. • Šuičani u Zagrebu: Bogu smo zahvalni što te je pozvao u svećeničku službu Bogu smo zahvalni što te je pozvao u svećeničku službu, koju ti tako skromno, ponizno i uspješno vršiš već četvrt stoljeća. U tih 25 godina skrbi za Hrvate u Americi, posebno u New Yorku, prošao si brojne izazove, no pogledom unatrag itekako se vidi tvoj veliki doprinos očuvanju i izgradnji hrvatske župe u New Yorku. Župe koja od 1913. godine predstavlja najsigurnije utočište brojnim hrvatskim vjernicima. Dragi fra Nikola, neka te blagoslovi Gospodin i neka te čuva! • Hrvatski pastoralni vikarijat, župa sv. Leopolda, Lima, Peru, mons. Drago Balvanović, vlč. Marko Jukić: Zahvalni smo na bratskim savjetima Posebno nam je drago te smo Bogu zahvalni na proslavi 25 godina ministerijalnog svećenstva koje si primio po milosti Božjoj, tebi na posvećenje, ali i za spasenje duša koje ti je Bog povjerio tijekom svih ovih godina u tvome pastoralnom radu. Prijateljskom zahvalnošću nas dvojica svećenika iz Lime uime naših župljana iz Perua, ali i svih hrvatskih katoličkih zajednica iz Latinske Amerike, čestitamo ovu posebnu godišnjicu i obećavamo i dalje naše molitve za tvoje daljnje posvećenje u franjevačkom duhu na dobro naše sveopće Crkve i hrvatskog katoličkog naroda kojemu služiš toliko godina s ljubavlju u državama Sjeverne Amerike. Neka te zaštiti majčinski plašt Blažene Djevice Marije - Majke Crkve te neka te po zagovoru sv. Franje Asiškog prati Božji blagoslov cijeloga života. Želimo ti svet i dug život, trajno posvećenje u redovničkom i svećeničkom životu i vječnu nagradu. Uvijek smo zahvalni na daru prijateljstva, tvojoj svesrdnoj pomoći i bratskim savjetima.

Vlč. dr. Tomislav Markić: U četvrt stoljeća stalo je mnogo pastoralnih susreta
Prigodom 25. obljetnice svećenstva upućujem ti srdačne prijateljske čestitke, i kao nacionalni ravnatelj Dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu, ali još više kao kolega svećenik i prijatelj jer se tako osjećam nakon devet godina uske suradnje na polju dušobrižništva hrvatskih katolika u iseljeništvu, osobito onih u New Yorku, kojima služiš od 2006. godine, te onih u cijelim Sjedinjenim Američkim Državama kojima od 2017. služiš kao delegat Hrvatske inozemne pastve za SAD i kao član i predstavnik SAD-a u Vijeću Hrvatske biskupske konferencije i Biskupske konferencije BiH za hrvatsku inozemnu pastvu. Četvrt stoljeća dugo je razdoblje u koje je zacijelo stalo mnogo pastoralnih susreta, služenja potrebitima, naviještanja i evangelizacije, zajedništva i poslanja, odgajanja i povezivanja članova našega naroda koji žive na sjevernoameričkom kontinentu. Ljubav koju si kao Kristov svećenik primio u izobilju rado si dijelio onima kojima si poslan i tako ostavio trag Božje svjetlosti i dobrote na svim mjestima svoga svećeničkog služenja. Gospodin, koji ti je bio utočište od svećeničkog ređenja, kako kaže tvoje mladomisničko geslo, neka te i dalje vodi i prati na tvom svećeničkom putu.

Nikica Kopačević, generalni konzul RH u New Yorku:
Cijenimo vaš doprinos na očuvanju jezika i baštine Želim vam, prije svega, čestitati 25 godina svećenstva u svoje ime kao i svih djelatnika Generalnog konzulata Republike Hrvatske u New Yorku. Ova obljetnica prigoda je da uputimo čestitke, ali i zahvalnost na službi hrvatskom narodu u New Yorku, New Jerseyju i Connecticutu. Vaše djelovanje nije se ograničilo samo na crkvena slavlja već i na izniman doprinos i rad na očuvanju hrvatskog jezika i hrvatske baštine — ne samo među Hrvatima u New Yorku već i u cijeloj Americi. Svih ovih godina naša dobra suradnja, zajednička želja služenja hrvatskom narodu, rezultirala je boljim povezivanjem hrvatske zajednice s Konzulatom. Stoga, fra Nikola, sretno vam 25 godina svećenstva i neka budete uspješni i u budućnosti na ponos cijele hrvatske zajednice u Americi, kao i matice Hrvatske, te želimo da vas nadalje na životnom putu prati vaše nasljeđe duboke vjere, prožeto hrvatskom kulturom.

Norval, Chicago, Detroit

35 g. Hrvatskog franjevačkog svetišta Kraljice Mira u Kanadi

Župni vikar u Norvalu u Kanadi

Nakon slavlja mlade mise fra Nikola je otišao na svoju prvu svećeničku službu u Norval u Kanadi. Bio je u toj župi župni vikar od kolovoza 1998. do 14. listopada 2000. Skupina Hrvata kupila je 64 hektara zemljišta u blizini Toronta 1977. godine. Dvorana je sagrađena 1981., a preuređena 1993. Biskup Anthony Tonnos ustanovio je sa župnim ovlastima Hrvatsko franjevačko svetište Kraljice Mira 22. studenoga 1988. godine.

Župni vikar u župi Presvetog Srca Isusova u Chicagu

Druga župa u kojoj je fra Nikola djelovao bila je župa Presvetog Srca Isusova koja je u južnom Chicagu. Bio je u toj župi župni vikar od 14. listopada 2000. do 7. rujna 2001. Hrvati i Slovenci izgradili su zajedno crkvu 1904. Potom su Hrvati izgradili svoju župnu crkvu i školu za vrijeme prvog župnika vlč. Ivana Stipanovića od 1913. do 1916. godine. Tih se godina godišnje krstilo više od stotinu hrvatske djece. I župnik fra Bono Andačić (1922. - 1931.) pokazao se dobrim župnikom. Prvi put u župi je bila krizma 1929. godine. Tada je sakrament svete potvrde primilo 225 krizmanika. Među ostalim, izgradio je novi župni stan, proširio školu i izgradio samostan za časne sestre. Župnik fra Miron Lasić (1958. - 1968.) izgradio je novu crkvu 1964., a školu 1959. godine.

Župnik u župi sv. Lucije u Troyu kod Detroita

Fra Nikola je obavljao prvu župničku službu u župi sv. Lucije u Troyu kod Detroita od 7. rujna 2001. do kolovoza 2006. godine. Razvojem automobilske industrije mnogi su Hrvati došli u Detroit početkom 20. st. Vlč. Oskar Šuster bio je prvi hrvatski svećenik koji je došao k njima 1923. godine. Prvu misu održao je 2. prosinca 1923. godine. Kupili su jednu crkvu 1924. Crvka sv. Jeronima blagoslovljena je 1925. Podignuta je nova crkva u drugom dijelu grada 1955. Nova, treća crkva, sada sv. Lucije, izgrađena je od 1994. do 1996. Župa sv. Lucije utemeljena je dekretom 1. srpnja 1996. Crkvu je blagoslovio kardinal mons. Adam Maida 8. rujna 1996. godine.

Franjevačko sjemenište i gimnazija u Visokom

Važna odlika života - zajedništvo u radu, učenju, igri i molitvi

Franjevci su nižu i srednju izobrazbu tijekom povijesti stjecali u organiziranim samostanskim školama koje su sredinom 30-ih godina 19. stoljeća reformirane i prilagođene školskom sustavu u hrvatskim i austrijskim zemljama. Godine 1882. ujedinjene su samostanske škole te se otvara gimnazija u Samostanu u Kreševu, koja je sljedeće godine premještena u Guču Goru te naposljetku u Visoko 1900. Time počinje nova etapa u srednjoškolskoj izobrazbi franjevačkih kandidata u Bosni Srebrenoj, ali i franjevačka odgojno-obrazovna djelatnost u Visokom. Naime, uz gimnaziju, 1928. godine izgrađen je internat, tzv. konvikt, za smještaj vanjskih učenika - konviktoraca. U ljeto 1945. konvikt je oduzet, a gimnazija je bila prisilno zatvorena do početka 1948. Od travnja 1992. do ožujka 1996. gimnazija je djelovala u izbjeglištvu u Baškoj Vodi. Od 2009. godine Franjevačku klasičnu gimnaziju ponovno, uz franjevačke kandidate, pohađaju i vanjski učenici. Gimnazija je vezana uz Franjevačko sjemenište u Visokom - ustanovu u kojoj se promiču zvanja za svećenike, vodi briga za poseban vjerski odgoj i obrazovanje zajedno s humanističkom i znanstvenom izobrazbom. Sjemeništarci pohađaju gimnazijsku nastavu posljednjih godina s ostalim vanjskim učenicima, a nakon nastave borave u Sjemeništu. Važna odlika života u Sjemeništu je zajedništvo - u radu, učenju, igri i molitvi - pri čemu svaki kandidat ima prostor za osobni rast i usavršavanje u raznim izvannastavnim aktivnostima i sekcijama: glazbi, sportu, kreativnom pisanju, slikanju, ekologiji...

Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove u Zagrebu

Vjerni svojoj tradiciji poučavanja filozofije uime i uz ovlast Svete Stolice

Filozofski fakultet Družbe Isusove nastavio je višegodišnju, dugo vremena i formalno sveučilišnu, tradiciju Družbe Isusove u poučavanju filozofije u Zagrebu, koja je počela 6. studenoga 1662. te se nastavila osnutkom Sveučilišta u Zagrebu 1669., koje su sve do ukinuća Družbe 1773. vodili isusovci i na njemu poučavali filozofiju. Nakon ponovne uspostave Družbe 1814. te povratkom u Zagreb, isusovci su, vjerni svojoj tradiciji poučavanja filozofije, godine 1937. osnovali Filozofski institut s trogodišnjim studijskim programom, a godine 1953. i Teološki studij, koji potom, ali potpuno zasebno, djeluju pod nazivom Filozofsko-teološki institut Družbe Isusove. Godine 1983. Kongregacija za katoličku naobrazbu u Vatikanu formalno je priznala aktivnost Filozofskog studija te ga pripojila Filozofskom fakultetu Papinskoga sveučilišta Gregoriana u Rimu. Ista je Kongregacija na temelju rada i napretka Filozofskog studija svojim dekretom od 31. srpnja 1989. spomenuti Filozofski studij podignula na razinu filozofskog fakulteta siti iuris s pravom podjeljivanja stupnjeva iz filozofije uime i uz ovlast Svete Stolice.

Dobra vijest za više od 15.000 građana: Objavljeno kad sjeda novac na račun